Originalno razotkrivanje duše

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Yasmina Reza, Bella figura, red. Boris Liješević

• 
  
  Tekstovi francuske dramatičarke Yasmine Reze među najizvođenijima su na svjetskim pozornicama u posljednjih dvadesetak godina, a kritičari najčešće objašnjavaju njen uspjeh oslanjanjem na preko dva stoljeća tradicije bulevarskog kazališta (i dobro skrojenog komada), čime se nerijetko označava i manje (umjetnički) vrijedne tekstove kojima je prvenstveni cilj nepretenciozna zabava. Nakon te prve, gotovo općeprihvaćene karakterizacije, slijede analize kako i u kolikoj mjeri autorica uspijeva prevladati žanrovske okvire i ipak doseći značajniju književnu i kazališnu vrijednost.
  
  Čini mi se ipak da se pritom previđa da Yasmina Reza doduše ima dodirnih točaka s bulevarskim kazalištem, posebice onim društveno-kritičkim koje iza idilične fasade građanskog morala otkriva licemjerje i pokvarenost sloja kojim se bavi. I Rezini likovi u početku nalikuju uobičajenim tipovima bulevarskog teatra (muž koji vara ženu, ljubavnica koja vjeruje da je on doista voli, žena koja ne zna ništa o preljubu), pripadnicima dobrostojeće srednje klase. I kod nje se često (pa i u ovom najnovijem komadu) radi o bračnoj nevjeri kao naznaci laži u kojoj žive protagonisti koji nastoje održati privid građanske pristojnosti. No, njezini komadi ne nastoje biti dobro skrojeni da bi kroz zanimljivu fabulu na kraju ukazali na deformacije i poroke sredine koju prikazuju. Njoj radnja nije toliko bitna, a u prvom planu su trenuci u kojima protagonisti pucaju i u kojima se postupno otkrivaju njihove muke da održe privid belle figure dok se njihov unutrašnji svijet ruši, neprestance prijeteći da će potpuno razbiti njihovo povinovanje konvencijama koje su u međuvremenu postale ne samo način ponašanja nego dobrim dijelom i smisao života.
  
  Iako na prvi pogled izgleda da Reza, čak i više od bulevarske tradicije, varira dobro poznate i prepoznatljive situacije iz svakodnevnog života otmjene sredine, baš ta pucanja konvencija, ispadi u nekontrolirano i strastveno izbijanje osjećaja na površinu i to u tolikoj mjeri da uobičajena svakodnevica biva potpuno potisnuta u pozadinu, donosi vrlo snažan odmak od realističnosti. To je svojstvo teksta dodatno i vrlo uspješno potencirao redatelj Boris Liješević u suradnji s vrlo inventivnim scenografima (Numen / For Use i Ivana Jonke) postavivši radnju koja se zbiva na parkiralištu mondenog restorana (a i nekim njegovim unutrašnjim prostorima) na izdignuti podij u za predstave rijetko korištenoj velikoj pokusnoj dvorani HNK-a. Na tom podiju okruženom stolcima gledatelja od scenografije se povremeno nalaze samo stolci i stol, te u sceni koja se zbiva u WC-u zahodska školjka. Publika predstavu posebne atmosfere (kojoj znatno pridonosi originalno postavljena rasvjeta Aleksandra Čavleka) gleda iz žablje perspektive, što u finalu zadobiva i stanovitu redateljsku znakovitost, jer razrješenje do kojeg na kraju niti ne dolazi ometa sve glasniji kreket žaba iz obližnje bare. Za tu baru saznajemo iz dijaloga protagonista, a određivanje mjesta radnje redatelj je riješio glasom sa zvučnika koji čita didaskalije koje opisuju prizorište svake pojedine scene.
  
  Za uspjeh takve koncepcije nužne su uvjerljive glumačke interpretacije, a Liješević je svim članovima svojeg nevelikog ansambla omogućio dosezanje iznimno visokih dometa kroz kombinaciju snažne scenske osobnosti i velikog glumačkog umijeća. Tako i u uvodnom prizoru naizgled banalne svađe u (nepostojećem) automobilu na zamišljenom parkiralištu Lana Barić kao farmaceutska tehničarka Andrea treba izaći iz auta i pritom pokazati svoje lijepe duge noge u ekstremnoj minici, ali shvaća da ju je ljubavnik Boris Amette (Milan Pleština), direktor velikog poduzeća na rubu bankrota izveo (prvi put u četverogodišnjoj prikrivenoj vezi) na večeru u restoran kojeg je preporučila njegova žena. Andrea to shvaća kao uvredu (nepoštovanje nje kao osobe, možda i zbog toga što je iz niže klase), dok je Borisu to bila samo korisna informacija, da ne mora tražiti neku drugu posebnu lokaciju. Svađa eskalira i Boris odlučuje da odu s tog mjesta, te bijesno krene u rikverc i pritom naleti na poludementnu stariju gospođu Yvonne Blum (Ksenija Marinković) koja mu je neoprezno izletjela na put.
  
  Reza međutim ne stvara dramu od tog incidenta (koji se naravno ne vidi nego samo čuje). Gospođa Blum – koju su na proslavu njenog rođendana izveli sin Eric Blum (Dušan Bućan) i njegova nevjenčana žena Françoise Hirt (Olga Pakalović) – nije ozlijeđena, pa svi ulaze u restoran zajednički popiti šampanjac, iako se već prije toga otkrilo da je Françoise najbolja prijateljica Borisove supruge. Reza upravo iz toga gradi dramatičnost situacije koja ne vodi prema dramaturški osmišljenom razvitku fabularnog tijeka nego prema promjenama i varijacijama osnovne situacije i međusobnih odnosa ljudi uhvaćenih u nju. Oni ne samo da se bore s potrebom da sačuvaju privid kultiviranih odnosa, unatoč povremenom potpunom iskakanju iz kontroliranja vlastitih emocija i poriva, nego mijenjaju i svoj odnos, simpatije ili ljutnju prema ostalim licima. U tome fascinira način na koji Lana Barić tumači Andreju, pokazujući svoju emocionalnu i socijalnu ranjivost uz brzo prelaženje u agresivnost kojom barem na trenutak uspijeva kontrolirati, a povremeno i nanijeti boli i Borisu, ali i svima ostalima osim Yvonne s kojom se razumije i po logici izopćeništva. Jer dok Andreju treba skrivati i kao ljubavnicu i kao pripadnicu nižeg sloja, Yvonne već kao starija žena koja ničim ne pridonosi obiteljskom položaju nije naročito rado viđena, a zbog zaboravljivosti i vjerojatnog početka demencije nastoji je se potpuno staviti u stranu.
  
  Iako prikazuje vrlo bolne intimne drame, Reza unosi niz komičnih elemenata u svoje komade, ali Ksenija Marinković postiže izvanredni glumački dojam baš time što ne rabi nijednu takvu mogućnost, nego uvjerljivo tumači Yvonne kao vrlo ozbiljnu ženu koja nastupa s autoritetom kojeg je taj lik vjerojatno donedavno i imao, a komika proizlazi iz situacija u kojima njezino ponašanje nije potpuno primjereno, bilo zbog zaboravljivosti ili neočekivanih vrlo lucidnih sagledavanja dubljih odrednica situacija koje ostali nastoje premostiti formalnostima korektnog ponašanja. Olga Pakalović pak u početku tumači Françoise kao biće koje se potpuno ostvaruje u tim formalnostima, da bi sav izuzetan raspon svog glumačkog talenta pokazala u završnim prizorima (posebice onom u kojem se neočekivano zbližuje s Andrejom) kada se iz bezbojne osobe pretvara u složenu ličnost kojoj začudo čak ne nedostaje ljudske topline i koja je u jednom trenutku spremna odbaciti zadane forme ponašanja da bi došla do istine u odnosima prema ljudima koji su joj važni.
  
  Milan Pleština na početku je vrlo dojmljivo tumačio Borisa kao čovjeka koji se koristi konvencionalnostima da bi zadovoljio svoje želje, bez rizika da netko za njih sazna, da bi potom vrlo inventivno povezivao krajnosti Borisovog karaktera – od izigravanja društveno važne i dominantne osobe do čovjeka slomljenog saznanjem da njegovom ni financijskom ni ljudskom bankrotu nema spasa. Na ponešto drugačiji način vrlo uspjelo Erica tumači Dušan Bućan koji s dozom dobroćudnosti i humora koristi konvencije da bi potisnuo, pa i izbjegao bilo kakve probleme koji bi mogli narušiti veselje večeri kako ju je on zamislio, a efektno i s mnogo energije brzo prelazi u iskazivanje bijesa, kada se ti problemi počinju doticati i njega.
  
  S takvom vrhunskom glumačkom ekipom, uz precizno kontroliran ritam i niz vizualnih atrakcija, Boris Liješević je s predstavom Bella figura Yasmine Reze kreirao kompleksnu sliku psihičkih, a i društvenih problema današnjice koji i u nas mogu naići na snažan odjek.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. studenoga 2015.
  
  Yasmina Reza
  Bella figura
  redatelj Boris Liješević
  premijera 6. studenoga 2015.
  prijevod Zlatko Wurzberg, scenografi Numen / For Use i Ivana Jonke, kostimograf Leo Kulaš, odabir glazbe Boris Liješević, oblikovatelj svjetla Aleksandar Čavlek, asistentica redatelja Arija Rizvić
  izvode: Lana Barić (Andrea), Milan Pleština (Boris Amette), Olga Pakalović (Francoise Hirt), Dušan Bućan (Eric Blum), Ksenija Marinković (Yvonne Blum), Arija Rizvić (Glas iz offa)

Piše: