Bogat opus koji traje
Feljton Sanje Nikčević: Prijepori oko Miroslava Krleže na početku novog tisućljeća (3)
-
Krležoklasti nisu nikako u pravu kad govore da Krleža nije uopće pisac ili da ga bez političke moći nitko ne bi čitao. Krleža je pisao sve rodove (poeziju, prozu, dramu i eseje dakle kritiku), unutar njih razne žanrove, a i slijedio je europske trendove od realizma do ekspresionizma i nazad. Sličnosti s nekim drugim piscem nisu uvijek prepisivanje nego dijeljenje zajedničkih, i to europskih, konvencija! Ekspresionizam i modernizam, realističko definiranje lika kroz motivaciju, okolinu i psihologiju ili ibsenovska dramaturgija, odnosno pisac kao bespoštedni kritičar društva iz ideje da će ga tako popraviti ako ukazuje na njegove slabosti, sve su to bile europske umjetničke konvencije od kraja 19. do polovine 20. stoljeća. I sve se nalaze i u Krležinom opusu.
Krležin je opus bogat i traje i to ne samo zbog političke moći koju je imao. Kolikogod on plaćao danak svojoj političkoj opciji, kolikogod mu likovi ponekad doista govore neprirodno, on i dalje prikazuje žive likove koje prepoznajemo. U dramama točno znamo tko što želi i zašto jer je njihova motivacija jasna. Bilo da se radi o moći, novcu ili ženi. Odnosno sreći kojoj svi teže. Uz to, priča je uvijek napeta, temelji se na emociji, strasti, ljubavi, temelji se na zapletu jedne dobre sapunice. Ali je i potresna, jer pokazuje neuspjeh i poraz i to kroz pucanje naoko savršenih maski koje likovi nose na licima. Time je i didaktična jer su to sve ljudi sa slabostima koje ne mogu prevladati i zato propadaju.
Kad sam u osnovnoj školi u Kloštru Podravskom pročitala sve knjige u knjižnici, profesorica hrvatskoga Zorica Pavelić je jedan petak svečano otvorila ormarić koji je bio zaključan u knjižnici jer su u njemu bile teške knjige za nas osnovnoškolce. Izvadila je jednu knjigu, držala ju oprezno, kao svetinju, i rekla mi pružajući je: „Ovo je malo teško, ali ja mislim da ti to možeš!“ Bila je to Krležina drama U agoniji. Odnijela sam knjigu kući u naručju i progutala je. Likovi, replike, scena! Tad sam se zaljubila u dramu kao žanr. Profesorica nije mogla vjerovati kada sam joj slijedećega ponedjeljka pružila knjigu nazad! Ostale smo razgovarati o Lauri Lenbach i njezinim ljubavnim problemima i odonda mi je redovno donosila knjige iz svoje zaključane zbirke. Kad god se čitajući neku Krležinu dramu naljutim na jezik Krležinih likova, sjetim se kako sam u osnovnoj školi doslovno progutala U agoniji iako tad nisam znala ništa ni o politici, ni o /književnoj/ ljevici, ni o muškarcima, a bome ni o jeziku jer mi je jezik literature bio kao jezik neke čudesne magije. Ali sam prepoznala tu ženu koja je dva puta krivo odabrala muškarca i sad se, iako plemkinja i nekadašnja bogatašica, bori u krojačkom salonu da preživi, kao i za drugu ljubav koju gubi. A prepoznajem je i dan-danas kad ponešto znam o spomenutim kategorijama.
Uz to, neke stvari probijale su se u njegovo djelo unatoč njemu samome, o čemu je pisao Ivica Matičević (Raspeti Juda, 1996). Kad danas čitate Michelangela, prepoznajete borbu u duhovnom svijetu koji Krleža kao materijalist nije priznavao, a tu je borbu na scenu izvrsno prenio redatelj Dražen Ferenčina u Zadru s kazalištem lutaka 2010. gdje glumci glume ljude a lutkarski su kreirani demoni iz umjetnikovih noćnih mora. Kristofor Kolumbo je pak potpuno kristolika figura! S Glembajevima je također zanimljivo. Pisao ih je kao poučnu ružnu sliku srušena kapitalističkog i građanskog društva, ali se često pisalo i govorilo (i krležoduli i krležoklasti) da mi nismo ni imali takve Glembajeve ili čak kamo sreće da smo imali takve Glembajeve u smislu tako bogate plemićke klase! Prvo sam otkrila da smo ih imali, jer je nakon premijere Glembajevih u Osijeku 1929. Klub hrvatskih književnika tužio Krležu Policijskoj upravi tražeći da se drama zabrani u želji da zaštite svoju sugrađanku, plemenitu Josipu Glembay. Ona je inače bila izuzetno obrazovana osoba koja je između ostalog pisala i kazališne kritike u njemačkim novinama. No, zbog njezine ljubavi prema kazalištu i HNK-u u Osijeku njezine su kritike izlazile u njemačkim novinama na hrvatskom jeziku, o čemu je pisao Alen Biskupović. Danas pak Glembajeve prepoznajem kao suvremenike jer nam se ponavlja društveni sistem i njegovi odnosi. Možda to govori da je Krleža bio u pravu kad je kritizirao kapitalističko društvo i njegove slabosti.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 11. rujna 2015.
OSVRTI
-
KNJIGE
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica. -
ČASOPISI
Dvobroj Kazališta 91/92 na 132 stranice donosi zanimljive rubrike i teme bogato potkrijepljene kvalitetnim fotografijama. -
mjuzikl
Redatelj Paolo Tišljarić Čarobnog Frulaša slaže uredno i ritmički izbalansirano, kako ovakva scenska forma i zahtjeva. -
ESEJI
Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.