Neprolazna aktualnost

4. Bobijevi dani smijeha, Zagreb, 16. – 30. listopada 2015.: Glumačka družina Histrion, Zagreb: Dario Fo, Ne plaćamo, ne plaćamo!, red. Ivica Kunčević

• 
  
  Dario Fo je možda i najneobičniji dobitnik Nobelove nagrade za književnost, jer iako su njegovi tekstovi (u pisanju kojih je nerijetko sudjelovala i njegova supruga Franca Rame koja je s njime vodila i nekoliko kazališnih družina) nedvojbeno visoke vrijednosti, Fo ih nije pisao težeći vrhunskoj literaturi nego kao predložak za žive predstave kazališta koje je elemente talijanske kazališne (prvenstveno pučke) tradicije od srednjevjekovne farse i pričanja priča do commedia dell’arte koristilo na originalan način za oblikovanje kompleksne i žestoke satire koja grotesku i odmak od realističnosti koristi za stvaranje političkog teatra izrazito ljevičarskog opredjeljenja. Takve predstave nisu davale gotova rješenja nego su služile kao povod za rasprave o problemima obespravljenih.
  
  Tako je i jedan od najcjenjenijih njegovih komada Ne plaćamo, ne plaćamo! napisan 1974. kada je njegov i Ramin Collettivo teatrale La Comune dobio (do 1980.) na korištenje Palazzina Liberty, napuštenu zgradu nekada prosperitetnog restorana. Predstava po tom tekstu izvođena je u sezoni 1974/5. kao poticaj za diskusije s otpuštenim radnicima, štrajkašima i imigrantima bez perspektive. Početak zapleta komada je kada Ana, žena koja je nedavno dobila otkaz, dolazi s mnogo hrane iz supermarketa u kojem su kupci odbili platiti po njihovom mišljenju previsoke scene. Oni plaćaju pola cijene, a vrlo brzo nakon što se u raspravama u Libertyju konstatira da je to neuvjerljiva fantastika, počinje se u nekim milanskim supermarketima masovno provoditi takvo poluplaćanje, što izaziva uzbuđene reakcije vladajućih društvenih struktura, a dnevnik Giornale Nuovo s izdavačem Berlusconijem tužio je kazališni kolektiv La Comune sudu kao začetnike tih događanja. No prilično iznenađujuće, nisu im izrečene nikakve kazne jer je sud ustanovio da je prava vrijednost tako plaćenih artikala bila upravo upola manja od istaknute cijene.
  
  No, može nas posebice fascinirati aktualnost i primjenjivost na današnju socijalnu situaciju u Hrvatskoj teksta koji je Fo napisao prije više od četrdeset godina. Doduše imena protagonista su promijenjena, a tekst u nekim detaljima prilagođen našoj današnjoj situaciji (primjerice spominjanje radnika koji rade, a ne primaju plaću), a plaćanje pola cijene u supermarketu se radikaliziralo u plaćanje koliko tko može, koje je vrlo brzo prešlo u potpuno neplaćanje. Doduše GD Histrion nije aktivistička kazališna družina koja poziva na konkretnu društvenu akciju kao što je sedamdesetih godina prošlog stoljeća radila La Comune Darija Foa i France Rame, a da kojim čudom i jest, malo je vjerojatno da bi današnji naši radnici na takav poziv bili skloni odgovoriti.
  
  Zato su se redatelj Ivica Kunčević i vrlo dobri glumci koncentrirali na kreiranje zabavne komedije na temelju ozbiljnih problema (koji pritom neće biti zaboravljeni) ili ostvarenja onoga što Dario Fo napominje u svojim prisjećanjima na prve izvedbe Ne plaćamo, ne plaćamo! – „Satira se rađa iz tragedije.“ Zbog toga je Fo, djelomice na tragu Brechtova V-efekta, uvijek bio sklon otkrivanju mehanizama stvaranja predstave, pojačavajući i time komičnost situacija, ali ne dopuštajući gledatelju poistovjećivanje sa scenskim likovima da bi on i u najsmješnijim situacijama bio svjestan društvenih nepravdi. Kunčević i njegovi suradnici slijede taj put. Uspjela scenografija Miljenka Sekulića sačinjena od kartonskih kutija (ambalaže) označuje potrošačko društvo u kojem živimo, a funkcionalni kostimi Danice Dedijer pokazuju socijalni status protagonista, ali su uvijek začinjeni nekim karikiranim detaljem koji upućuje na to da se ne radi o jadnicima s dna društvene ljestvice nego o glumcima koji ih predstavljaju na zanimljiv i komičan način.
  
  Biserka Ipša iznimno je uvjerljiva kao Ana, ogorčena radnica koja je u kasnim srednjim godinama dobila otkaz. Na početku predstave je sretna, jer se dokopala većih zaliha hrane, plativši ih koliko je mogla (a to je bilo znatno ispod cijene). Tu sreću dijeli s mladom prijateljicom Ivanom koju Tara Rosandić igra uspjelo kombinirajući šarm naivke i prestrašenost svim komplikacijama koje slijede nakon što pristaje sakriti dio te robe, noseći je ispod haljine, što se sumnjičavom policajcu objašnjava njenom trudnoćom. Zbog njegove prisutnosti u to moraju uvjeriti i svoje muževe, prijatelje i kolege lučke radnike, spremne pristati i na bijedu da bi obranili poštenje i dostojanstvo radnika. Anin suprug Luka u dojmljivoj interpretaciji Pere Juričića pritom ima i vrlo autoritaran nastup primjeren još uvijek patrijarhalnom društvu, a kako je uz to i sindikalni dužnosnik, širi uvjerenje da će se svi problemi riješiti u okviru zakona. Ivica Pucar pak gradi komiku na opreci između samouvjerenog nastupa Ivana kao zgodnog momka i izgubljenosti pred bilo kojim ozbiljnijim problemom koje se rješava povodeći se za starijim prijateljem Lukom. No, kada i njih dvojica dobiju otkaz, u nevolji ukradu vreću šećera i brašna, ali niti oni ne znaju kako to objasniti suprugama. To dovodi do potenciranja elemenata komedije zabuna i vodvilja u okvir blizak commedia dell'arte na čiju se tradiciju oslanjao Fo u ocrtavanju tipičnih talijanskih radničkih obitelji, a Kunčević to vješto prilagodio našoj sredini.
  
  Uza sve to najbitniji zamah ovoj predstavi dao je u najboljoj komičarskoj maniri Žarko Potočnjak glumeći nekoliko različitih likova (depresivni inspektor, arogantni šef policije, ograničeni policajac, pogrebnik, dementni Lukin otac) koji svatko na svoj način vode predstavu prema razini iznimno atraktivne komedije, a razlikuje ih ne samo groteskno prenaglašena maska kao još jedan foovski dodatak vidljivoj teatralnosti nego i virtuozna interpretacija Žarka Potočnjaka kojom on naizgled lako već od prve replike stvara potpuno novo kazališno biće. No i pored svih uspjelih pojedinačnih, ne samo glumačkih nego i redateljskih rješenja, Ne plaćamo, ne plaćamo! povremeno gubi pravi ritam. Svaki interpret pokazuje doduše znatno umijeće u oblikovanju efektnih likova koji grade komiku iz tužnih detalja, ali kao da ne uspijeva do kraja ostvariti komunikaciju s ostalima, posebice u nekim scenama u kojima Foov tekst dobiva puni smisao u brzoj izmjeni dijaloga, pri čemu glumci moraju biti maksimalno usredotočeni na partnera. No, i pored toga radi se o natprosječnom ostvarenju koje publiku zabavlja kvalitetnim humorom u obradi tema o kojima vrijedi razmisliti i nakon predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 26. listopada 2015.
  
  Dario Fo
  Ne plaćamo, ne plaćamo!
  redatelj Ivica Kunčević
  premijera 16. listopada 2015.
  scenograf Miljenko Sekulić, kostimografkinja Danica Dedijer
  izvode: Biserka Ipša (Ana), Pero Juričić (Luka), Tara Rosandić (Ivana), Žarko Potočnjak (Inspektor, Šef Policije, Policajac, Pogrebnik, Lukin otac), Ivica Pucar (Ivan)

Piše: