Rat krležodula i krležoklasta

Feljton Sanje Nikčević: Prijepori oko Miroslava Krleže na početku novog tisućljeća (1)

• 
  
  Obilježavanja 120. godišnjice rođenja i 30 godina od smrti Miroslava Krleže (1893-1981) pokrenula su u Hrvatskoj 2011. i 2013. brojne manifestacije: od znanstvenih skupova do predstava, od govora do napisa u medijima i časopisima, ali i polemika vezanih uz Miroslava Krležu. Sve je to bilo iznimno zanimljivo pratiti. Naime, Miroslav Krleža i njegova recepcija u Hrvatskoj poseban su fenomen koji ima dvije karakteristike. Prvo, Krleža je davno otklizao iz objektivne procjene teorije književnosti, ako je ikad u toj domeni objektivnosti i bio. To priznaju i ugledni teoretičari, pa će Zoran Kravar u razgovoru za Vjesnik (31. prosinca 2011. – 1. siječnja 2012) reći da je Krleža „postao mit, da je bio gotovo nadnaravna pojava“. Drugo, odnos prema Krleži podijeljen je u dva neprijateljska tabora do, kako kaže Krešmir Nemec, „šizofrenosti“ (Forum, 7-9/2013).
  
  Dva odnosa prema Krleži ili Krležoduli i krležkolasti
  
  Krakovi tog šizofrenog položaja dosad su se različito nazivali: s jedne strane su krležofili (apologeti, panegiričari, obožavatelji, slavitelji) a s druge krležofobi (pamfletisti, protivnici, osporavatelji), ponekad i krležijanci i antikrležijanci. Međutim, upravo su nedavne dvije slavljeničke godine (2011. i 2013) pokazale da je recepcija Krleže došla u novu fazu jer su se dva suprotstavljena tabora profilirala kao krležoduli i krležoklasti dok su, kako ću kasnije pokazati, krležofili zasebna kategorija. Termine krležoduli i krležoklasti preuzela sam iz sukoba oko ikona (ikonoduli i ikonoklasti) jer se očito Krleža u našoj javnosti ponovno uspostavlja/ruši kao ikona hrvatske kulture, a rasprave su i dalje na mitskoj odnosno nadnaravnoj razini jer su krležoduli na razini obožavanja, a krležoklasti demoniziranja Krleže i kao pisca i kao čovjeka.
  
  U ovom ću feljtonu prikazati i analizirati osnovne teze krležodula i krležoklasta, njihov prinos, odnosno štetu koju su nanijeli hrvatskoj kulturi.

  Krležoklasti ili Krleža nije pisac ali jest naša najveća katastrofa
  
  Krležoklasti smatraju da Krleža uopće nije pisac, likovi mu govore jezikom koji ne postoji ili je prepisan iz udžbenika likovne umjetnosti a sva su mu djela napisana iz političke perspektive. Priznaju mu eventualno jedno ili dva djela, a i to je prepisao od drugih pisaca, uglavnom Kamova. „Ako se sve sažme, Miroslav Krleža, koji je učinio sve da se roman Isušena kaljuža – ali i sabrana djela Janka Polića Kamova! – nikad ne pojave, svoju najbolju priču (Hodorlahomor Veliki), svoju najbolju dramu (Gospoda Glembajevi) i svoj najbolji roman (Na rubu pameti) duguje direktno tom piscu čiji talent niti u jednom trenutku nije dosegnuo.“ – reći će Igor Žic (Književna Rijeka 1/2010).
  
  Krležoklasti tvrde da se Krležina poslijeratna veličina temelji na njegovoj prgavoj osobnosti (izravnim uvredama i diskvalifikacijama u polemikama) i političkoj poziciji, jer je, kao prijatelj Josipa Broza Tita, postao ideolog komunističke kulture ali i njezin najznačajniji predstavnik. Kako kaže Davor Velnić u svojoj knjizi Krajolici zla (DHK, Zagreb, 2013): „Veći dio mita o „gromovniku s Gvozda“ (…) rezultat je komunističke hegemonije u književnosti (kulturi) i prekomjerne Krležine sujete.“ To dokazuju tvrdeći da se „nikada nije čitao“ (Ivan Aralica), a da nakon gubljenja političke moći „nikoga ne zanima“ ni u knjižnicama ni na sceni („malobrojne izvedbe Krležinih djela“ rekao je Ivan Bekavac).
  
  Osim što nije nikakav pisac, Krleža prema krležoklastima ima dva neoprostiva grijeha kao čovjek. Prvi grijeh: njegovo ideološko djelovanje u čitavoj hrvatskoj umjetnosti u kojoj je s jedne strane vršio političke a s druge osobne čistke, micanja ili zanemarivanja drugih hrvatskih pisaca kako starijih tako i suvremenika. Drugi grijeh: unatoč silnoj kritičnosti prema prošlim režimima, uporno je šutio o komunističkim zločinima i grijesima postavši tako njihov suučesnik. Kako kaže Ivan Bekavac: „Nikad nije doveo u pitanje osnovne postulate boljševičke revolucije ni diktature kao načina vladanja komunista.“ (Hrvatsko slovo, 15. ožujka 2013.). Umjesto kritike vlastitog društva, uživao je u blagodatima pozicije u tom društvu (kuća na Gvozdu oteta bivšem vlasniku, limuzine, brojna sabrana djela s honorarima i sl.) bez ikakve grižnje savjesti. Zbog svega toga krležoklasti smatraju da je, kako je to Radovan Ivšić rekao na Krležinim danima u Osijeku 2001.: „Krleža najveća katastrofa koja se mogla dogoditi hrvatskoj književnosti.“
  
  Krležokasti su u pravu ili Likovi čudno govore
  
  Krležoklasti su u pravu su kad govore da je politika utjecala na Krležinu književnost. On je pisao programatski, svjesno zagovarajući određene ideološke i filozofske stavove. Iz ideje marksizma programatski se bavio razotkrivanjem plemstva i bogate buržoazije (ciklus o Glembajevima) kao trulog društva u kojem pate pošteni radnici i intelektualci, što je vodilo zaključku da su komunisti učinili dobro djelo srušivši takvo društvo. Iz filozofije ateizma dokazivao je da nema Boga (Put u raj), a u Baladama nam je dokazivao da je srednji vijek najgori od svih epoha! Sve je to politika, ali ne znači da nije bio iskren u svom vjerovanju u tu ideologiju jer ju je zagovarao i prije nego li je došla na vlast. Uz to, svako djelo ima svoju političku i ideološku potku, pa tako i ona koja se pišu danas a tvrde da je nemaju!
  
  Krležoklasti su u pravu i kad napadaju Krležin jezik. Govor likova u dramama je doista konstrukcija koju je Krleža svjesno radio. Nešto iz političkih razloga (da se uklopi u konstrukciju hrvatsko-srpskog jezika koji se tad nametao pa mu Kristofor Kolumbo govori sjutra, a u Areteju rimski vodič govori pasulj što nije logično ni za govor lika, a ni za govor samog Krleže), nešto iz umjetničkih razloga (da mu likovi u neke od europskih trendova razloga ili da mu se govor glembajevskih likova odvoji od plebsa).
  
  Kruno Krstić, još prije nego li je Krleža uspostavljen kao neprikosnovena veličina, 1935. pod pseudonimom Marc Tween (namjerno napisavši krivi oblik imena) opisao je sve neznalački upotrijebljene riječi u Krležinom pisanju (Književna Rijeka, 3/2013). Od neznanja poput „osmerokutnog saća“ (koje je šesterokutno), bumeranga koji „služi za skidanje kože s lubanja“ preko krivog pisanja stranih riječi (goblen na tri načina) ili krive upotrebe latinskog kad dr. Silberbrad dokazujući postojanje Boga spominje „causa causalis“ (uzročni uzrok) što je „tautološki besmisao“!
  
  O raznim vrstama tipfelera i grešaka koje se mogu naći u svakog pisca da i ne govorim. Činjenica je da bi minimalni lektorski zahvati (kakvi se rade u svim tekstovima prije tiska) Krležine dramske rečenice učinili protočnijima i dinamičnijima, ali mislim da bi se na tu ideju oba tabora ujedinila protiv!
  
  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2015.

OSVRTI

• KNJIGE

  Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica.

• ČASOPISI

  Dvobroj Kazališta 97/98 donosi raznovrsnost i širinu umjetničkoga obuhvata i individualnih motrenja aktualnih kazališnih zbivanja.

• mjuzikl

  Spektakularna premijera mjuzikla Jadnici u izvedbi kazališta Komedije, ispraćena je 10-minutnim ovacijama i sveopćim oduševljenjem publike.

• ESEJI

  Prirodnost igre koja uvlači publiku, glumci koji vjeruju u ono što igraju te istaknuta duhovna dimenzija, odlike su baštinskih tekstova i njihovih inscenacija.