Krležoduli ili Krleža je najveći pisac na svijetu

Feljton Sanje Nikčević: Prijepori oko Miroslava Krleže na početku novog tisućljeća (4)

  • Miroslav Krleža između dva svjetska rataOni na drugoj strani, krležoduli, ne samo da smatraju da je Krleža pisac, nego je on najveći pisac na svijetu. Već je rečeno da je Krleža bio nadnaravna pojava pa se zato uz njega i vežu termini koje inače pripisujemo nadnaravnim fenomenima poput adoracija i demoniziranje, kanoninzacija i dekanonizacija ili idolatrija. Krleža je i za života imao božanske atribute kao gromovnik ili Zeus sa Gvozda a nakon smrti Tutankamon, a i danas krležoduli smatraju da je Krleža ikona veća od života. Za njih je on intelektualna gromada ili, kako bi rekao Zdravko Zima, „Krleža je naša Europa!“ Goran Matović je u prvoj rečenici programskog teksta novopokrenutog Festivala Miroslav Krleža napisao: „Zagreb ima Sljeme i jednu spiritualnu, artističku planinu. Ta druga planina, to je Miroslav Krleža.“ Nema granica epitetima!

    Stanko Lasić će u uvodu šestotomne (!) Krležologije 1993. napisati da se: „Analizom tekstova o Krleži ulazi u „tragikomičnu arenu“ u kojoj je i najsmireniji analitički glas izrečen povišenim tonom jer svatko od svog ekskluzivnog stava pravi „kapelicu“ (pot. S. N.), a nabrušeni senzibiliteti vode nevjerojatnim nesporazumima.“ Ta kapelica, kao mjesto gdje se časte ikone svetaca, nije slučajno odabrana riječ. Kao što će iz iste religiozne terminologije vrlo svjesno biti upotrijebljena riječ u tekstu Reinharda Lauera iz 2011.: „U logična čudesa (pot. S. N.) njegove biografije pripada i činjenica da je bez položene mature i studija postao začetnikom Jugoslavenske enciklopedije. No nije postojao nijedan drugi um koji se isticao takvom erudicijom, što dokazuju Krležine usmene i pismene izjave.“ Čudo je poremećaj uobičajenih prirodnih zakona božanskom intervencijom, pa naravno da čudo ne može biti logično iz perspektive čovjeka ali itekako je iz perspektive onoga iz božanske dimenzije. U kapelici su ikone koje su obično poznate po nekim čudima! Koja nisu logična, ali su jako utjecajna, utječu na snagu i širenje vjere!

    Krležoduli sebe smatraju jedinim legitimnim širiteljima te prave vjere, odnosno jedinim legitimnim zaštitnicima Krležina lika i djela. Krležoduli smatraju da je Krleža bio izniman kroničar i kritičar svog vremena ali i vizionar budućnosti, a sva njegova djelatnost u hrvatskoj kulturi (one spomenute čistke) posljedica je djelovanja Krležina jedinstvena uma, što bi rekao Lauer, a ideologija se nametala pod izgovorom dijalektičkog antibarbarusa, odnosno borbe za pravi ukus i visoke umjetničke kriterije a protiv malograđanskog niskog i jeftinog ukusa.

    Krležoduli to djelovanje odobravaju, smatrajući ga odlikom Krležina visokog ukusa. Odobravali su za vrijeme Krležine vlasti, a tako i dan-danas. U Krležijani, osobnoj enciklopediji Miroslava Krleže koju je izdao Leksikografski zavod 1993. pa ima službeni pečat Istine, Visković će zapisati: „Krleža ironizira trivijalizaciju i malograđanski ukus književne javnosti“ u jedinici Sukob na književnoj ljevici ili „neukus malograđanske pseudoromantike“ u jedinici Eseji. Krležoduli s druge strane uglavnom zatvaraju oči pred Krležinim ideološkim stavovima ili nepoznavanju područja i proglašavaju to osobnim interesom. Još 2004. Ivo Godlstein je pisao: „Krležino bavljenje poviješću i pisanje o njoj nije podređeno nekoj određenoj funkciji, najmanje dnevnopolitičkom interesu – bio je to više strastveni interes.“ A to je kasnije govorio i stranim slavistima, polaznicima Zagrebačke slavističke škole, prenoseći to dalje kao istinu o Krleži.

    Kada se 2007. obilježavala 25 godišnjica smrti, ugledni profesori i krležoduli ponovili su teze koje su imali u prošlosti. Visković je rekao: „Krleža je bio modernist koji se protivi modernizmu, ljevičar koji ne pristaje na ideološku instrumentalizaciju književnosti, komunist koji se protivi staljinističkom totalitarizmu i baš ta raznolikost ideja i književnih postupaka omogućuje da njegovo djelo ne tretiramo kao mrtvi eksponat iz imaginarnog muzeja hrvatske književnosti.“ Time se željela pobiti teza o njegovoj nekritičnosti prema vlastitom društvu, što je potvrdio i profesor Zoran Kravar govoreći o „tranziciji Krležinih svjetonazora“, a „Prema njegovu mišljenju, kod Krleže se u zreloj fazi ne može govoriti o dokidanju pojedinih svjetonazora, nego prije o njihovu preslojavanju.“ Nadovezujući se na Bakarićevu rečenicu „Mi s Krležom nismo imali problema.“, profesor Krunoslav Pranjić je efektno zaključio rečenicom: „U Kockici Krležu nisu čitali, jer da su ga čitali, imali bi problema.“ (Jutarnji list, 29. prosinca 2006.) Dakle, bio je i moderan i kritičan samo, eto, to političari nisu shvatili. Nije da su ga političari smatrali svojim, nego su bili preglupi da ga čitaju i shvate. Prema tome, krležoduli i dalje smatraju da je Krleža bio i ostao naš jedini pisac, ispravan i pravedan od svih objeda krležoklasta.

    © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 15. rujna 2015.