Nehotična komedija

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Bobo Jelčić, Na kraju tjedna, red. Bobo Jelčić

• 
  
  Bobo Jelčić je niz nagrada i ugled jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih kazališnih redatelja stekao rušenjem kazališnih konvencija, najčešće u manjim teatrima, pa mu je prvi projekt u središnjoj nacionalnoj kući bio poseban izazov, a uz to je izabran i za projekt udruge respektabilnih europskih kazališta – Prospero mreže u kojoj su Théâtre National de Bretagne (Rennes, Francuska) kao koordinator, Théâtre de Liège (Belgija), Emilia Romagna Teatro Fondazione (Modena, Italija), Schaubühne am Lehniner Platz (Berlin, Njemačka), Göteborgs Stadsteatern (Švedska), Festival Atene i Epidaurusa (Grčka) i Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu. Oni su se usuglasili da sljedeće tri godine rade na razvitku europskog kazališta, pa bi već i sam izbor Jelčićeve predstave za njihov četvrti po redu projekt trebao predstavljati visoko međunarodno priznanje.
  
  Nažalost prvi projekt iz tog niza, viđen na prošlogodišnjem zagrebačkom Festivalu svjetskog kazališta, bila je jedna od najlošijih predstava viđenih posljednjih godina u našem gradu, narcisoidna i neopisivo dosadna predstava Ti si moja sudbina (Otmica Lukrecije) španjolske performerice Angélice Liddell koja je namislila razbiti konvencije građanskog teatra scenama koje nakon svih eksperimenata i raznih modernizama u posljednjih stotinjak godina nisu djelovale kao provokacija nego kao neopisiva gnjavaža u kojoj može uživati vrlo uski krug međusobno povezanih kvazimodernista koji preziru publiku, pa ostaje zagonetno zašto svoja djela tom po njima nekompetentnom auditoriju još uvijek žele prikazivati. Zato činjenica da je Jelčićeva predstava Na kraju tjedna neusporedivo bolja ne znači previše, jer to zaista nije bilo teško postići. Ono međutim što može zabrinuti jest činjenica da se toliko inventivni autor izgleda kreće isključivo među onima koji mu povlađuju a ne nastoji saslušati i poneki kritički glas, te su i pretpostavke od kojih kreće kao od činjenica zapravo tek njegovi umišljaji. Jedan od njih je i postojanje vladavine građanskog teatra u zagrebačkom HNK-u u kojem je rušenje njegovih zasada poćelo u najmanju ruku još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća uz brojne (doduše ne uvijek uspjele) eksperimente tijekom posljednjih nekoliko desetljeća.
  
  U jednom je intervjuu pak spomenuo kako u nas nije bilo građanske klase, što je možda djelomice točno, od vremena u kojem je on upoznao Zagreb, jer su se razni društveni sustavi (uključujući ovaj u kojem danas živimo) trudili i znatnim dijelom uspjeli uništiti taj sloj. No, u njegovom su Na kraju tjedna protagonisti (koliko se iz netradicionalističkog redateljskog prosedea može iščitati) predstavnici dobrostojeće tj. više srednje klase koja tu pripada prema primanjima, a ne prema građanskim manirama, što možda i jest mišljeno kao stanovit društveno-kritički element koji ipak ostaje u drugom planu.
  
  Predstava koju nosi vrstan glumački ansambl – Livio Badurina, Ana Begić Tahiri, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Ivan Jončić, Damir Markovina, Vanja Matujec i Bojan Navojec – zamišljena je tako da sve ono što protagonisti govore nije bitno i ne pokazuje njihove prave misli, osjećaje i nakane. Zato te rečenice rijetko prelaze u dijalog, a uglavnom se izgovaraju u prazninu pred sobom i to tiho i u brzom ritmu, a unatoč tome se razumiju, što je ogromno pozitivno iznenađenje u današnjem zagrebačkom kazalištu u kojem se nerijetko gube ne samo pojedini glasovi nego i čitave rečenice (čak i kada se čini da ih se izgovara glasno). To pokazuje da nije posve izgubljeno umijeće govora glumca koje je nekada čak šapat činilo razumljivim i gledateljima u posljednjem redu. Ipak, u Na kraju tjedna nije naročito bitno to što se reklo, a prave osjećaje pokazuju mimika i pokreti toliko pojačani da prelaze granice karikature, a efekt pojačava i nagli prijelaz iz potpunog mira u takvu pretjeranu fizičku aktivnost.
  
  Prema najavama predstave, to je trebalo pokazati dubinu individualnih problema pripadnika srednjeg sloja koji postaju i problemi čitavog društva jer ga vodi baš taj sloj. Doduše, nisam siguran bi li se našlo mnogo gledatelja koji bi u tu tezu mogli povjerovati. No, za njih je ipak bilo važnije kako ti Jelčićevi netradicionalni redateljski postupci funkcioniraju. Premijerna publika je očito u njima uživala te je praizvedba doživjela prave ovacije, što će reći da je pljesak nakon predstave trajao znatno više od na zagrebačkim premijerama uobičajeno dugih aplauza bez obzira na vrijednost viđenoga. Međutim, bio je to pljesak publike koja dobro poznaje i teatar i njegove tvorce (posebice glumce) i koja se gotovo neprestano smijala kako neobičnim gestama dobro joj poznatih interpreta tako i svim, mora se priznati duhovitim poigravanjima s kazališnim mehanizmom i prostorom, tako da je Jelčić pridobio gledatelje nehotičnom komedijom koja baš i nije, kao što dobre komedije često čine, posredno iskazivala društvenu kritičnost. Na taj je način rezultat zbira povremeno efektnih i vrlo originalnih prizora bio očito drugačiji od autorovih zamisli, a pitanje je i hoće li gledatelji koji manje poznaju kazalište iznutra moći uživati u toj nenamjernoj komici.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE. hr, 30. studenoga 2015.
  
  Bobo Jelčić
  Na kraju tjedna
  redatelj Bobo Jelčić
  premijera 21. studenoga 2015.
  scenograf Bobo Jelčić, koscenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Milica Kostanić, asistent redatelja Tomislav Šoban
  izvode: Livio Badurina, Ana Begić Tahiri, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Ivan Jončić, Damir Markovina, Vanja Matujec, Bojan Navojec

Piše: