Prvi grijeh krležodula: Danak Krležinom visokom ukusu ili nastavak čistke

Feljton Sanje Nikčević: Prijepori oko Miroslava Krleže na početku novog tisućljeća (5)

  • Miroslav KrležaKao što se vidi iz citiranih imena, krležoduli su na važnim položajima u hrvatskoj kulturi i njihov stav prema Krleži ima dvije strašne posljedice na hrvatsku kulturu. Iliti dva velika grijeha krležodula. Prvi grijeh krležodula je odnos prema drugim piscima. „Najveći pisac“ za krležodule je sinonim za „jedini pisac“, pa prema krležodulima niti jedan dramatičar nije dostojan Krležina društva.

    Sjećate se one Krležine čistke iz Plamena i tekstova iz Hrvatskog kola nakon rata? Možda zvuči nevjerojatno ali kao što je stav o Krleži kao vrhunskom estetu živ do dana današnjeg, tako je i ovaj o ne/kvaliteti hrvatskih pisaca. Krležoduli nisu nikad zanijekali tu čistku nego su je pretvorili u navodnu borbu za visoku umjetnost!

    Zanijekani stari pisci ili tko će biti crv koji ruje po gnjilom mesu?

    Razumijem da su u vrijeme komunizma i kasnijeg socijalizma neki doista vjerovali a neki se uvjerili pa podilazili, odnosno stvarno prihvatili dominantnu ideologiju. U svom obračunu s hrvatskom književnosti u Hrvatskoj književnoj laži Krleža je napisao vrlo dramatično: „Piramida tih hrvatskih literarnih mumija sniva svoj večni (nije tipfeler nego namjerna Krležina upotreba ekavice, op. S. N.) san, a po njihovom gnjilom mesu (…) riju crvi grobari i književni moljci.“ Ti crvi grobari su teoretičari pa tko bi se, nakon što je Krleža postao vodeći ideolog, usudio biti crv koji ruje po gnjilom mesu još tamo neke starije književnosti! Ipak, neki su se profesori s kroatistike i komparativne književnosti Filozofskog fakulteta usudili ne samo rovati nego se izboriti za neke od starijih pisaca, ali u javnosti je ostalo na snazi Krležino mišljenje.

    O piscima 19. stoljeća da ne govorimo, za njih se nije previše ni borilo. Bili su preblizu i prejako označeni. U prvoj rečenici uvoda u hrestomatiju Hrvatska drama 19. stoljeća iz 1986. jedan od naših najuglednijih teatrologa, Nikola Batušić, ispričava se za uvrštavanje 20 pisaca: „U ovaj smo hrestomatijski zbornik uvrstili dvadeset hrvatskih dramatičara 19. stoljeća, svakog s fragmentom iz jednog djela. Antologijski bi izbor bio dakako uži, dok bi ga najstroži kritički sud sažeo na tek dvije tri drame.“ No, već sama odluka da se takav izbor objavi bila je u to vrijeme hrabrost. 1986!

    Stavovi o lošem romantizmu i građanskoj drami, epigonskoj moderni, o suvremenicima koji oponašaju Krležu i nepostojanju građanske kritike toliko su se ukorijenili u našu kulturu da je trebalo proći dvadeset godina od pada komunističkog sistema i uvođenja nove države da se nešto malo promijeni u teoriji književnosti, odnosno teatrologiji. Tek se sada pišu brojne knjige o romantizmu (Josip Užarević, Marijan Bobinac), njemačkoj drami 19. stoljeća u Hrvatskoj (Bobinac, Milka Car) ili povijesnim dramama (Natka Badurina). Iako se vidi da ono čime se bave vole i smatraju dobrim i važnim, autori se vrlo često i dalje ograđuju i zaštićuju prenoseći stare teze, tako da se zapravo još nitko nije usudio napisati otvoren i iskren afirmativan prikaz svih tih do sada pometenih epoha i pisaca.

    Ni kazališna kritika nije bolje prošla jer je vladao spomenuti Krležin Moj obračun s njima! Općenito se smatralo da mi nemamo dobru kazališnu kritiku. Jedino se Nikola Batušić usudio napisati doktorat o povijesti hrvatske kazališne kritike 1971. godine ali je nastavio liniju iz Vučetićevog teksta iz Hrvatskog kola iz 1949. Kasnije se o starijoj kritici više nije pisalo pa su tek 2010. i 2011. Krležini dani bili posvećeni vlastitoj struci odnosno temama hrvatske kritike i teatrologije. Naravno da se u te dvije godine otkrilo jako puno važnih i zanimljivih ljudi.

    U kazališnoj kritici je i paradigmatski primjer osobne Krležine čistke – sudbina Ernesta Dirnbacha, kritičara koji se usudio prije Drugoga svjetskog rata oštro pokuditi Glembajevsku trilogiju, a Krleža mu je tada odgovorio uvredama u novinama. Kasnije je kao važeća ostala samo Krležina argumentacija, a Dirnbach zapamćen kao simbol „nazadnog malograđanina koji ne razumije pravu dramu“. Naravno da se druge Dirmbachove kritike nisu ni čitale. Tek se za spomenuti skup 2010. mladi osječki znanstvenik Alen Biskupović usudio ponovno pročitati rad Ernesta Dirnbacha i pokazati njegov velik značaj za osječko kazalište ali i kulturu, sve do tragičnog skončanja u nacističkom logoru.

    Upravo zato su najveću štetu krležoduli napravili nastavljajući Krležinu kulturnu politiku (i privatnu, i ideološku) i nakon njegove smrti, čak i nakon promjene sistema! Tako su snažno usvojili objašnjenje tog doba da je čistka zapravo bila „vrlo strog kritički stav i visoka granica ukusa“, da ne mogu izaći iz tog koda i neprestano ga ponavljaju. Ako vam se čini da pretjerujem, pogledajte što kažu Velimir Visković i Vjeran Zuppa 2009. godine u Jutarnjem listu: „Klasične kuće, koje nose nacionalne atribucije ‘hrvatsko narodno kazalište’, morale bi imati kanonske dramske pisce na svome repertoaru. To su prije svega Držić, s barem dva svoja teksta – ‘Dundom Marojem’ i ‘Skupom’; i Krleža. Tu bi svoje mjesto imao i Milan Begović.“ U istom članku Vjeran Zuppa je još izravniji: „Nakon pada Berlinskog zida odjednom smo se našli u razvalini između onoga što je Krleža i, možda, Begović, te onoga što tek ima nastati. Nestaje jedna literatura u kojoj se nalaze neki Božićevi, Matkovićevi, Kušanovi, Šoljanovi, Brešanovi, Bakmazovi, Bakarićevi komadi, pa i ‘Mirisi, zlato i tamjan'.“

    Ako mislite da je to samo stvar strogog odnjegovanog ukusa koji priznaje samo najbolje, varate se. To je nastavak upravo one linije koju su nakon Drugoga svjetskog rata zagovarali Krleža i ostali ideolozi. Dakle, nitko kao Krleža, tu je još samo Marin Držić i možda Begović! U idućem poglavlju ću pokazati koliko smo slavili Krležu, koje sve njegove obljetnice obilježavamo. Možete li zamisliti da se Marulićeva obljetnica slavi kao Krležina ili da se bilo kojeg drugog pisca toliko postavi na scene! Ne možete. Niti jedan stariji pisac ili suvremenik ne može dobiti taj prostor. Ni dan-danas. Nisu dostojni.

    Zanijekani i suvremeni pisci ili Tko će proći kroz Krležino sito?

    Osim što su nastavili Krležin odnos prema romantizmu i moderni, dakle mrtvim piscima, krležoduli su napravili veliku štetu u hrvatskoj književnosti i prema suvremenim, mladim piscima. To najbolje mogu dokazati na primjeru dramske književnosti kojom se intenzivno bavim. Krležoduli koji su bili na pozicijama su sve, pa i prve drame koje su mladi pisci donosili na ogled, mjerili s Krležinom sjenom! Naravno da nitko nije imao šanse!

    Pišući o Čarugi Ivana Kušana 2003. otkrila sam nevjerojatnu činjenicu: da su o jednoj od najpopularnijih predstava u bivšoj Jugoslaviji, pisca kojeg znamo i cijenimo, napisane brojne kazališne kritike ali samo jedan i pol teatrološki tekst! Tako je i s drugim piscima od šezdesetih naovamo. Osim Slobodana Šnajdera i Ive Brešana, hrvatsko dramsko pismo se tek nakon dvijetisućite počelo intenzivnije teatrološki proučavati! Deset godina nakon promjene sistema! I to vrlo oprezno. Bili su potrebni strani teoretičari kao Mihal Babjak iz Slovačke ili Gordana Muzaferija iz BiH da započnu teatrološki pristup dramama Mire Gavrana jer su ih do tada ugledni teatrolozi zapravo prezirali. A sve zbog onog silno „strogog odnjegovanog ukusa“ koji u visoku umjetnost nije propuštao ništa manje od Krležine sjene koja je imala nadnaravne proporcije. A nekako mi se čini da je prisutna i danas u procjeni mladih pisaca.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 30. rujna 2015.