Statična režija životnog teksta

Scena Zvonimir Rogoz Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu: Elaine Murphy, Malo blago, red. Tomislav Pavković

• 
  
  Kazalište kao ogledalo stvarnosti fraza je kojom se često (ponekad i u pomanjkanju boljih argumenata) opisuju različita djela čija se poveznica sa svakodnevnim životom društva u kojem su ona nastala može opisati bez mnogo interpretacija. Teatarski život imanentno je uronjen u stvarnost, u trenutke koje njegovi stvaratelji provode izvan kazališta, prenoseći tako u svoj umjetnički medij, svoje mjesto izražavanja ono što smatraju vrijednim, nadahnjujućim za umjetnički čin, ostvarujući ga kao presliku, kontekstualizaciju svakodnevnog u kazalištu. Životnost, još jedan epitet koji često dobivaju ta i takva djela, može se s punim pravom pridati i tekstu Malo blago suvremene irske dramatičarke Elaine Murphy, kojim je taj teatar otvorio svoju novu sezonu.
  
  U režiji i prijevodu Tomislava Pavkovića tekst, za koji autorica navodi da je nastao na temelju iskustva honorarnog rada u ženskoj zdravstvenoj organizaciji, dobio je svoju izvedbenu lokalizaciju u Varaždin, kroz varaždinski kajkavski govor i toponime, koje glumice koriste tijekom predstave. Upravo je taj, varaždinski kontekst u kojem se predstava odvija i u koji je temeljito prenesena, omogućio komunikaciju i, posljedično, identifikaciju Malog blaga u prostor njegovog uprizorenja i postavila publiku u drugačiji, intimniji odnos s trima ženama, bakom Kajom, majkom Lorenom i kćeri Klarom, čije su životne priče, zajedničke, ali i one samostalne, isprepletene, ali i razdvojene drugačijim pogledima na iste životne probleme, što čini (kazališnu) stvarnost u kojoj Elaine Murphy i njezini varaždinski tumači grade motive svog Malog blaga.
  
  Tri generacije, žene iz tri različita, ali životnim situacijama povezanog generacijskog vremena, u interpretaciji Ljiljane Bogojević (baka Kaja, ali i savjetnica za varaždinski govor i lokacije), Hane Hegedušić (majka Lorena) te Vini Jurčić (Klara), tema su kakvu ne treba mnogo tražiti ili teorijski domišljati. Bez obzira na koordinate mentaliteta i socijalnih odnosa, takav se odnos, možda izmijenjenih pojedinosti, ali na istim temeljnim sukobima i poveznicama, može naći u gotovo svakom društvu (ne samo) zapadnog kulturnog kruga. Baka izmučena životom, ali još uvijek spremna prihvatiti njegove nedaće, majka, također već izmučena poslom, propalom vezom s ovisnikom te njihova kćer, maturantica na početku životnog vremena koje će joj se tek u nenadanoj trudnoći i mladom majčinstvu početi kompleksnije otvarati, osobe su iz nedalekog socijalnog okvira, kakvog poznaje (ili može prepoznati) gotovo svatko u svojoj zajednici.
  
  To tekstu Elaine Murphy daje otvorenost prema različitim izvedbenim varijacijama, pri čemu su konstante, svevremenski životni problemi i odnosi triju žena, oživotvorenje realističkog poetskog principa o slikanju, što vjernije i što detaljnije, stvarnosti i stavljanja jednakosti između umjetničkog i onog što bi se, samo na temelju svoje svakodnevnosti, moglo (pogrešno) prokazati kao neumjetničko. Takvo kazalište ne želi biti nužni izlaz prema bijegu od (mučne) stvarnosti, nego njezin kondenzat, interpret i mogući komentator koji će je ponuditi, poetski dorađenu i pročišćenu, publici na aktivni angažman i promišljanje, tijekom boravka u kazalištu, ali i nakon izlaska iz njega. Malo blago polazi od te, davno poetski oblikovane, ali zahvaljujući društvenim promjenama i bogatstvu socijalnih odnosa, neiscrpive premise.
  
  Međutim, ono na njoj ujedno i zastaje, ne nudeći mnogo više od kondenzata, zbira socijalnih refleksija žena na sceni, prepuštajući tako publiku isključivom interesu za priču, zaustavljajući se tamo gdje bi ovakvo kazalište trebalo započeti u svom angažmanu i otvaranju smislu svog zrcaljenja. Izbjegavajući pritom, ipak, zabavljački i laki duh koji bi koketirao sa sapuničarskom atmosferom, Malo blago ostaje snažan, upečatljiv portret iznimne životnosti i duha, no takvo se bogato i atraktivno portretiranje ne pretvara u mnogo više od dorađene skice. Kreacije u kojima se, dijelom zbog univerzalne autentičnosti originalnog teksta, dijelom zbog snažne lokalizacije, može djelomično prepoznati (ili prepoznati nekog sebi bliskog) gotovo svatko, ostvarile su se kao, nažalost, neiskorišten potencijal za oblikovanje snažnije predstave koja bi ostavila snažniji odraz u promišljanju zrcaljenja stvarnosti.
  
  Struktura teksta Malo blago počiva na vrlo jednostavnim no, pokazalo se, kazališno problematičnim postavkama. Naime, tri glumice naizmjenično izgovaraju dugačke tekstualne replike, sastavljene od, zapravo, velikih proznih fragmenata, u kojima spominju, prepričavaju događaje i situacije u kojima su se našle one, njihove partnerice na sceni i treće osobe, kojih na sceni nema. Takav pristup pokazao se vrlo dvojakim jer, unatoč njegovom snaženju elementa subjektivnih, ali zato autentičnih i zanimljivih pogleda triju žena na društvo u čijem kreiranju sudjeluju, element dramskog u tekstu je nadjačan proznim te se predstava u konačnici doima kao djelo na pola puta između čitače probe i dorađene predstave.
  
  Unatoč trudu glumica, koje monologe uspijevaju učiniti dinamičnima i zanimljivima, u gotovo dvosatnom trajanju takav se pristup nije pokazao najboljim, bez obzira na životnost teksta. Tome nisu pridonijele ni statična režija i scenografija Tomislava Pavkovića, obilježene krajnjom rudimentarnošću triju stolaca na kojima glumice sjede tijekom cijelog svog boravka na sceni. Željela se time, vjerojatno, afirmirati usmjerenost drame na tekst, na ono što govore tri žene različitih generacija kao svoje autentično životno iskustvo, što može funkcionirati kao dramaturški princip, no ujedno uskraćuje predstavi mnogo elemenata imanentnih dramskoj formi.
  
  Lijljana Bogojević i Hana Hegedušić, članice ansambla varaždinskog kazališta te gošća Vini Jurčić, studentica glume na zagrebačkoj Akademiji, pokazale su se najkvalitetnijim dijelom varaždinskog Malog blaga. Ograničene scenskim i režijskim zadatostima, ali i dugim, zahtjevnim monolozima, ipak su uspijevale učiniti predstavu dinamičnom i aktivnom upotrebljavajući vrlo realno, precizno i autentično glas i gestu, koliko su im to dopuštali uvjeti. Uz poneku pretjerano patetičnu ili afektiranu situaciju (dijelom zadanu tekstom), glumice su donijele izbalansirane i točne portrete svojih likova, izlazeći iz okvira konkretnih dramskih osoba i smještavajući ih u kontekst mnoštva stvarnih, životnih osoba, čime su pridonijele oživotvorenju Malog blaga i njegovoj identifikaciji ovdje i sada.
  
  Malo blago, epitet pridan Klarinom djetetu, malom Blablaču, kako ga ona zove, Blagu, nazvanom po preminulom djedu, uz još niz sličnih, prepoznatljivih referenci na socijalni kontekst ovih triju žena, svojevrsnih sinegdoha u liku triju jednako životno detaljiziranih i konkretnih, ali i općih (dramskih) osoba, koje se mogu pronaći i (samo)identificirati u svakoj zajednici, daju ovoj predstavi, unatoč nekim manjkavostima, simpatičan i ugodan ton, balansiran između humora i teških životnih priča, otvarajući je tako i čineći je dostupnom i komunikativnom velikom broju gledatelja. Ostaje dojam predstave snažnog odraza u stvarnosti izvan kazališnih prostora, koja te odraze ne pretvara u mnogo više, no mogla bi biti dobro prihvaćena.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 21. listopada 2015.
  
  Elaine Murphy
  Malo blago
  redatelj Tomislav Pavković
  premijera 17. listopada 2015.
  scenograf Tomislav Pavković, kostimografkinja Žarka Krpan, autor glazbe Vid Novak Kralj, savjetnica za varaždinski govor i lokacije Ljiljana Bogojević, oblikovatelj svjetla Marijan Štrlek
  izvode: Ljiljana Bogojević (Kaja), Hana Hegedušić (Lorena), Vini Jurčić (Klara)

Piše: