Snažan autorski potpis

4. festival Miroslav Krleža, Zagreb 2. – 7. srpnja 2015.: Akademija dramske umjetnosti i Teatar &TD, Zagreb, Miroslav Krleža, Adam i Eva, red. Natalija Manojlović

• 
  
  Središnji dio programa četvrtog Festivala Miroslav Krleža čine izvedbe ili scenska čitanja ranih dramskih radova tog, kako ga u programskom tekstu naziva umjetnički voditelj Goran Matović, „nerješivog problema cijele jedne kulture“. U takvu programsku koncepciju, ali i temu festivala, ljubav i smrt, uklapa se i drama Adam i Eva, možda i najkompleksnija od njegovih ranih drama, pisanih u dvadesetim godinama života, a koje će tek navijestiti svu genijalnost i važnost Krležinog dramskog pisma za razvoj hrvatskog kazališta. Realizirana u suradnji Akademije dramske umjetnosti i Teatra &TD u režiji i koreografiji Natalije Manojlović, ova je inače rijetko izvođena drama na Festivalu Miroslav Krleža izvedena 4. srpnja na minijaturnoj, ali sjajno mišljenoj i postavljenoj sceni u prostorima Teatra &TD. Riječ je o predstavi koja je nastala kao ispit iz režije Natalije Manojlović na četvrtoj godini ADU, a premijerno je izvedena početkom godine.
  
  Čovjek i Žena, stisnuti u hotelskoj sobi neimenovana mjesta, pokušavaju uspostaviti odnos, vezu koja ih je i dovela do zajedničkog boravka u sobi, emocionalnu vezu u kojoj bi se ona i on ponovno prožimali i zbog čega bi se njihova fizička veza, materijalizirana u zatvorenom prostoru sobe usred goleme hotelske spavaonice, mogla opravdati i uspostaviti kao nešto više, kao nešto što je vjerojatno nekada postojalo, a čega su i ona i on svjesni. Pokušaji, međutim, ostaju jalovi, pretvaraju se u svađu i nadvikivanje, u nered i svakovrsni osjetilni kaos koji lokalizira isti takav kaos, imanentan društvu oko njih, u odnos ovo dvoje, Čovjeka i Žene, građanina i građanke, dobrih i situiranih pripadnika istog tog društva. Njihova veza, koja bi bila nešto više od fizičke činjenice zajedničkog boravka u sobi hotela, pokidana je svađom, neugodnom ali zapravo običnom ljudskom svađom, kakva se događa u svakom prostoru gdje se manifestiraju socijalni odnosi.
  
  Ipak, opetovani pokušaji pokazuju prisutnost potrebe za emocionalnim odnosom, potrebe za oživljavanjem te komponente ljudske psihe bez obzira na grčevitost postupaka koje je potrebno učiniti da bi se do toga došlo. Ženino, a zatim i Čovjekovo samoubojstvo kao krajnji čin, najsnažnija gesta kojom osoba može izraziti svoja htjenja, ali i istodobno sebe trajno zakinuti za njihovu realizaciju, pokazuju tu potrebu za odnosom, za pridavanjem važnosti njemu i njegovim posljedicama. To se pridavanje važnosti ne odvija jednako; muškarčev način doživljavanja te posljedično funkcioniranja u razvijanju potrebe za odnosom drugačiji je od ženinog, ne podudaraju se, no u konačnici rezultat igre je isti. Samoubojstvo kao, naoko i u očima društva (predstavljenima u novinskim člancima koji izvještavaju o tragediji) završni čin, krajnja realizacija tih potreba, bez mogućnosti povratka, u Krležinoj drami nisu ujedno i krajnji domet.
  
  Ekspresionistička intonacija dotadašnjeg tijeka predstave u tom trenutku dobiva svoje produžetke u nadrealističkim i simbolističkim poetikama, povezujući i opravdavajući ovu dramu u kontekstu ciklusa autorovih Legendi, ali i izdvajajući je iz konteksta vremena i prostora događajnosti i dajući joj mogućnost ostvarenja u bezvremenosti i temama koje nisu obilježene kontekstom vremena ili okružjem u kojem se događaju. Ponovni susret muškarca i žene u hotelu Eden, rajskom vrtu, koji se ostvaruje nakon bravuroznog koreografskog intermezza, pokazuje se kao trenutak u kojem ta drama ostvaruje svoju snagu, ocrtavajući kako nije moguće ni potrebno uzroke odnosu muškarca i žene tražiti u okolnostima, trenutku, utjecaju društva u kojem se nalaze, nego je njihov odnos dio mnogo značajnije i snažnije povijesne konstante sukoba muškog i ženskog principa, koji stalno emanira u nove partikularne odnose. Tako je dan legitimitet poopćavanju i bezvremenosti u koje Krleža smješta svoju dramu, koja ne pretendira biti dokumentom vremena i trenutka, nego studija fenomena.
  
  Spoj redateljske i autorske vizije teksta u ovom je Adamu i Evi našao kvalitetnu i kreativnu koegzistenciju, pa i prožimanje, rezultat čega je dojmljiva i snažna predstava jakih glumačkih gesti, ali i autentična, ničim sputana Krležina jezika (pokazujući time i njegovu kvalitetu, ali i sporadičnu pretencioznost) te promišljenih i u cjelinu predstave savršeno uklopljenih koreografskih umetaka. Podcrtavanje autentičnog, Krležinog (pod)teksta u realizaciji dokazuje ovog Adama i Evu kao promišljeno i osviješteno djelo, dok se redateljske intervencije, prvenstveno u sferi scenskog pokreta, ali i minimalističkoj, no savršeno iskorištenoj scenografiji ostvaruju kao kreativni momenti redateljske vizije teksta.
  
  Njihovo prožimanje i kvalitetan redateljski rad očit je i u glumačkim realizacijama Dade Ćosića (Čovjek), Anđele Ramljak (Žena) i Adriana Pezdirca (Kelner / Gospodin u crnom / Gost hotela), koji je glumačkim preobrazbama iz suzdržanosti u cinizam, do konačno jedinog referencijalnog mjesta na koje se oslanjaju i Čovjek i Žena, ostvario iznimnu glumačku kreaciju i pokazao se kao glumac koji se može nositi i sa najzahtjevnijim transformacijama. Odnos Čovjeka i Žene u glumačkom je dijalogu Dade Ćosića i Anđele Ramljak našao dobru i široku iznijansiranost duševnih stanja u kojima se njihovi likovi nalaze i isprepliću u tekstu, čime su oni također ostvarili bogatu paletu uspješnih glumačkih iskaza. Nepoznate Eve, plesačice Petra Chelfi, Nina Sakić, Ivana Pavlović i Karolina Šuša, kao otjelovljene Ženine supatnice (što je naglašeno i analognim kostimima), istovremeno poopćavajući i osnažujući Ženinu tragediju te djelujući kao negacija njezine presudnosti, pokazale su se kao smislena nadopuna, pogotovo u koreografskim elementima predstave, ali i na razini simbola.
  
  Prožimanje Krležina dramskog teksta i kreativne realizacije pokazalo se u ovom Adamu i Evi – koji nose posvetu još uvijek nedavno preminuloj Ani Karić – dojmljivom realizacijom, istodobno omogućujući publici i izvođačima da se suoče s autentičnim mladim Krležom, ali i intrigantnom autorskom vizijom tog teksta snažnog potpisa, što pokazuje kako se radi o kvalitetnom prinosu proučavanju Krležinog, ali i suvremenog teatra.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 6. srpnja 2015.
  
  Akademija dramske umjetnosti i Teatar &TD
  Miroslav Krleža
  Adam i Eva
  redateljica Natalija Manojlović
  premijera 10. siječnja 2015.
  glazba Tin Hat Trio, Gordan Tudor, Natalija Manojlović,  mentori Ozren Prohić, Tomislav Pavković
  izvode: Dado Ćosić (Čovjek), Anđela Ramljak (Žena), Adrian Pezdirc (Kelner / Gospodin u crnom / Gost hotela), Petra Chelfi, Nina Sakić, Ivana Pavlović, Karolina Šuša (Nepoznate Eve)

Piše: