U potrazi za škrinjicom

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jean­-Baptiste Poquelin Molière, Škrtac, red. Vinko Brešan

  • Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jean­Baptist Poquelin Molière, Škrtac, red. Vinko Brešan

    Komediografski arhikarakter Škrtac svevremenski je tip čija se karakterizacija nikada nije izlizala ili postala nerazumljivom, nego je trajno prisutna u obrađivanju jedne od temeljnih, najčešće negativno percipiranih osobina – škrtosti. Sve od poimanja vrijednosti, ne nužno u novčanom pojavnom obliku, karakterna osobina škrtosti pojavljuje se i utječe na društvenu percepciju škrtaca. Od Plautova genija i njegove Aulularije ta osobina, kao pokretački motiv i lik pogodan za komediografske zaplete, zaokuplja komediografe i kazališne praktičare različitih profila, poetika, estetika i vremena djelovanja. Osobina škrtosti ne zastarijeva i potvrđuje se kao jedan od najprepoznatljivijih motiva, a posljedično i razvojnih momenata komediografske literature. Skup Marina Držića i škrtac Harpagon Jean­-Baptistea Poquelina Molièrea tek su najpoznatiji naslovi iz tog niza, čije se varijacije stalno ostvaruju na mnogobrojnim kazališnim pozornicama. Tako je i HNK u Varaždinu 21. studenog, u Noći kazališta 2015., premijerno na svojoj Velikoj sceni izveo Molièreova Škrtca, u režiji Vinka Brešana.

    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jean­Baptist Poquelin Molière, Škrtac, red. Vinko BrešanNezamjenjivo lektirno djelo, klasik komediografske literature i jedna od najpoznatijih komedija u povijesti dramskog pisma uopće, Škrtac je doživio i doživljava mnogobrojne (re)interpretacije i postavljanja u slogu najrazličitijih poetika te je od svoje praizvedbe, za autorova života (i uz njegovo aktivno sudjelovanje) 1668., djelo koje je proživljavalo, često i trpjelo, mijene društvenog i kazališnog konteksta u kojima je oblikovano. Autorske vizije klasika, svakovrsna uspješnija i manje uspješna umjetnička ostvarenja, svoj su temelj nalazila u Molièreovu tekstu, njegovoj životnosti i otvorenosti njegovog pokretačkog i provodnog motiva, nepopustljiva škrca Harpagona. U susretu s takvim djelom, čija se lista interpretacija proteže gotovo unedogled, neminovno je razmišljati i o dramaturškim referencama koje izmiču tekstualnom predlošku.

    Tako pokušaji da se stvori nešto potpuno novo, originalno i drugačije, da se vlastita poetika upiše u klasično, dobro poznato i interpretativno, čini se, već domišljeno djelo, najčešće završavaju kao autorska djela u kojima ne ostaje mnogo osim temeljnog motiva i poneke labave poveznice sa izvornikom, na koji se predstava poziva. Varaždinski Škrtac, iako se vizualno, a na trenutke i u suigri glumaca, može pojmiti takvim, zapravo polazi od uvažavanja i utemeljenja na Molièreovu tekstu. Uz zanatske dramaturške intervencije Željke Udovičić, kojima je dobro poznata faktura svedena na manje od sat i pol funkcionalne dramske radnje, u kojoj je očuvano ono zaista bitno i neizbježno u predlošku, autorski je tim ovog Škrca odlučio uglavnom ostaviti u dobro poznatoj, tradicionalnoj maniri, ne tražeći u svakom slučaju nešto novo, drugačije ili neobično, što će ostvariti predstavu u kojoj će se manje tematizirati Molière, a više ono oko njega, ili njegovih interpretatora.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jean­Baptist Poquelin Molière, Škrtac, red. Vinko Brešan
    Autorsko je uglavnom svedeno na funkcionalno i dopušteno je Molièreu biti autor njegovog, izvornog Škrtca, što se ostvarilo na kvalitetan način, afirmirajući tako nenadmašnost francuskog komediografa, ako je to još uopće i potrebno. No predstava je s druge strane, nepostojanjem koherentnog autorskog sagledavanja, izgubila onu svježinu i graničnost, u smislu nadilaženja normalne, u normu i kanon postavljene interpretativne varijante koja bi nadilazila zanatsku kvalitetu koju ovaj Škrtac svakako posjeduje. Ravnoteža između ta dva principa, autorskog i, uvjetno rečeno, tradicionalnog tumačenja vječno je pitanje suvremenih postavljanja klasika, na koje je u ovoj predstavi uvelike odgovoreno afirmacijom drugog, tradicionalnog, zanatskog pristupa.

    Studij likova i karaktera, kako je postavljen u ovom Škrtcu, naglašava ono izvorno komediografsko, gotovo ludičko u Molièreovim likovima, ne tražeći od njih moraliziranje i ne pretvarajući ih u etičke (anti)junake. Otvoren je tako prostor za poimanje Molièrea kao neopterećenog komediografa i satiričara, britkog autora koji ne traži daleko svoje motive, no u njihovoj analizi postaje majstor oblikovanja likova, čije se zasijecanje lako pronalazi i identificira u svakom društvenom kontekstu i istovremeno nasmijava i pogađa svakog njegovog člana. Glumcima je tako omogućeno da se prepuste smiješnome u svojim likovima i njihovim karakterima, bez potrebe da se osobine pretvaraju u vrijednosti i te vrijednosti analiziraju i kontekstualiziraju. Sve ostalo odradila je svevremena kvaliteta Moliereovog građenja situacije. Komedija, njezin ironijski odmak i ludičko promatranje društvenog tkiva i pojava, koje je odabrala za svoje motive, u varaždinskoj se interpretaciji Škrtca pojavljuju u čistom, neopterećenom obliku i tako grade predstavu u kojoj se njezinog izvornog autora, Molièrea, predstavilo kao majstora komike, čijem tekstu nije potrebno mnogo da bi se na sceni ostvario aktualnim i zanimljivim.
    Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Jean­Baptist Poquelin Molière, Škrtac, red. Vinko Brešan
    Mnogo više od građenja autorske poetike, Škrtac je u svojoj varaždinskoj interpretaciji doživio pokušaje tretiranja autorskom estetikom, što se uglavnom pokazalo nedorečenim i nejasnim. Scena, postavljena tako da evocira plažu u kakvom mondenom ljetovalištu (scenograf Dragutin Broz), iskazuje se tek kao niz funkcionalnih kulisa, između kojih se glumci kreću i snalaze dobro, no bez nekog smisla ili jasnijeg određenja prema kontekstu u kojem su se našli. Kostimi (kostimografkinja Irena Sušac), čije određenje prati scensku atmosferu ljetovališta, da bi se u zadnjem prizoru naglo promijenili u barokne, također svoj smisao ne nalaze u kontekstu širem od zadovoljavanja estetskih kriterija čije postavljanje od početka nije jasno motivirano, a ovom se promjenom dodatno gubi i čini konfuznijim. Harpagon, koji jedini ostaje u suvremenom građanskom odijelu (uz, u potrazi za škrinjicom, isprevrtane ležaljke za plažu, koje su dotad predstavljale glavni funkcionalni element scenografije) moguće tako biva usamljen u kontrastu svoje škrtosti (kao suvremene osobine?) prema baroknom životnom zadovoljstvu ostalih likova, no ta se interpretacija, kao ni bilo koja druga, nije mogla jasno iščitati iz scenskih znakova pruženih na pozornici, nego eventualno u gledateljskom pokušaju kontekstualizacije viđenog.

    Glumačke kreacije oblikuju se u okviru dobro poznatih tipova, što se pokazuje dobrim u ostvarivanju komičnog elementa predstave, no ne pridonosi oblikovanju snažnijih glumačkih kreacija, nego svodi glumce na realizatore poznatih im uloga, na čije su kreiranje navikli i koje ostvaruju s lakoćom, ali bez potrebe za zamjetnijim kreativnim procesom, što pridonosi cjelokupnom dojmu predstave kao zanatskog djela, koje će zasigurno imati publiku. Molière se tako po tko zna koji put pokazao kao bard komedije, čiji tekstovi, pripušteni na scenu, rezoniraju jednako dobro u svakom vremenu, bivajući britkom satirom, odličnom zabavom i galerijom umješnosti građenja komičnog.

    © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 22. studenoga 2015.

Piše:

Leon
Žganec-Brajša