Ismijavanje slabosti

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Umišljeni bolesnik, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Među najbolje zagrebačke predstave u posljednjih desetak godina nedvojbeno treba ubrojiti dvije Dolenčićeve režije Molièreovih komada – Građanina plemića u zagrebačkom HNK-u 2009. i Tartuffea (2014), diplomski ispit studenata zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Zato je nova premijera u Gavelli očekivana s posebnim zanimanjem, pojačanim time što posljednji Molièreov tekst Umišljeni bolesnik ima niz dodirnih točaka s dva navedena naslova, jer je veliki francuski komediograf neke svoje provjerene postupke na originalan način varirao u raznim komadima. Tako je umišljeni bolesnik Argan glava bogate obitelji koju maltretira svojom opsesijom nepostojećim bolestima i potpunom podčinjenošću lakomim liječnicima, kao što to čini Orgon zaslijepljen lažnom pobožnošću Tartuffea. Oba oca obitelji pritom žele udati svoje kćeri za čovjeka kojeg su odabrali u skladu sa svojom manijom, a prave namjere onih koji ih žele opljačkati (kod Argana je to i njegova druga supruga) saznaju namještajući slične klopke u kojima se negativci razotkrivaju. Konačno, u mnogim Molièreovim komadima ludosti visoko pozicioniranih protagonista korigiraju sluge, a u ova dva komada to su odvažne žene – Orgonova sobarica Dorine u Tartuffeu, a ovdje Arganova sluškinja Toinette.
  
  Umišljeni bolesnik je uz to i komedija-balet kao i Građanin plemić kojeg je sa svojim suvremenikom, tada slavnim skladateljem Lullyem, Molière stvorio prema želji kralja Luja XIV. Ta je forma (koju bismo danas možda nazvali multimedijskom predstavom) postala iznimno popularna, ali je Kralj Sunce više zasluga za to pridavao Lullyu, pa je Molière izgubio dio naklonosti (a i financijske pomoći) dvora. Ipak s Umišljenim bolesnikom nastavio je stvarati komediju-balet, ali ne surađujući više s Lullyem nego s Marc-Antoineom Charpentierom. U to vrijeme već je bio ozbiljno bolestan, ali nije – možda i s razlogom – vjerovao liječnicima, pa je inzistirao da na dvoru igra u četvrtoj izvedbi Umišljenog bolesnika kako bi osigurao plaće članova svoje trupe. Tijekom predstave mu je pozlilo i nekoliko sati kasnije je umro.
  
  Krešimir Dolenčić je sjajnom interpretacijom Građanina plemića dokazao da i današnjem gledatelju komedija-balet može biti vrlo zanimljiva, ali je ipak bilo jasno da ta forma zahtijeva iznimne scenske uvjete i brojne interprete različitih provenijencija, što se može ostvariti vrlo rijetko, pa se s Umišljenim bolesnikom vratio uobičajenom svođenju takvih komada na komediju. Pritom je dramaturginja Ana Tonković Dolenčić vrlo umješno prevladala probleme koje odustajanje od baletnih scena ipak donosi dramaturškoj strukturi komada. U tome joj je pomogla i funkcionalno korištena živa glazba Matije Antolića koja je bila podređena tematici i situacijama predstave, a ne evociranju vremena nastanka komada. Nisu tako usmjereni bili niti maštoviti kostimi Tee Bašić koji su inventivno spajali modne detalje raznih vremenskih razdoblja. Scenografkinja Tanja Lacko je s malo predmeta uspijevala stvoriti adekvatan ugođaj za svaku scenu, izbjegavajući definiranje vremena radnje. Takav okvir pružio je redatelju i glumcima mogućnost da interpretiraju Umišljenog bolesnika kao važan dio opće teatarske baštine, koji i danas može ostvariti pun i zanimljiv scenski život..
  
  Da bi se to postiglo veliku je ulogu imalo Dolenčićevo ustrajavanje na tome da svi glumci izgovaraju zahtjevan Molièreov tekst na način današnjih svakodnevnih razgovora, što je uspjelo svim članovima ansambla koji su tek od takvog temelja krenuli u karikaturu, grotesku i farsu kao najbitnije sastavnice redateljske koncepcije i temelj efektnih glumačkih interpretacija. Enes Vejzović umišljenog bolesnika Argana u početku tumači suzdržano, kao slabića koji evidentnim bedastoćama izaziva smijeh publike, da bi postupno gradio kompleksniji karakter čovjeka koji tiranizira svoje ukućane i tako na krivom mjestu pokazuje svoju snagu, a ponizan je prema liječnicima i ljekarnicima, jer vjeruje da o njima ovisi njegovo zdravlje, pa i život sam. Čvrstoća njegovih uvjerenja pravi je izazov za bistru sluškinju Toinette koju Anja Šovagović Despot tumači silnom energijom, vješto prelazeći iz jednog u drugo i to potpuno drugačije raspoloženje, postajući pravi pokretač radnje.
  
  Većina ostalih glumaca stvara efektne karikature koje bitno pridonose humoru i zabavnosti predstave. Među njima veću epizodu prijetvorne Béline, druge Arganove žene, Barbara Nola koristi za uspjelo poigravanje na rubu između demonske žene i naivke. Filip Šovagović je dojmljiv i kao notar Bonnefoy koji svojim suverenim, a lažnim tumačenjem nepostojećih pravnih začkoljica gotovo uspijeva Béline (a i sebi) prigrabiti Orgonovo bogatstvo, a i kao Arganov liječnik Purgon koji svoju poziciju moći koju je stekao nad pacijentom koristi za neprekidne ucjene, pokazujući dva lica društvenih odnosa koji mogu uništiti pojedinca na način koji nije bitno različit od mnogih suvremenih situacija. A efektne groteskne epizode koje pridonose zabavnosti predstave u cjelini ostvarili su i Sven Šestak kao Arganov brat i Natalija Đorđević kao mlađa Arganova kći.
  
  Ipak, vrhunac komike i takvog grotesknog ponašanja predstavlja scena u kojoj Siniša Ružić kao napuhani doktor Daifoirus i Đorđe Kukuljica kao Thomas, njegov sebi smiješno važan učeni sin (koji bez tatine pomoći ne zna formulirati niti običnu rečenicu) dolaze potvrditi dogovor s Arganom o braku Thomasa s njegovom kćerkom Angélique koja se međutim želi udati za Cléantea, pa sve krene kroz niz nesporazuma do urnebesne svađe u kojoj Ružić i Kukuljica pokazuju izvanredno komičarsko umijeće u nastojanju da bijes sakriju u krivo shvaćenom formalno otmjenom ponašanju, a punom mjerom im pariraju Enes Vejzović koji se tu lomi između obiteljskog diktatora i poniznog poslušnika liječničke mafije i Anja Šovagović Despot koja virtuozno, iako naizgled potpuno naivno, vodi sukob prema konačnom razlazu.
  
  U toj sceni kulminaciju dosežu i sjajne interpretacije dvoje mladih glumaca u ulogama kojima čak niti veliki komediograf nije dao složenije karaktere, jer su kao mladi pozitivci prvenstveno u službi situacija koje određuju protagoniste potenciranjem komičnosti negativnih aspekata njihovih osobnosti. No, Anja Đurinović je nesputanim veseljem igre i snagom glumačkog angažmana Arganovoj kćerki Angélique podarila više životnosti no što bi se u toj roli očekivalo, a ravnopravno joj je parirao Igor Kovač u ulozi njezina odabranika Cléantea, posebice u vrlo uspjelim transformacijama identiteta tijekom prošnje kojoj i on prisustvuje glumeći Angéliqueinog učitelja pjevanja.
  
  Iako su prvi komadi kojima se Molière afirmirao bili prvenstveno temeljeni na kombinaciji farse, satire i komedije zabluda, on je u svom najzrelijem razdoblju, a posebice pri kraju života, unosio u svoja djela sve više ozbiljnosti i mračnih tonova. Iako je u nešto manjoj mjeri sačuvao farsičnost i ostale izrazito komične sastavnice, posebice u oblikovanju karaktera svojih likova, on je iza smiješnih detalja sve više naglašavao kritiku negativnih strana društva i iskvarenost ne samo njegovih vođa nego i same čovjekove prirode, što dovodi do bezizlaznih situacija u kojima stradava ljudskost. Time je postizao veću slojevitost značenja, a nužnost sretnog svršetka u komediji oblikovao je namjerno neutemeljenim deus ex machina razrješenjem koje je zabavljenom gledatelju ipak ostavljalo malo gorkog ukusa tragedije. Iako su neke kasnije inscenacije tih komada (a posebice Tartuffea) pokušavale pretvoriti ta djela u tragedije bez tog neuvjerljivog završetka, one uglavnom nisu uspijevale, jer se Molièreov komediografski stil nije uklapao u strukturu tragedije.
  
  No, Dolenčić je u svojoj redateljskoj koncepciji krenuo potpuno suprotnim putem, polazeći od stava da današnjim moćnicima (koji se karakterno ne razlikuju od onih iz sedamnaestog stoljeća) nikakva kritika ne može nauditi, pa čak niti ozbiljnije navesti gledatelja na društvenu kritičnost, zaključivši da je ismijavanje njihovih slabosti jedino čime im se može doskočiti. Zato je u Umišljenom bolesniku jače naglasio one izrazito komične elemente poput farse i groteske, čime se nije udaljio od nekih bitnih odlika opusa francuskog velikana, ali je ipak potiskivanjem ozbiljne kritike i satire u drugi plan ponešto izgubio na značenjskoj složenosti. Zato Umišljeni bolesnik ponešto zaostaje za njegovim najboljim uprizorenjima Molièrea, ali je to ipak dosljedna i vrlo zabavna predstava koja je sačuvala većinu vrijednosti iznimnog tekstovnog predloška.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. rujna 2015.
  
  Jean-Baptiste Poquelin Molière
  Umišljeni bolesnik
  redatelj Krešimir Dolenčić
  premijera 19. rujna 2015.
  prevoditelj Mladen Škiljan, dramaturginja Ana Tonković Dolenčić, scenografkinja Tanja Lacko, kostimografkinja Tea Bašić, autor glazbe Matija Antolić, koreografkinja Iva Peter Dragan, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, suradnica za scenski govor Ivana Buljan Legati, asistentica redatelja i dramaturginje Žad Novak, aranžman pjesme "Illustrissimi doctores" Filip Šljivac, slikarski radovi Marta Crnobrnja, fotografije Vladimira Spindler, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Snježana Majdak, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Enes Vejzović (Argan, umišljeni bolesnik), Barbara Nola (Béline, druga žena Arganova), Anja Đurinović (Angélique, kći Arganova, zaljubljena u Cléantea), Anja Šovagović Despot (Toinette, sluškinja), Sven Šestak (Béralde, brat Arganov), Igor Kovač (Cléante, mladić zaljubljen u Angélique), Siniša Ružić (Doktor Diafoirus, liječnik), Đorđe Kukuljica (Thomas Diafoirus, njegov sin, udvarač Angéliquein), Filip Šovagović (Doktor Purgon, liječnik Arganov; Gospodin Bonnefoy, notar), Natalija Đorđević (Louison, djevojčica, mlađa kći Arganova, sestra Angéliqueina), Iva Peter Dragan, Matija Antolić / Vjekoslav Babić (glazbenici)

Piše: