U ovom nastavku podlistka koji sam naslovila Prostori pamte, a naslovila Zrcalni odrazi prošlosti u sadašnjosti: prostori događanja Dubrovačkih ljetnih igara, analiziram fotografiju koju je na Dubrovačkim ljetnim igrama u prostoru Parka Muzičke škole, današnje Umjetničke škole Luke Sorkočevića, u Dubrovniku snimio umjetnički fotograf Krešimir Tadić, tadašnji službeni fotograf Dubrovačkih ljetnih igara.
Tri prirodne okomice
Prizor s jedne predstave koji je zabilježen na fotografiji iz naše obiteljske arhive ima tri prirodne okomice: s lijeve strane slike, gotovo uza sam rub, podcrtavajući njezin lijevi vertikalni okvir, je veliki bor, odsječen u slici, bez krošnje; u samoj sredini slike druga je okomica nagnuta udesno, od vjetra malo nakrivljen bor obvijen, kao ruhom lepršave suknje, razigranim bršljanom; sam desni rub fotografije poduprt je deblima mlađega stabla, s igrom sivila i bljeska. Dvije su prirodne okomice, srednja i desna, zajedno s lijevom protagonisti prirode mediteranskoga Grada, kojima se pridružuju protagonističko-antagonistički dijelovi njegova urbanoga krajolika: u pozadinskoj sredini jedan mali uski stupić s i danas dubrovački prepoznatljivim kapitelom sve manje prepoznatljivih dubrovačkih đardina, očiti inteligentni dodatak scenografa predstave koji svojom jakom bjelinom čini središte svjetla, prirodnu žarulju pozadinskoj crnini noćnoga Grada iz kojega izviruju tek poneki tragovi okruglih svjetala, očiju mraka i tmice. Okomito arhitektonsko središte fotografije i prizora ipak čini crkvica u desnom dijelu slike, iza nježnoga stabla, mameći pogled svojom kamenom gradnjom i rozetom, i uskim pravokutnim visokim vratima iz kojih izviruje tajnoviti mrak, inače dominantno sjenovit na cijeloj slici, na kojoj horizontalno prevladavaju bijela svjetlosna središnjica – scenografski iznimno uspješno napravljena kamena klupica između lijevoga i središnjega bora – te danas ugodna retro izgleda niz skalinastoga prirodnoga zidića u pozadini i skalina u istoj razini sa skalinima izgrađene crkvice i naznačenima stubama u najdonjem nizu, u svojevrsnome podrumu fotografije.
Sedam glumaca
Na slici je sedam glumaca ili oživljenih dramskih osoba, a njihova konstelacija mogla bi uputiti na činjenicu da je riječ o predstavi neke napete tragedije. Naime, četiri su mladića, kostimirana u narodne nošnje dubrovačkoga kraja, postavljena u donji dio, podrum fotografije – dva su, jedan do drugoga, u stanju napetosti i očekivanja i gledaju središnji prizor okrenuta nama, publici i promatračima, s leđa, a druga dvojica, smještena u drugi kameni utor okomit prvome spomenutome, smještena su nama u poluprofilu, a simetrično prema svome paru, i to tako da mladići s unutarnje strane dlanove imaju ispod vodoravne razine, a mladići s izvanjske strane dlanove drže položene na kameni pod ispresijecan nadograđenim pločama. Središnji prizor u dijagonalu postavlja tri dramske osobe, odnosno glumca: mladi glumac koji glumi starca s renesansnim plaštem pokrivenim sirotinjskim ogrtačem u ruci drži veliko oštro drveno koplje upereno prema mladome, isto tako mršavome glumcu koji se popeo na pola stabla i uzmiče starčevoj kopljastoj oštrici hlačama naznačene narodne nošnje obvijenim nogama oko bora u istu stranu dijagonalno, desno, nagnuta debla. Uz središnju scenografsku klupicu, kao skrivajući se od starčeva napada, na koljena i laktove naslonjen, čini se kao da se boji starčeva otkrića, pogleda i dodira, je korpulentniji glumac u narodnoj nošnji koji u zubima drži oštricu noža. Sve to upućivalo bi na krajnje napet prizor neke tragedije da glumac u središtu ubojito koplje ne drži prilično labavo i ne previše opasno, a glumac koji od njega bježi da to ne naglašava velikom i širokom gestikulacijom i isto tako komičarskom mimikom te da korpulentniji glumac zapravo zauzima krajnje neobičan položaj za skrivanje – bivajući potpuno otkriven.
Izet Hajdarhodžić, Miše Martinović i Kosta Spaić
Riječ je, očito, o dinamičnoj komediji, a taj dojam pojačava i objektiv fotografa koji je smješten na razini prvoga reda, pa je cijeli prizor zapravo snimljen iz komediji primjerenije polužablje perspektive. Ukratko: godina na poleđini fotografije, 1967., savršena simetrična mizanscena majstora režije, prepoznavanje glavnih glumaca i prostora izvedbe otkriva da je riječ o prizoru iz legendarne predstave, jedne od stupova Dubrovačkih ljetnih igara – Držićeve komedije Skup, koja se u takvoj postavi i u režiji Koste Spaića održala do 1971. godine, kad je nestala s repertoara unatoč golemom umjetničkom uspjehu u publike i kritike. Središnji je glumac Izet Hajdarhodžić, kao Skup, a korpulentniji, na laktovima, njegov je tadašnji kolega Miše Martinović, u ulozi Kotoranina Pasimahe, zapovjednika razbijene vojske Tara tara tara tan, kojoj je u poziciji obrane od Skupova napada na zaspalom čelu „vojno-svadbene formacije" osvajanja Skupove kuće na boru ispod krošnje Držićev Drijemalo. Da je riječ o Skupovu destruiranju pripreme svadbe starca Zlatikuma i Skupove mlađahne kćeri Andrijane, svjedoči u krajnjem lijevom dijelu fotografije prevrnuta košarica za vjenčanje iznenada bačena na kameni pod i kuharski nož u Pasimahinim zubima te jedna gotovo nevidljiva kuhača za pripremu svadbenoga objeda.
Prizor očito majstorski napravljene predstave razigran je laganim lepršanjem svjetla i sjene koje kao da se poigrava (s) dodacima renesansnoga grmlja i listova što bacaju sjene ugodnosti na samu scenu, ali i za Držićevu komediju o škrtcu idealno pronađen Park Glazbene škole pretvaraju u prizorište renesansne plautističke komedije eruditnoga tipa, komedije oponašanja dubrovačke stvarnosti 16. i 20. stoljeća. Naglašena igrom svjetla i sjene, stvarnosti i zrcalnoga odraza pokazuje da je redatelj itekako bio svjestan temeljnoga manirističkog aspekta Držićeva djela, Njarnjasa u glumačkom i političkom, pravom i fiktivnom plaštu slobode Grada-teatra, režirajući predstavu ove najdubrovačkije Držićeve komedije u njegovu podstanarskom susjedstvu iz 16. stoljeća, u kojoj su sve dramske osobe osim Kotoranina Pasimahe, sluge Zlatoga Kuma – Dubrovčani, a u kojoj se najvjerojatnije pojavljuje i sam Marin Držić u sporednoj, nijemoj ulozi Dum Marina, poput Hitchocka ili Orsona Wellesa koji se u dvadesetom stoljeću možda maniristički i ironično pojavljuju u svojim filmovima.
Scenograf predstave bio je Rudolf Sablić, kao adaptator prostora (velika je zanimljivost predstave opisana crkvica s desne strane fotografije koja je izgrađena upravo za potrebe predstave, kao dio scenografije, a većina turista već desetljećima je uvjerena da je riječ o izvornoj građevini izgrađenoj prije nekoliko stoljeća), kasnije se pojavljivao i Miše Račić, kostimografkinja je bila Spaićeva stalna suradnica Inge Kostinčer Bregovac, a autor scenske glazbe Ivo Malec. Prvi se put predstava integralnoga dubrovačkoga Držićeva Skupa pojavila na repertoaru Dubrovačkih ljetnih igara 1958, a u parku tadašnje Muzičke škole izvođena je pred uvijek prepunim gledalištem do završne 1971, uvijek u Spaićevoj režiji, ukupno šezdeset puta, uz brojne javne izvedbe generalnih proba i svih proba predstave na otvorenome prostoru koje su za vrijeme intendanture i ravnateljstva profesorice Fani Muhoberac uvijek bile javne, a na kojima su najčešći gledatelji bila dubrovačka djeca, kao i na predstavama brižljivo čuvajući Skupovu munčjelu, tezoro umjetnosti koje im je Igor Hajdarhodžić nesebično davao u mali skut na čuvanje – u dugogodišnji zavjet humanosti i umjetnosti.
© Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 10. rujna 2015.
.jpg)
Vila lutaka Snježane Banović bavi se biografijama dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica koje je suvremena povijest nepravedno zanemarila.
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI