U zabiti

Teatar &TD i RUPER, Zagreb: Ivan Vidić, Posljednji dani mira, red. Dora Ruždjak Podolski

• 
  
  Od samoga početka Posljednji dani mira uspostavljaju neodređenu tjeskobnu atmosferu; dok publika ulazi, na pozornici Nataša Kopeč polurazgovjetno mrmlja sebi u bradu, njezin govor postepeno postaje sve jasniji i počinje se otkrivati priča o djevojci koja je došla na sezonski posao u restoran sredovječne žene (Dubravka Ostojić) u neobičnom, zabačenom mjestu. Između dviju žena osjetna je tenzija, ali i magnetska privlačnost nejasne prirode.
  
  Kemija između Nataše Kopeč i Dubravke Ostojić gotovo je hipnotička i sasvim sigurno je najsnažniji aspekt čitave predstave. Odnos dviju generacija žena vrlo je plodna tema za umjetničku obradu, u ovom slučaju obojen svim emocijama mogućeg spektra, od hladnog interesa poslovnog odnosa, preko prijateljstva, suučesništva, preko majčinskih osjećaja do gotovo erotske napetosti. Žene se nalaze u mjestu koje je ne samo udaljeno od najbližeg grada, nego je posve nepristupačno (jer je glavna cesta uništena na neočekivan način koji se otkriva u tijeku drame) te se čini da vrijeme provedeno u potpunoj izolaciji pomalo utječe na njihovu psihu.
  
  Unatoč zapletu koji je na prvi pogled posve u realističkom kodu i od njega se ni u kojem momentu ne udaljava previše, tekst sadrži brojne bizarne aluzije i intrigantne nedorečenosti o prijašnjim životima dviju žena, a uprizorenje potencira neobičnu tenziju intenzivnim pogledima, izraženom mikromimikom i sugestivnim intonacijama koje svakoj rečenici daju dojam da je opterećena značenjem, ali ono nikako ne dopire do publike. Strateški završeci prizora u trenutku kada razgovor napokon počinje zadirati dublje u priču poput dramske inačice cliffhangera ostavljaju publiku u neizvjesnosti i nastavljaju se za nekoliko sekundi u trenutku kada je značajni razgovor završio.
  
  Unatoč odličnom dramskom predlošku, dramaturška je obrada mogla biti znatno rigoroznija u kraćenju ili je režija trebala biti znatno dinamičnija jer se predstava neugodno razvukla i na trenutke gubila svoju publiku. Kada je riječ o predstavi koja fokus stavlja na verbalnu ekspresiju, teško je održavati koncentraciju publike i izbjeći zamku monotonije, ma koliko glumačka igra bila spretna. Vizualni aspekt predstave nije osobito atraktivan, kostimi Zdravke Ivandije Kirigin posve su jednostavni, a scenografija Stefana Katunara sastoji se od platforme na kojoj se odvija predstava, s malenim propadalištima koja se koriste za spremanje rekvizita te nekoliko stolaca oko imaginarnog stola. Ideja dočaravanja pojedinih elemenata scenografije pokretom zgodna je ideja, no nije provedena niti iskorištena do svoga punog potencijala – gotovo da se čini da se taj aspekt vrlo brzo zaboravi u igri, a ostaje nejasno zašto je stol imaginaran, dok su gotovo svi drugi elementi materijalizirani na sceni, osim ako je riječ o praktičnim razlozima. Pokret izvođačica je odličan (što ne iznenađuje budući da ga je uvježbala Petra Hrašćanec), no također se čini kao da je mogao biti i više i bolje iskorišten u cjelini produkcije.  
  
  Vidićevi Posljednji dani mira zanimljiva su psihološka studija koju vrijedi vidjeti na sceni i bez obzira na inscenacijske dodatke, jer sam tekst vrvi značenjem uz poneki duhoviti detalj ili gotovo nadrealistički moment. Predstava je zanimljiva prije svega zbog neobičnog predloška i zaista impresivnih izvođačica, no režijski je nažalost u većini rješenja suviše jednostavna, nedovoljno originalna i konceptualno gotovo neodređena.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 10. studenoga 2015.
  
  Ivan Vidić
  Posljednji dani mira
  redateljica Dora Ruždjak Podolski
  premijera 29. listopada 2015.
  scenograf Stefano Katunar, oblikovanje svjetla Elvis Butković, skladatelj Josip Maršić, kostimi Zdravka Ivandija Kirigin, suradnica za pokret Petra Hrašćanec, dizajn vizuala Dinko Uglešić, producent za RUPER Danijel Popović, fotografi Ino Zeljak, Damir Žižić
  izvode: Dubravka Ostojić, Nataša Kopeč

Piše: