Pascal Bruckner (Pariz, 1948) je francuski romanopisac i esejist koji pripada krugu tzv. Novih filozofa (u kojem su i André Glucksmann, Bernard-Henri Lévy i drugi) koji su se pojavili na francuskoj sceni sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Prvu knjigu Fourier (esej o Charlesu Fourieru) objavio je 1975. godine, a dosad je objavio petnaest knjiga – osam romana i sedam eseja. Ugledno je ime suvremene francuske književnosti, a afirmirao se već 1977. godine knjigom eseja Novi ljubavni nered (Le Nouveau Désordre amoureux) koju je napisao zajedno s Alainom Finkielkrautom, nakon koje je postao poznat u Francuskoj i izvan nje. Bogat i cijenjen je njegov esejistički opus u kojem se izdvajaju Jecaj bijelog čovjeka (Le Sanglot de l'homme blanc, 1983), Napast nedužnosti (La Tentation de l'innocenceI, 1995) za koji dobiva nagradu Médicis, Neprestana ushićenost: Esej o prisilnoj sreći (L’Euphorie perpétuelle : Essai sur le devoir de bonheur, 2000), Bijeda blagostanja. Tržišna religija i njezini neprijatelji (Misère de la prospérité : La Religion marchande et ses ennemis, 2002) nagrađen nagradom francuskog Senata za najbolje djelo iz područja ekonomije, Tiranija kajanja: Esej o zapadnjačkom mazohizmu (La Tyrannie de la pénitence : Essai sur le masochisme occidental, 2006) i Paradoks ljubavi (Le paradoxe amoureux, 2009). Njegove knjige su bestseleri u Francuskoj i u Europi. Člancima o književnosti, kulturi i politici javlja se u tisku i u stručnoj periodici. Medu njegovim romanima veći odjek imali su Gospodin Tac (Monsieur Tac, 1976), Ledeni mjesec (Lunes de fiel, 1981) i Božansko dijete (Le Divin enfant, 1992). Petnaest godina predavao je na Institut d'études politiques u Parizu, a bio je i gostujući profesor na Sveučilištima u New Yorku i San Diegu.
Ledeni Mjesec prvo je djelo Pascala Brucknera objavljeno u Hrvatskoj (prijevod Višnja Machiedo, Ceres, 1993), a možda i njegov najpoznatiji roman, kojeg je planetarno proslavila ekranizacija redatelja Romana Polanskog iz 1992. Bruckner nije samo književnik nego i filozof koji je svojim romanima svoju misao artikulirao kao poruku. Nakon što je prosvjetiteljstvo usmrtilo Boga i na njegova mjesto postavilo čovjeka kao tvorca svijeta te nakon što je generacija šezdesetih godina prošlog stoljeća usmrtila ljubav kao mogućnost ostvarenja sreće dvoje ljudi zamijenivši je „slobodom od ljubavi“, za čovjeka u potrazi za užitkom i nasladom, i nakon što je tako obogaljen čovjek bačen u bivanje kraja jednog stoljeća i milenija, u potrazi za bitkom svoga bića posve razoružan, nužno je bilo propitati stvari. Ponovo sve to i s ljubavi i s mržnjom, i s ravnodušjem i s destrukcijom i autodestrukcijom promotriti iz novih vizura, što metafizičkih, što onih pojavnih, dnevnih. Iz svakodnevlja okružja čovjeka bez dimenzija, dubina, širina i visina kojima je nekoć bio određen, ali i zaštićen. Od slobode novovjeke praznine koja afirmira želju ili sreću ili pravo na sreću po svaku cijenu kao imperativ, što može biti opravdanjem i svega hedonizma, pa i samog nasilja, kako bi se ispunila rupa dekadentnih ljudskih odnosa bez mogućnosti stvarnog susreta dva bića.
Pascal Bruckner se u romanu Ledeni mjesec, ukrcavši dva para, dva muškarca i dvije žene, na kruzer Truva bavi baš tim pitanjima. Što sloboda, ona razarajuća sloboda, što strast i što ljubav u svim svojim suvremenim ocrtajima i izričajima, od zaluđenosti do potpune destrukcije i autodestrukcije, čine ili mogu činiti kad ih se patološki secira u svim njihovim fazama slobode izbora dostizanja užitaka kao ovovremenog surogata za ljubav. Na brodu se susreću, sukobljavaju i sučeljavaju Franz i Rebecca (već potrošeni i do samog ludila iscrpljeni ljubavni par) te Dediere i Beatrice (tek u fazi nevinosti ljubavi) stvarajući čudni četverokut. Radnju režira i igru vodi od posljedica ljubavne mržnje invalidni Franz, Rebecca dobrovoljno sudjeluje, a Dedier i Beatrice, opijeni Mjesecom, lako upadaju u čvrsto ispletenu mrežu žudnje, požude i manipulacije požudom suvremenog čovjeka. Sve do samog tragičnog kraja petodnevnog krstarenja kroz četiri ljudske duše koje manipuliraju i koje su izmanipulirane vlastitim žudnjama ili nedostatnim ljubavima. Od tjelesnih i vidljivih opekotina na koži do onih u ljudskim srcima nesretnih bića bez ljubavi.
O svemu tome je tako umješno Pascal Bruckner s nama popričao i bilo je i više no dovoljno razloga da s nestrpljenjem iščekujemo premijernu izvedbu njegovog Ledenog mjeseca na, nazovimo to, off sceni 66. Dubrovačkih ljetnih igara u ciklusu Pisci na Igrama kao prvi ovosezonski premijerni naslov na brodu Sea Star, za ovu prigodu nazvanom Truva iz Gruške luke 28. srpnja. Mjesec je bio pun, a brod savršeno prizorište za kratku (tek nešto dužu od sata) dramsku adaptaciju romana o ljubavi, mržnji i manipulaciji čija se radnja odvija tijekom svega pet dana. Ali, od toga nije bilo ništa. Gledatelji su se na brodu vozili više od dva sata ne znajući zašto. Ponajprije zahvaljujući scenskoj prilagodbi Vlatke Vorkapić, ujedno i redateljici ovog prikazanja Ledenog mjeseca, kojoj ni brod ni mjesec nisu bili potrebni. Jer, sama kazališnost broda i putovanja posve su izostavljeni, brod kao mjesto radnje uopće nije iskorišten, posve se besmisleno publika vozi do neke nulte točke početka igre u potpalublju koje je moglo biti i zbijeni prostor Sponze, i jednako se tako besmisleno brodom vraća u Luku. Brod nije igran, a nije ni zaigran. O razigranosti je suvišno i govoriti.
Potom, dramaturški i redateljski krećući od samog kraja romana, posve zbunivši publiku koja nije morala znati o čemu je de facto riječ ili koliko tragičnosti svaki pojedini lik drame sa sobom nosi, služeći se filmskom tehnikom flashbacka uvodi publiku u priču kojoj malo tko može povjerovati. Sve su to oštri, iako živopisni, ali nepovezani rezovi, koji traže izuzetnu koncentraciju koja je neprestano bila ometana zvukovima klima-uređaja koji je glumcima nerijetko nadjačao glas. Nepotrebno zbijeni u usko i dugo potpalublje glumci su bili limitirani u žestokoj fizičkoj igri okrućeni natisnutom publikom. Šteta za brod, more i mjesec. A i za Pascala Brucknera. Dakle, umjesto razigranog broda kao prostora igre, gdje su se trebale nijansirati sve Brucknerove dvojbe, u zagušljivom su se potpalublju dešavale više-manje snažne glumačke scene koje su se tako redateljski nepravedno ukotvile u svega tridesetak metara igre poput filmskog studija koji se sam scenom ograničava.
U tom je uskom i krhkom prostoru glumački briljirao, ako tako možemo reći za nekoga čiji se glas tek razabirao, Robert Plemić kao Franz, meštar igre i zavođenja mladog i neiskusnog Dediera zavodeći ga i navodeći ga na svu sladostrasnost njegova gotovo animalna odnosa s njegovom ženom Rebbecom, Židovkom tuniskog podrijetla. Obasipajući ga čajem i čeličnim manipulatorskim stiskom vukući u nasladu jedino živim rukama Plemić je, unatoč olako preskočenoj dubini Brucknerova Ledenog mjeseca redateljice Vlatke Vorkapić, uspio publiku uvući u tragediju suvremene ljubavi bez ljubavi u kojoj je manipulator najveća žrtva upravo kad ostvari svoj cilj. Jure Radnić je kao Dedier posve smušen i izgubljen, ne kao čovjek lud od strast ii požude nego lud od neznanja što mu je činiti na sceni. Rebecca pak s druge strane odlična kao žena, ljubavnica, prepuna ljubavi, one dovedene do mržnje, i animalne strasti kojom privlači nove ljubavi. Kao kontrapunkt Marija Šegvić posve je zbunjena i neupućena u ulogu, beživotna i nepamtljiva.
Oblikovanje svjetla Marka Mijatovića dojmljivo je, a glazba Dr.-a Jojbolija pamtljiva ali ništa više od toga. Sve u svemu – previše kadrova a premalo dramske napetosti. Previše uzaludno potrošena mora i Mjeseca koje publika nije ni vidjela ni osjetila. Izuzmemo li neke putnike koji su koristili brodski zahod, ne zbog zbivanja na sceni (što bi bilo poželjno) nego zbog pukog odgovora tijela na nedostatak kisika i valjanje mrtvog mora. No, kako je ovo projekt Dubrovačkih ljetnih igara i zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti za nadati se da će se do zagrebačke jesenske premijere predstava očistiti od površnosti i zaroniti u dubinu teksta. Kad to već nije mogla u dubini i beskraju dubrovačkog mora. I Mjeseca koji ga je obasjavao..
© Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 3. kolovoza 2015.
Pascal Bruckner
Ledeni Mjesec
redateljica Vlatka Vorkapić
premijera 28. srpnja 2015.
(Dubrovačke ljetne igre u koprodukciji s Hrvatskim društvom pisaca i Muzejem suvremene umjetnosti, Zagreb)
(u okviru manifestacije Rendez-vous, Festival Francuske u Hrvatskoj)
scenska prilagodba romana Vlatka Vorkapić, oblikovatelj svjetla Marko Mijatović, glazba Dr. Jojboli
izvode: Sara Stanić (Rebecca), Robert Plemić (Franz), Marija Šegvić (Beatrice), Jure Radnić (Dedier)
