Na baušteli i doma

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, Zagreb: Mate Matišić: Bljesak zlatnog zuba, red. Zoran Mužić

• 
  
  Bljesak zlatnog zuba. Gastarbajterska kronika prvi je dramski tekst Mate Matišića (1965), tada osamnaestogodišnjaka, danas renomiranog dramatičara, scenarista i glazbenika bogata i uzorita opusa u sva tri područja. Najvećim dijelom smješten u autorovo mjesto rođenja i odrastanja, naselje Ričice u Imotskoj krajini, Bljesak zlatnog zuba na osebujan, dramski neuniformiran način, s mnogo emocija, a istodobno i uz obilje karikaturalnog humora, problematizira glasovito gastarbajterstvo, privremeni rad u inozemstvu na koji su sedamdesetih i osamdesetih mnogi žitelji SFRJ bili gotovo prisiljeni ići, trbuhom za kruhom. Standardno je odredište bila njemačka bauštela, kamo su mahom odlazili muškarci koji bi ondje marljivo arbajtali i živjeli krajnje skromno, s idejom da po povratku, gotovo obvezno kao vlasnici mercedesa, četverokotačnog simbola uspjeha, nakon niza godina, možda i desetljeća, doma od ušteđevine izgrade raskošnu obiteljsku kuću.
  
  Naravno, sa zarađenim su novcem u međuvremenu prehranjivali obitelj u rodnom mjestu. A te su obitelji, supruga i djeca, na kućnom ognjištu živjele i snalazile se bez svojih muškaraca, s glavom obitelji u odsustvu. Dok je posrijedi bio gastarbajt, službeno je sve je bilo više-manje u redu, no sa stajališta vlasti i društvenog sustava, problem je bio razlučiti tko je prešutno prihvatljiv gastarbajter, a tko politički emigrant, nacionalist koji u tuđini hrvatuje, srbuje ili na drugi način rovari protiv savršenog samoupravno socijalističkog, federativnog, bratstveno-jedinstvenog poretka u domovini.
  
  Matišićev se tekst zdušno, s radoznalošću, s razumijevanjem i suosjećajno bavi navedenim temeljnim pitanjima gastarbajtersko-pečalbarske situacije, kao i mnogim nijansama što iz njega proizlaziše i što bjehu višedesetljetno trajno materijalno-duhovno stanje mnogih ovdašnjih krajeva, među kojima posebice Imotske krajine. Pritom autor ne docira, ne rješava, ne tumači. Njegova je vodilja, čini se, uhvatiti, predočiti, umjetnički dokumentirati pojedine likove, tipove i paradigmatske međuljudske odnose unutar društvenog i zavičajnog konteksta, u čemu uvelike uspijeva – bit će, zahvaljujući pažljivom „prepisivanju iz života“, kako je sam opisao svoj modus djelovanja – pri čemu dopušta da crtice, epizode, likovi, kao i u stvarnosti, dišu po svome, a ne prema dramaturškom pravilniku. Stoga se, s jedne strane, može reći da je riječ o donekle, ili čak podosta neurednom ili nezgrapnom dramskom komadu u kojemu nemalo odsječaka narušava sklad ili ravnotežu zamišljenog dramskog savršenstva kojemu bi (navodno) uvijek valjalo težiti.
  
  No s druge strane – mada možda zbiljski i jest posljedica spisateljskog neiskustva mladog početnika – Bljesak zlatnog zuba možemo smatrati djelom koje je djeljano baš takvim postupkom srčanog zalaženja u raznovrsnost tematski, lokacijski i društveno objedinjenih motiva, bez procjenjivanja njihove funkcije ili krajnje gradbene svrhe u strukturi cjeline. Ako je život složen, kontradiktoran, napučen suprotnostima, nelogičnostima i nedokučivostima, zašto to ne bi bio i dramski tekst? Pritom, dakako, nije riječ o koještarenju i hrpimičnom lopatanju čega god. Jedinstvo i provodnu nit komada čini očevidan i snažan osjećajni naboj pisca kojemu je, ćuti se to i danas, trideset godina po zapisivanju, intimno bilo iznimno stalo do toga o čemu piše. Kojem je unutarnji poriv bio znatno važniji od razmišljanja o prezentaciji, koji je naprosto imao potrebu zabilježiti, pa makar ostvarenje nikad i ne doprlo do javnosti.
  
  Premda Bljesku zlatnog zuba, u režiji Zorana Mužića realiziranom u ključu svojevrsne tragigroteske, ovom prilikom prvi put postavljenom u Zagrebu, uz obilježavanje 65. godišnjice Kazališta Komedija, ne manjka humora i komike, u ukupnom dojmu prevladava osjećaj tragike, zdvajanja nad nevoljnom repetitivnošću i sudbinskom stiješnjenošću tzv. običnih života malih ljudi, koliko god oni bili protkani ispadima strasti, malim-velikim dramama i neočekivanostima. Koliko god njegovi protagonisti bili ustrajni, žilavi i vitalni, na koncu tek su kotačići stroja koji neumitno ide svojim putem, a kojim (koliko-toliko) upravljaju oni koji su toliko izvan dosega malih bakanezera da im se ni ne čine stvarnim bićima.
  
  U skladnoj suradnji s najbližim kreativnim suradnicima, scenografom Darkom Bakližom, kostimografkinjom Elvirom Ulip i skladateljima, samim Matišićem i njegovom sinom Šimunom, Mužić ne nastoji krotiti tekst štrihanjem ili dinamiziranjem radnje. Scenografska ogoljenost na nužno, uz temeljnu pozadinu prazne, crne pozornice i realistična kostimografska jednostavnost, gdje opet prevladava crna, uz prigušene tercijare, omogućuje lako seljenje kroz prostore i vremena te prepuštanje glavne uloge riječi. A ona se, dakako, oblikuje i otjelovljuje kroz interpretacije pouzdanog glumačkog ansambla, u rasponu od primjereno patetičnog Vinka Kraljevića kao Nine, mudrog predstavnika stare generacije na izmaku, do Saše Bunete kao hotimice karikiranog gastarbajtera Marina, s likovima poput Damira Lončara kao Stipe, glave obitelji na privremenom radu i Davora Svedružića kao zdušnog hrvatskog nacionalista Ante, obojice razrađeno stiliziranih tipičnih predstavnika svojega soja.
  
  Pod Mužićevim vodstvom teatarska družba tankoćutno slijedi neuobičajen, valovito valjan ritam i neformalnu slikovitost Matišićeva pisma, dopuštajući svakom odrješitom potezu i suptilnom valeru, svakom glasnom urliku i svakom prigušenom šaptaju, da zaživi i odjekne svom punoćom. Zbog toga se, bit će, prizori i epizode izmjenjuju polako, bez žurbe, s međucima mukle tišine na praznoj pozornici, a među rješenjima što promišljeno grade dojam skučenosti, izoliranosti, jednotračnosti, ali još više nepromjenjivosti u prolaznosti, odnosno marginalnosti na glavnom putu, postavljanje je mnogih scena na željezničku drezinu u dnu pozornice, a koja po uprizorenju odsječka, uz vidljiv, pomalo nezgrapan fizički napor nekog od glumaca koji pokreće ručni mehanizam, odlazi u bočno zakulisje.
  
  Vrlo jasno smješten u određeno mjesto i vrijeme, Bljesak zlatnog zuba tri desetljeća po nastanku, s naknadno dodanim epilogom koji se događa na početku devedesetih, neposredno po osamostaljenju Hrvatske, u ovom je Mužićevom uprizorenju u Komediji rječito svjedočanstvo i našeg vremena, u kojem se, osim nazivlja, diskursa i preraspodjele snaga, u principima funkcioniranja nije mnogo promijenilo u odnosu na tzv. jaram samoupravnog socijalizma.
  
  © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 24. studenoga 2015.
  
  Mate Matišić
  Bljesak zlatnog zuba
  redatelj Zoran Mužić
  premijera 30. listopada 2015.
  scenograf Darko Bakliža, kostimografkinja Elvira Ulip, glazba Šimun Matišić i Mate Matišić, jezični savjetnik Damir Lončar, asistentica scenografa Marijana Gradečak
  izvode: Damir Lončar (Stipe, gastarbajter), Nina Kaić Madić (Trusa, njegova žena), Vanda Winter (Zlata, njihova kći), Davor Svedružić (Ante, gastarbajter), Nada Abrus (Joka, njegova žena), Ronald Žlabur (Mijo, gastarbajter), Nera Stipičević (Mara, njegova žena), Jan Juričić (Iko, njihov sin), Vinko Kraljević (Nine, Mijin otac), Saša Buneta (Marin, gastarbajter), Ivica Zadro (Karlo, gostioničar), Filip Juričić (Sveto, njegov sin), Igor Mešin (Učitelj), Ljubo Zečević (Doktor), Goran Malus (Udvarač (Zlatnozubi)), Vanja Ćirić (Baba I), Jasna Palić Picukarić (Baba II), Marija Borić (Baba III), Nada Abrus (Gazdarica Hilda)

Piše: