Začudna glumačka poslastica

Umjetnička akademija u Osijeku, HNK u Osijeku, Veleposlanstvo Republike Poljske u Republici Hrvatskoj i Poljsko kulturno društvo Mikolaj Kopernik: Stanisław Ignacy Witkiewicz, Majka, red. Jasmin Novljaković

• 
  
  U povodu 250 godina neprekidnog rada poljskog nacionalnog teatra te svečanog obilježavanja godine Stanisława Ignacya Witkiewicza u Poljskoj, hrvatske i poljske kulturne ustanove odlučile su se na zajednički projekt. Umjetnička akademija iz Osijeka, HNK u Osijeku, Veleposlanstvo Republike Poljske i Poljsko kulturno društvo Mikolaj Kopernik zajedničkim su snagama 13. listopada 2015. godine upriličili hrvatsku praizvedbu drame poljskog dramatičara Stanisława Ignacya Witkiewicza Majka (u podnaslovu Neukusni komad u dva čina s epilogom), čiju režiju i prilagodbu potpisuje Jasmin Novljaković.
  
  Stanisław Ignacy Witkiewicz (poznat i kao Witkacy) svestrani je poljski kulturni pregalac koji se bavio dramom, pisanjem, slikanjem, filozofijom, pjesništvom i likovnom umjetnošću. Živio je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće (1885.-1939.), a djelovao je u trenucima rasapa čovječanstva između Prvoga i Drugoga svjetskog rata, što se očituje u njegovom dramskom pismu u kojem je nastupao kao avangardist, koji se suprotstavljao psihološkom realizmu i najavljivao apsurd. Radnja Majke tako se odvija oko edipovske problematike, egzistencijalnog jada, neispunjenih umjetničkih snova s dodatkom kokainsko-seksualnih orgija i mrtvaca koji se vraćaju u život, ispreplićući motive Ibsenovih Sablasti i Nore, kasnih Strindbergovih djela i Witkiewiczevih umjetničkih težnji, pa i samog života u kojem je poduzimao eksperimente s opojnim supstancama.
  
  Janina Ugorowska (Tatjana Bertok Zupković) propala je aristokratkinja čiji je suprug obješen kao kriminalac te živi u siromaštvu. Sve što joj je ostalo od života (odrekla se slikanja, pisanja, glazbe…) je sin Leon Ugorowski (Ivan Ćaćić) koji je svojim kontinuiranim „vampirskim isisavanjem“ (i fizički i psihički, ona plete kod kuće i uzdržava ga kako bi on širio svoje filozofske ideje koje nikako ne nailaze na plodno tlo) dovodi do alkoholizma, psihičke nestabilnosti i na kraju sljepoće i smrti. Vjerno slijedeći pesimistični nagovještaj, radnja se zahuktava te im se pridružuje Leonova zaručnica Zofja Plejtus (Katica Šubarić) i njezin otac Apolinary Plejtfus (Hrvoje Seršić), koju Leon iskorištava kao elitnu prostitutku za bogate članove društva dok on preko svojih sumnjivih kontakata prodaje vojne tajne. Groteskna kakofonija svoj vrhunac doživljava u fantazmagoričnoj završnoj sceni unutar sobe bez vrata i prozora. U njoj se Leon susreće sa svim likovima iz drame koji poput njega ne znaju kako su tu završili niti kako izići te ga u maniri deusa ex machine zatuče šest bezličnih radnika, apostrofirajući autorov osobni strah od budućnosti u kojoj vlada mehanizacija i uniformizacija čovječanstva.
  
  Novljaković se u postavljanju odlučio za praćenje izvornika pa se njegov potpis najviše očituje u prostornim rješenjima i stvaranju atmosfere izvornika. Tu se zajedno sa scenografom Davorom Molnarom i kostimografkinjom Zdenkom Lacinom (kostimi vjerni početku 20. stoljeća, s naznakama animalnosti pohotnih kokainomana pomoću krzna) poprilično dobro snašao, pa su Janin posao dodatno apostrofirali smještajući pletiva posvuda po sceni, koja je bila minimalistička (jedan ormar, dva stola i stolci), ali dovoljna da zadovolji scensku radnju koja se u svakom činu odvija unutar jedne prostorije. Osim toga, ormar je funkcionalno upotrijebljen pa se iza njega skrivaju špijuni, u njemu se odvijaju naznake radnje u drugoj sobi, izlaze mrtvaci… Sam kraj u kojem je Leon zarobljen u sobi bez prozora i vrata (vlastita psiha?) također je smješten u istom prostoru, samo što velika platna koja su do tada obavijala scenu s tri strane i tvorila zidove sada padaju i otkrivaju prave ciglene zidove osječke Barutane, čime je pojačana bezizlaznost prostora.
  
  Tim postupcima radnja je povezana u linearnu cjelinu bez prekida za izmjene, što je pridonijelo njezinoj protočnosti. Međutim, tu su se pojavile i sitne nezgrapnosti poput činjenice da u drugom činu prostor ostaje nepromijenjen, a Leon je sad bogat i živi raskošnim životom. Još jedna nezgrapnost je trenutak kada Leon pokušava svojoj zaručnici objasniti svoje velike teze, pri čemu ona cijelo vrijeme pohotno skače po njemu, svlači ga pa imaju i odnos, što rezultira težim razumijevanjem ionako filozofski kompliciranog teksta. Osim toga, u jednom trenutku se uz ravnatelja kazališta (Nenad Pavlović) pojavljuje i lutka (ginjol) vraga koja doprinosi groteski i apsurdu, međutim dramaturški i lutkarski je upotrijebljena površno te se čini kako nije niti bila potrebna osim kao vizualni dodatak. Usprkos ovim sitnim nezgrapnostima u Novljakovićevoj viziji, sve zapravo funkcionira vrlo dobro, samo je šteta što se nije pazilo i na manje detalje, što bi konceptu dalo još veći kredibilitet.
  
  Srž ove glumački iznimno zahtjevne izvedbe čini Tatjana Bertok Zupković koja se u naslovnoj ulozi pokazala i više nego dostojna svoje glumačke reputacije. Utjeloviti staru majku zavijenu u groteskno pomaknutu radnju, rastrganu između ljubavi i mržnje prema sinu, koja je na rubu sljepila i pri tome gotovo cijelo vrijeme alkoholizirana i otupljena morfijem (na kraju i kokainom), a opet tu i tamo doživljava trenutke čiste lucidnosti, bio je veliki izazov kojem je na izvrstan način odgovorila. Glasovne stilizacije, tjelesne transformacije, dikciju, scenski pokret, rečeničnu logiku, a sve u brzopotezno izmjenjujućem ritmu, Tatjana Bertok Zupković svladavala je bez poteškoća, fokusirano zadržavajući koncentraciju i plijeneći pozornost publike od početka do kraja izvedbe. U sličnom kodu igrao je i Ivan Ćaćić koji je poput svoje partnerice dao sve što je imao na sceni pa iako ga je ona kontinuirano nadmašivala u scenskoj igri, pokazao je sav svoj glumački potencijal koji tek čeka da se u potpunosti razvije u budućim angažmanima u HNK-u u Osijeku. Tik do njih svrstale su se Katica Šubarić i Katarina Arbanas koje su se najviše istaknule glasom, govorom i scenskim pokretom, podržavajući potpuno svoje scenske partnere, dok je ostatak glumaca (Selena Andrić, Hrvoje Seršić, Domagoj Mrkonjić, Nenad Pavlović, Tamara Kučinović i Goran Vučko) uvelike pridonio uspješnom zaokruživanju izvedbe u logičku cjelinu u kojoj je svaki glumački element funkcionirao.
  
  Zajednički projekt hrvatskih i poljskih ustanova možda neće najbolje sjesti publici s obzirom na poetiku i estetiku pa i neku širu poruku djela, međutim glumačke kreacije sudionika i način na koji je Novljaković upakirao i prezentirao Witkiewiczev izvornik, svakako su najbolji način za upoznavanje s poljskim autorom i povod za preporuku ove začudne, prije svega, glumačke poslastice.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 19. listopada 2015.

Piše: