Zanimljiva slika pretjerane korektnosti

Festival svjetskog kazališta, Zagreb 15. – 27. rujna 2015.: Schaubühne aus Lehniner Platz, Berlin, Njemačka,Duncan Macmillan, Pluća (Lungs), red. Katie Mitchell

• 
  
  Na polumračnoj pozornici dvoje interpreta na biciklima učvršćenima na izdignutim podijima neprestano okreću pedale, jer reflektori koji su upereni na njih dobivaju električnu energiju isključivo od njihovog pedaliranja. U polumraku iza njih nazire se još šestero biciklista koji stvaraju struju za mikrofone, zvučnike, mikser i veliki ekran na kojem je brojčanik koji pokazuje točan broj stanovnika Zemlje – više od sedam milijardi i tristo milijuna i njegovo povećanje za gotovo tri osobe svake sekunde. Tako je uz pomoć Colina Tonksa, konstruktora tih posebnih bicikala, Chloe Lamford kreirala scenografiju koja je ne samo efektan okvir scenskog događanja nego i adekvatan naglasak bitnih tema predstave – problema održivosti ubrzanog rasta stanovništva i njegovog utjecaja na okoliš, a posebice na iscrpljivanje izvora energije zbog njenog enormno povećanog trošenja.
  
  Ostale s time povezane teme – onečišćenje zraka, zadovoljavanje sve većih potreba za vodom i hranom, globalno zatopljenje i s tim povezane klimatske promjene i prirodne katastrofe teme su razgovora dvoje protagonista – dobro situiranih mladih ljudi. Oni se nastoje što više informirati o ekološkim i inim problemima današnjice i prema njima zauzeti ispravan (moglo bi se reći politički i društveno korektan) stav tako da bi o sebi mogli reći da su dobri ljudi. Polazište vrsnog dijaloga vrlo cijenjenog i nagrađivanog britanskog dramatičara, koji se povremeno bavi i režijom, Duncana Macmillana (rođenog 1980), detaljno je kritičko iznošenje elemenata koji prijete razvitku, pa i samom opstanku ljudske rase, nerijetko nadahnuto već toliko ponavljanom argumentacijom da gotovo postaje opće mjesto koje autor originalno oživljava stanovitom ironičnošću prema svojim pretjerano pristojnim likovima koji baš zbog toga postupno gube neposrednu vezu sa životnom sredinom, a i svojim vlastitim životom.
  
  Istaknuta britanska redateljica Katie Mitchell tu je gotovo robotsku predanost protagonista određenim idejama kojima vjeruju od sjajno zamišljenog početka predstave do obrata na kraju naglasila njihovom vezanošću za bicikle s kojih ne silaze. Na prvoj, realističnoj razini kada ne bi okretali pedale ne bi bilo ni svjetla što bi vjerojatno dovelo do prekida predstave, pa se zato taj prestanak zbiva tek na samom kraju. Međutim, to ujedno ukazuje da i pored stanovite društvene kritičnosti nastojanje na potpunoj korektnosti sprečava bilo kakvu promjenu u funkcioniranju društva i njegovog sustava vlasti. Takva se perspektiva nameće i u privatnom odnosu dvoje protagonista koji je središte dramske napetosti uspostavljene od početnog pitanja muškarca bi li trebali imati dijete. Ono nije samo pokretač za iznošenje svih problematičnih točaka daljnjeg razvitka društva i upitne budućnosti nego i obiteljske drame. Iako oboje polaze od istih svjetonazorskih ishodišta, o većini konkretnih, posebice osobnih problema imaju prilično različita stajališta, pa to vrlo često dovodi do začetaka svađe, koju ipak odmah prekida onaj koji ju je započeo ispričavajući se partneru, jer dizanje glasa ili žešća argumentacija nisu korektni niti u privatnim odnosima.
  
  Ironično tekstualno oblikovanje likova nemoćnih za stvaranje prave međusobne komunikacije redateljica je pojačala i odlukom da protagonisti niti jednom ne pogledaju jedno prema drugom i da govore ravno naprijed u publiku. Tek neki neverbalni element mogao je pomoći iznimnim interpretima Jenny König i Christophu Gawendi u ostvarivanju vrhunskih uloga. Tako ona, iako dogmatičnija i odlučnija na riječima, pokazuje neke jedva zamjetne znakove slabosti time što češće pije vodu i povremeno ipak nešto slabije okreće pedale, tako da reflektor uperen na nju zatreperi, dok on ima pokušaja relativiziranja neprikosnovene korektnosti više gestikulacijom nego tekstom. No, koliko god redateljski bilo dosljedno i osmišljeno svođenje njihovih odnosa na izmjenu rečenica koje formalno jesu dijalog, ali su zapravo upućene jedne mimo drugih, taj redateljski asketizam i potpuna vizualna odsutnost bilo kakvih scenskih promjena čak i u kratkoj predstavi od osamdesetak minuta djeluje zamorno, pa tek Jenny König i Christoph Gawenda vrlo nijansiranim vrhunskim glumačkim uobličenjem vrijednog teksta u potpunosti osmišljavaju osamljene protagoniste i predstavljaju onu vrijednost zbog koje Pluća vrijedi vidjeti.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 17. rujna 2015.
  
  Schaubühne aus Lehniner Platz, Berlin, Njemačka
  Duncan Macmillan
  Pluća
  redateljica Katie Mitchell
  premijera 30. studenonga 2013.
  dramaturg Nils Haarmann, kostimografkinja i scenografkinja Chloe Lamford, oblikovatelji zvuka Max i Ben Ringham, oblikovatelj svjetla Jack Knowles
  izvode: Christoph Gawenda, Jenny König

Piše: