Previše atrakcija

30. zagrebačko histrionsko ljeto, 9. srpnja – 30. kolovoza 2015.: Glumačka družina Histrion, Zagreb, Tituš Brezovački, Diogeneš, red. Zlatko Vitez

• 
  
  Glumačka družina Histrion ove godine slavi četrdeset godina postojanja tijekom kojih je izvela osamdesetak premijera s više od pet tisuća izvedbi za ukupno četrdesetak tisuća gledatelja u preko tri stotine raznih mjesta – od naših malih gradića do međunarodnih festivala. No, više od statističkih podataka priznanje zaslužuje dosljednost u ostvarivanju pučkog kazališta visokih dometa koje povezuje kvalitetnu zabavu s visokim standardima tekstova i njihove interpretacije u kojima su se vrsni redatelji usmjeravali na pomoć glumcima iliti histrionima u što efektnijem i smislenijem tumačenju vrijednih književnih predložaka. A njihovi su autori često bili suvremeni ili klasični hrvatski pisci, posebice oni koji su pisali kajkavski, a nerijetko su i tekstovi klasične komediografske literature bili adaptirani u zagrebačke prilike i na kajkavštinu. Histrion je i time zaslužio istaknuto mjesto u našem suvremenom teatru, ali to nije bio kraj nastojanja družine i njenog umjetničkog ravnatelja Zlatka Viteza da prošire vrijednu kazališnu ponudu u nas. Tako je prije trideset godina, u vrijeme kada je u Zagrebu ljeti vladalo posvemašnje kazališno mrtvilo, utemeljeno Zagrebačko histrionsko ljeto koje je tu situaciju značajno promijenilo.
  
  Nije stoga čudno da je Zlatko Vitez za mjesto proslave vrijednih histrionskih jubileja izabrao histrionsku Opatovinu u Zagrebu, a znakovit je i njegov izbor Diogeneša Tituša Brezovačkog za predstavu kojom će obilježiti te značajne jubileje. Tekst je to koji bitno podupire Vitezovu tezu da kajkavski nije dijalekt nego jezik, u čemu ozbiljnu podršku nalazi u dr. Branka Gavelle i njegovu tekstu objavljenom u Kazališnom listu 1925., prenesenom u uvodu programske knjižnice: „U prvom redu ja to djelo smatram njegovom najboljom komedijom, snažnijom i sočnijom od „Grabancijaša dijaka“ istoga autora. To će djelo pokazati, da je u kajkavskoj književnosti jezik bio vanredno izrađen: s jedne se strane bogatstvom kajkavskih riječi, koje u „Diogenešu“ dolaze, može izraziti sve najsuptilnije nijanse duhovitih obrata pučke šaljivosti; s druge se strane tim riječnikom mogla iskonstruirati takova frazeologija latinske elegancije, da se njome mogu izraziti i najkompliciranije misli. Ukratko – a ja sam uvjeren, da u tome ne pretjerujem – kajkavci su imali ono što mi još danas nemamo, pravi književni jezik. Taj jezik nije bila mehanička fotografija jedinog dijalekta, nego podatni materijal za izražavanje i najapstraktnijih predodžaba, a da je pored toga uvijek bio u vezi sa živim jezikom. Eto, već je dakle s te vanredne jezične strane trebalo iznijeti tu kajkavsku komediju, punu slatkoga govornog čara.“
  
  Upravo zbog toga je Vitez Diogeneša režirao četvrti put, nastojeći pronaći drukčiju interpretaciju teksta koji omogućava vrlo različite pristupe, jer nema čvrstu dramaturšku okosnicu. Glavni zaplet, prema nepoznatom njemačkom izvoru, proizlazi iz toga što dva brata koji se nisu vidjela od rane mladosti, pa više i ne znaju kako onaj drugi izgleda, traže jedan drugog i gube nadu da će se ikada pronaći, a zapravo žive pod drugim imenima u istoj gostionici gdje je kelner zavidan i pohlepan Anton Medobuz. U toj ulozi Davor Svedružić i opet se dokazuje kao jedan od naših najinventivnijih komičara, a jednako mu je uspješna partnerica koja pršti životnom energijom Marija Borić u ulozi supruge mu i kuharice Francke. Stariji brat Petar Ljubmir (kojeg Željko Duvnjak tumači kao mrzovoljnog galamdžiju), obogaćen se vrativši iz Amerike naziva Hermenegild Miribul, a mlađi Pavel Ljubmir (rezignirani gubitnik koji još uvijek vjeruje u dobrotu prema interpretaciji Adama Končića) sada se naziva Ferdinand Burimil.
  
  On je ostao bez bogatstva, a i veze sa sinom kojeg je zbog napasne druge žene dao na skrb prijatelju s kojim je izgubio kontakt. Obojicu služi Diogeneš (vrsni komičar Roland Žlabur), a kao što je uobičajeno u mnogim komedijama, sluga i ovdje pameću i duhovitošću nadmašuje svoje gospodare, iako je on zapravo Jožef, izgubljeni sin Pavelov. No, ta se osnovna situacija vrlo malo mijenja tijekom predstave sve do naglog preokreta u sretni završetak s prepoznavanjem, pa je zapravo tek okvir za niz raznovrsnih, međusobno gotovo neovisnih komičnih situacija koje su zato pogodne i za poneku improvizaciju i aktualizaciju. U tom okviru pojavile su se i povremene, više ili manje uspjele, jednima drage, a drugima iritantne satirične bodlje upućene Vitezovim kazališnim i političkim neistomišljenicima, novinama, ali i milijarderima Todoriću i Tedeschiju o kojima se zbog njihove na financijama utemeljene moći inače nitko ne usudi javno kritički prozboriti.
  
  Ma koliko ti satirični elementi bili uočljivi na prvi pogled i najčešće spominjani u osvrtima na ovog Diogeneša, oni ipak nisu posebno bitni za sud o vrijednosti predstave, ali mogu ukazati na to kojim je putem Vitez krenuo tražeći novu interpretaciju komada kojeg je ranije već tri puta postavio. O tome još jasnije svjedoči neočekivana podjela uloge pokretača svih intriga i šala u komadu – dijaka Zmeknirepa (potom Cigana i Skrovoznanca). Njega tumači prinova u ansamblu, mlada Erna Rudnički koja je na proljetnim 8. Gumbekovim danima, Međunarodnom festivalu cabareta, dobila nagradu za najbolju žensku ulogu u KNAP-ovom Nevjerojatnom događaju. Pokazatelj je to da je Vitez ovaj put želio u interpretaciju komada starog preko dvije stotine godina unijeti elemente kabarea, dajući i sam još jedan dokaz o točnosti tvrdnje kako su Gumbekovi dani (također u organizaciji Histriona) svojim postojanjem oživjeli zanimanje za kabare ne samo većim brojem predstava tog rubnog kazališta nego i unošenjem njegovih elemenata i u mnoge druge predstave. Uz to Zmeknirepu Erne Rudnički pomažu Prva histrionka (Ana Majhenić koja je i „tancanje skup složila“) i Druga histrionka (Dinka Vuković) što je dodatno razotkrivanje kazališnog čina kao iluzije u izvedbi slavljeničkih Histriona. Uz to, one sve zajedno silnom (a povremeno i pretjeranom) energijom proizvode prerušavanjima, fizičkom ekspresijom i tancanjem niz efekata i atrakcija koji zasjenjuju ostale sudionike predstave, kako glumce tako i mužikaše (uz Olivera Beloševića izlazeći iz svoje uloge sviraju i Adam Končić i Slobodan Milovanović koji je ostvario i efektnu epizodu vračitela tj. liječnika Pohabija) koji ni u trenucima kada je pozornica njihova ne pronalaze uvijek pravi ritam i ne uspijevaju do kraja iskazati svoje umijeće.
  
  Vrhunac takva pristupa je završna scena prepoznavanja u izvanrednom ambijentu Opatovine i funkcionalnoj, ali i vizualno dojmljivoj scenografiji Miljenka Sekulića i kovitlacu boja inventivnih kostima Elvire Ulip. Čovjek koji je doživio nesreću i kojem je kao nepoznatom Pavel Ljubmir platio liječenje stiže na prizorište u kolima koja podsjećaju na starorimske kočije (a kojima straga piše 40. godina Histriona). Praćen je razigranim anđelima (Rudnički, Majhenić, Vuković), a odjeven kao Sveti Nikola, da bi se otkrilo kako je on zapravo prerušeni davnašnji Pavelov prijatelj Martin Dobroslav (namjerno patetično dostojanstven Žarko Savić) koji se brinuo za Jožefa, sadašnjeg Diogeneša. Taj je rasplet režiran kao završetak proslave jubileja, ali je i u njemu kao i u cijeloj predstavi bilo povremenih pretjeravanja s atrakcijama koje su djelovale poput svjećica na rođendanskoj torti, toliko brojnih da ponekad skrivaju samu tortu.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 14. srpnja 2015.
  

Piše: