Kompleksnost scenske magije

30. Gavelline večeri, Zagreb, 3. – 13. listopada 2015.: Narodno pozorište Sarajevo, Goran Stefanovski, Divlje meso, red. Dino Mustafić

• 
  
  Goran Stefanovski je još kao mlad dramatičar svojim drugim komadom Divlje meso (Divo meso, 1979) ne samo osvojio nagradu na novosadskom Sterijinom pozorju nego je njegovim brojnim izvedbama po svim dijelovima tadašnje Jugoslavije postao općepriznat kao jedan od vodećih pisaca kazališnih tekstova tadašnje države. Naslov Divlje meso dolazi od legende po kojoj se čovjeku može dogoditi da proguta takvu dlaku da mu u grlu oko nje počinje rasti divlje meso koje na kraju toliko nabuja da ga zaguši. U kronici propadanja jedne tipične balkanske obitelji ulogu te dlake preuzima Nijemac koji savršeno govori i jezik učmale sredine u koju stiže pred Drugi svjetski rat donoseći privid napretka, a zapravo sa željom da je podčini svojim nacističkim nalogodavcima.
  
  Iako je i u doba nastanka drame vrijeme radnje Divljeg mesa bila prošlost, taj komad je dio svog zasluženog velikog uspjeha ostvario i zbog brojnih situacija koje su ostale aktualne i u vremenu u kojem se pojavio. Redatelja Dinu Mustafića fascinirala je njegova životnost i u današnjici, pa je upravo na to (u suradnji s vrsnom dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština) stavio naglasak, pomaknuvši i radnju u suvremenost i u sarajevsku sredinu u kojoj je predstava nastala, ne dirajući pritom glavne tijekove fabule i osnovne dramske situacije. Nijemac Klaus kao predstavnik multinacionalnih korporacija koje osvajaju i Balkan podcrtavanje je aktualnosti teksta Gorana Stefanovskog i njegove svevremenosti koja se očituje u brojnosti dodirnih točaka i sličnih reakcija gotovo nepromijenjene sredine u rasponu od dramatičnih zbivanja tridesetih godina prošlog stoljeća preko razdoblja nesigurnosti i bojazni u vremenu pred Titovu smrt do današnjih gospodarskih i inih kriza.
  
  Bitne ne samo stilske nego i značenjske razlike proizlaze ipak prvenstveno iz redateljskog prosedea. Iako je i tekst Stefanovskog sadržavao neke elemente teatarskog modernizma svog vremena, prelazeći granice psihološke drame unošenjem elemenata fizičkog i političkog teatra, Mustafić je te odrednice znatno pojačao i to na način koji nedvojbeno pripada današnjem scenskom izrazu. To potvrđuje i sam početak predstave i način kako su uobličene prve rečenice teksta. Iz mraka izranjaju Josip Pejaković u ulozi Dimitrije Andrejevića, oca obitelji i Vesna Mašić kao supruga mu Marija, prilaze mikrofonima koji su u suprotnim krajevima proscenija. On kaže publici „Rat će. Biće rata.“, a ona „Bilo je dosta i ovakvog mira.“ To ponavljaju nekoliko puta kao da važu istinitost tih riječi i razmišljaju hoće li u njih povjerovati, a zatim odlaze od mikrofona, on sjeda u kolica, jer Dimitriju, starog zidara koji je sam podigao obiteljsku kuću više ne služe noge, a ona staje iza crnog stola kojeg u prvi mah na pozornici omeđenoj crnim zavjesama nije lako razaznati i načinom kako izgovara obične svakodnevne rečenice iskazuje svoje duboko nezadovoljstvo životom, onim prošlim, a i onim kojeg sada živi.
  
  Način i ritam ponavljanja tih replika pokazuju ne samo glumačko umijeće interpreta nego i prosede kojim se Mustafić i njegova ekipa distanciraju od psihološke razrade likova kao temelja dramskih događanja, nalazeći ga umjesto toga u istodobnom djelovanju više elemenata kazališnog izričaja. Ritmičko ponavljanje bitno je i za glazbu Damira Imamovića koja se ponajviše koristi varijacijama mađarske pjesme Tužna je nedjelja, slavne po tome što su uz njezine zvuke pred Drugi svjetski rat sebi zadavali smrt mnogi nesretno zaljubljeni. Imamović i Mustafić time podsjećaju na vrijeme u koje je Stefanovski smjestio svoju dramu, ali i na tugu, ne samo ljubavnu, i vremena koja su prohujala od tada do danas. A da radnja smještena u suvremenost nije posve striktno određena, ukazuje i funkcionalna kostimografija Lejle Hodžić koja suvremenu odjeću ponekim detaljem povezuje s minulim vremenima. Još dalje u tom smjeru ide efektna minimalistička scenografija Mirne Ler. U njenoj je pozadini rešetka sačinjena od velikog broja neonskih cijevi od kojih se u raznim prizorima pale različiti dijelovi. Tek rijetko oni asociraju na neku konkretnu stvar poput kuće ili prozora, a češće samo služe stvaranju atmosfere kojom ipak dominiraju tamni tonovi. Još važniji scenografski element su crni stolovi. Pri prvom ulasku na scenu svaki lik baca takav stol u pod, ne samo da bi tom bukom najavilo svoje pojavljivanje nego i da bi tim žestokim udarom izrazilo bijes prema egzistenciji u tom mračnom prostoru. Potom pak ti isti stolovi zahvaljujući glumačkoj uporabi i postavljanju sugeriraju scensko postojanje najrazličitijih stvari – od kolača preko trbuha trudnice do zatvora.
  
  Glumačkom odmaku od realističnog prikazivanja emocionalnih i duševnih stanja znatno je pomogla i vrlo uspjela koreografija Irme Omerzo koja je glumce – nerijetko tijekom iste scene i bez tekstovnog prekida – usmjerila prema začudnom kontrapunktu naglašenog pokreta koji vodi prema fizičkom teatru i mirnoće u kojoj se krije i stanovit odmak od poistovjećivanja tumača i tumačenog. Takav princip suprotstavljanja korišten je efektno i u gradnji kompletne uloge koja većim dijelom ide u jednom smjeru, a onda dolazi do obrata koji pokazuje njenu kompleksnost, ali i ovisnost o društvenim prilikama koje se baš na taj način otkrivaju u svojoj potpunoj neljudskosti. Najlakše je to uočljivo kod utjelovljenja Nijemca Klausa kojeg Zijah Sokolović tumači čak pomalo karikirano kao dobronamjerna bogataša sa Zapada, koristeći se naglašenom fizičkom ekspresijom da bi šarmirao za njega novu sredinu, a onda iz žovijalnog tona izvodi snažan prijelaz u krajnju ozbiljnost i okrutnost u eliminiranju svih koji predstavljaju i najmanji problem u ostvarivanju njegove potpune dominacije. Adi Hrustemović vrlo uvjerljivo igra Stefana, srednjeg od trojice sinova, jedinog koji ima šanse za neki poslovni uspjeh i koji je tipičan predstavnik onih mladih koji svjesni današnje krize ne biraju sredstva za preživljavanje. On je za uspinjanje po hijerarhijskoj ljestvici i put prema Europi spreman biti beskrajno ponizan prema nadređenima, pa čak i žrtvovati obitelj, što glumački naglašava lakoćom poigravanja. Na kraju njegova interpretacija naglo, a ipak uvjerljivo prelazi u mračne tonove kada spoznaje da je kao ljudska potrošna roba na vrijednosnoj ljestvici takve Europe jednako nisko kao i ostali članovi njegove obitelji (a i ostali sunarodnjaci).
  
  Glumci koji imaju nešto manje prostora takve suprotnosti još snažnije naglašavaju i tako postižu neočekivane dramske efekte. Posebno su dojmljive nagle promjene kod tumača najstarijih članova obitelji. Josip Pejaković kao Dimitrija, sjedeći u kolicima zbog problema s nogama, većim dijelom djeluje poput starca koji je odustao od života i brine se jedino da ima nešto za pojesti, ali kada ga sin Stefan uvjerava da treba Klausu prodati kuću koju je sam izgradio, on se u trenu potpuno mijenja i pokazuje silnu snagu te ustaje iz kolica tolikom silinom da ga sin ne uspijeva odgurnuti pa čak ni za centimetar pomaknuti. Koliko su takve promjene povezane i s redateljskim konceptom koji neočekivanim obratima želi potencirati pozornost gledatelja i ukazati mu na suštinske probleme sredine u kojoj se zbiva drama – bliska svim zemljama proizašlima iz raspada Jugoslavije, a zapravo i čitavom jugoistoku Europe – pokazuje scena u kojoj briljira Vesna Mašić kao Marija. I nju sin Stefan želi iskoristiti te je nekako uspijeva privoljeti da otpjeva nešto Klausu za volju, a kada to ona bez imalo oduševljenja pokuša odraditi, iz njezinog grla ne uspijeva izaći nikakav ton. U toj je interpretaciji sadržan sav Marijin odnos prema životu u kojem je bezvoljno morala činiti stvari do kojih joj nije bilo stalo, ali prizor nije samo prikaz njezinog psihičkog stanja nego i pokazatelj načina na koji Klaus (još uvijek prijetvoran) postaje ona dlaka oko koje će narasti divlje meso.
  
  Na sličan način kontrastom najznačajnijih karakteristika nekog lika i situacija u kojima se on mijenja otkrivajući mehanizme moći koji ga neumoljivo pritišću vrlo uspjele interpretacije ostvarili su Ermin Sijamija kao Simon, razočarani najstariji sin i prikriveni pijanac, Aldin Omerović kao najmlađi sin Andreja, mladi buntovnik koji završava u zatvoru svjestan da je ovaj put revolucija propala, Branko Ličen kao Hercog, poslodavac iz susjedstva blizak sa svojim zaposlenicima koji zbog toga postaje nekonkurentan i propada, te Džana Pinjo kao njegova kći koja u seksualnoj slobodi traži smisao i slobodu koja je iz tog svijeta odavno nestala. Najefektnija je pritom preobrazba Ejle Bavčić-Tarakčija u ulozi Simonove supruge Vere, neprimjetne žene, pomirene s podložnošću patrijarhatu i besmislenosti vlastite egzistencije koja nadu pronalazi u teško ispunjivoj čežnji da dobije dijete, a kada pri kraju predstave postaje trudna otpjeva Tužna je nedjelja takvom iznimnom energijom da ta pjesma ovladava scenom i dok je ritmično izmjenjivanje drugih njenih inačica tijekom predstave uz stvaranje atmosfere podsjećalo na sličnost društvenih odnosa u posljednjih osamdesetak godina, ta je efektna izvedba emocionalno označila predstavu s tugom kao prevladavajućim osjećajem.
  
  Uz to bio je to i konačan Mustafićev korak u uklapanju svih brojnih, često i različitih, pa i suprotstavljenih elemenata redateljskog prosedea u vrhunsku predstavu slojevita značenja koja na vrlo originalan način približava veliku dramu Stefanovskog suvremenom gledatelju, ističući one elemente koji na neočekivan, ali tim ubojitiji način kritički govore o društvu i svijetu u kojem živimo, postajući tako izniman kazališni doživljaj.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 9. listopada 2015.
  
  Goran Stefanovski
  Divlje meso
  redatelj Dino Mustafić
  premijera 13. ožujka 2015.
  dramaturginja Željka Udovičić Pleština, scenografkinja Mirna Ler, kostimografkinja Lejla Hodžić, glazba Damir Imamović, grafički dizajner i fotograf Goran Lizdek, koreografkinja Irma Omerzo, lektorica Mirela Latić, inspicijent Nihad Kapić, šaptačica Esmeralda Abdijević
  izvode: Josip Pejaković (Dimitrija Andrejević), Vesna Mašić (Marija), Aldin Omerović (Andreja), Adi Hrustemović (Stefan), Ermin Sijamija (Simon), Ejla Bavčić Tarakčija (Vera), Branko Ličen (Hercog), Džana Pinjo (Sara), Zijah Sokolović (Klaus), Slaven Vidak (Sivić), Vedran Đekić (Aco), Merima Lepić (Mimi), Sanela Pepeljak (Bajalica), Riad Ljutović (svećenik), Raisa Bužimkić (glazbenica)

Piše: