Činjenica je da je nakon Drugoga svjetskog rata Krleža bio umjetnički ideolog zemlje, imao je ne samo prijateljstvo najmoćnijeg čovjeka u zemlji (Josipa Broza Tita) nego i važne pozicije (vodstvo Leksikografskog zavoda koji stvarajući enciklopedije kreira našu sliku znanja i poimanja svijeta) a krležoklasti su u pravu kad kažu da je provodio i političku (ideološku) i privatnu čistku.
Malo nam je dobrih u prošlosti ili sve su to klerikalisti
U svom tekstu Hrvatska književna laž (Plamen 1/1919) i kasnije u brojnim esejima zanijekao je jako puno hrvatske književnosti. To potvrđuje Mirko Tomasović govoreći kako je Krleža u poznatom eseju Nekoliko riječi o hrvatskom histroicizmu uopće zanijekao od oca hrvatske književnosti, Marka Marulića, kojeg je „estetički obezvrijedio i ideološki ocrnio“, kao i većinu renesansne i barokne hrvatske književnosti smatrajući je klerikalnom, veličajući jedino i isključivo Marina Držića. Zatim je Krleža „anatemizirao“ sve romantičarske pjesnike „ne poznajući europski kontekst“, a 19. stoljeće je doslovno pomeo kako hrvatske povijesne tragedije (zbog „nacionalizma“ i veličanja plemstva kao dokaza legitimiteta nacije i države), tako i građanske pisce (zbog dekadencije i pripadanja drugom ideološkom sistemu). Krleža ih je sve, u skladu s ideologijom tog vremena u koju je vjerovao, otpremio u ropotarnicu povijesti! Iako je taj tekst u Plamenu napisan prije pobjede komunizma kao jedan od nizova manifesta i zahtjeva za novom književnosti i destrukcijom stare, koji su se pisali po cijeloj Europi, nakon pobjede komunizma postao je mjerilo književnog kanona.
Naravno da taj proces čišćenja književnosti nije Krleža provodio sam, bio je to politički i ideološki trend. Paradigmatski je primjer broj Hrvatskog kola (2-3/1949.) posvećen hrvatskoj drami i kazalištu koji su uredili Joža Horvat, Slavko Kolar i Petar Šegedin (partizanski borci!). Objavljen je ubrzo nakon Drugoga svjetskog rata u žaru stvaranja novog društva, a njegovu važnost dokazuje i kasnije doštampavanje tog broja te objavljivanje u zasebnoj knjizi pod nazivom Drama i problemi drame. Svi su teorijski tekstovi o hrvatskoj drami i razvoju drame i kazališta u tom broju časopisa na istoj ideološkoj i estetskoj liniji: građanska klasa se priznaje isključivo kao pokretač osnivanja hrvatskog kazališta, ali odmah nakon toga zamjera joj se ukus (romantizam, romanse, povijesna tragedija, pučki komadi i slično) te njezina ideološka nazadnost (fašizam, klerikalizam, praznina, dekadencija, bezidejnost…).
Ervin Šinko u tekstu Drama, historija i revolucija i Ranko Marinković u tekstu O teoriji i praksi građanske dramaturgije niječu bilo kakvu vrijednost građanskoj dramaturgiji, a Marijan Matković u tekstu Hrvatska drama 19. stoljeća izrijekom odriče bilo kakvu vrijednost hrvatskoj historijskoj drami i pučkim komadima. Dok od suvremenika Matković ističe kao vrijednog samo Vojnovića, u broju su još posebnim tekstovima istaknuti kao vrijedni hrvatski pisci samo Miroslav Krleža (M. Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaralaštvo) i Marin Držić (Živko Jeličić, Marin Držić, pjesnik dubrovačke sirotinje). Šime Vučetić piše O našoj dramsko-kazališnoj kritici i odriče joj bilo kakvu važnost (bezvrijedna, bezidejna, nazadna, klerofašistička) osim Demetru (kao osnivaču kazališta), Šenoi (kao borcu protiv njemačkih komada), Miletiću (kao reformatoru kazališta), da bi od novijih glasova istaknuo kao pravog kritičara jedino Miroslava Krležu i njegov polemički i napadački Moj obračun s njima, vrlo oštar obračun s kazališnom kritikom iz 1932.
Time je Krleža, osim po poziciji i vlastitom egu koji nije prezao od uvreda u polemikama, dobio i teorijsku potvrdu da je kritičar. Uz to je, iz jugoslavenske političke opcije, imao i tendenciju povezivanja hrvatske i srpske književnosti pa je kao uzor često navodio Jovana Steriju Popovića! Najgore je što se to ideološko tumačenje nametalo kao obrana dobrog ukusa, pa ne čudi da su stari pisci muku mučili da dobiju svoj prostor i da ih se normalno pročita, bez službenog negativnog stava. Dakle, Krleža je doista izvršio utjecaj na povijest hrvatske književnosti.
Ni sadašnjost nije bolja ili Sjena koja sve guši
Ali i na suvremenost. Krleža je, kako kaže Nemec zauzimao „gotovo cjelokupni prostor hrvatske kulture“ i krležoklasti su u pravu kada dokazuju da su zbog, kako kaže Velnić, „sjene sumorne Krležine krošnje“, Krležine kabanice ili kišobrana, i dramski suvremenici imali smanjeni prostor djelovanja. Krleža je imao zamjerke i modernistima i avangardistima a zapravo mu ni od suvremenika nitko nije bio dovoljno dobar. Zato mi danas možemo nabrojati mali broj pisaca nakon Prvoga svjetskog rata koje doista poznajemo a i iz Moderne nam je ostalo tek nekoliko. I vrlo, vrlo rijetko ih propitujemo na scenama. A sve zbog njihove „slabe kvalitete“ i visoke razine dobrog ukusa koju je Krleža postavio. Eto, možda Vojnović, pa malo i Begović. Ostalo ništa.
Sjećam se kako mi je neposredno nakon završenog fakulteta stalno netko govorio, od uglednih teatrologa do kolega novinara, da je Marijan Matković „samo Krležin klon“. Onda sam napokon pročitala njegove drame i vidjela da je to samosvojan opus koji slijedi iste trendove (i umjetničke i ideološke) kao Krleža! Ali i da su drame dobre! Uzalud, za razliku od Krleže kojeg stalno igramo, Matkovića nema. Zbog silno „strogog, odnjegovanog ukusa“ naših kazališnih scena! Odnosno naših teoretičara koji su preuzeli Krležine kriterije.
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 10. rujna 2015.
.jpg)
Vila lutaka Snježane Banović bavi se biografijama dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica koje je suvremena povijest nepravedno zanemarila.
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI