Komedijina prilagodba hit mjuzikla Mamma Mia! odlično je preveden i prepjevan mjuzikl, čio i zabavan (mjestimice i do suza), dojmljive realizacije, nabijen pozitivnom energijom koja lako prelazi na gledatelja. Ostavimo li The Beatlese u kategoriji rocka, kamo i pripadaju, švedska četvorka Abba (1972-1982) bez sumnje je najbolji pop-sastav svih vremena. Tijekom desetljeća aktivnog djelovanja snimili su osam albuma i objavili desetke hit singlova, a do danas je u svijetu prodano više od 380 milijuna kopija njihovih albuma i singlova. Jedina grupa koja ih nadmašuje u tom pogledu spomenuta je liverpulska četvorka.
Prvorazredne pop pjesme mahom ljubavne tematike, izvrsno aranžirane i producirane, zaraznih melodija, inteligentno pitkih, katkad i majstorski zavaravajuće jednostavnih stihova i sadržaja, što su ih s primjerenim dodirom naivne patetičnosti, uvijek s dozom emotivne sugestivnosti, kristalno zvonkim glasovima pjevale pjevačice Agnetha Fältskog i Anni-Frid Lyngstad, ogledni su primjerci razbibrižno-ugodnog glazbenog zabavnjaštva koje ne počiva na površnoj lakonotnosti ni lahosadržajnosti, šlageristike čiji autori, bili su to članovi grupe Björn Ulvaeus i Benny Andersson, drže do publike, ne pokušavajući koristiti žanr za podmetanje bofla. Abba je bila prvi sastav s neengleskog govornog područja koji je pjesmama na engleskom jeziku osvojio i publiku, odnosno tržište engleskog govornog područja.
Idejna začetnica kazališnog mjuzikla izgrađenog na Abbinim pjesmama bila je britanska producentica Judy Craymer koja je o tome, vele, razgovarala s Anderssonom i Ulvaeusom još davne 1983. dok je dvojac surađivao s Timom Riceom na postavljanju mjuzikla Šah (Chess, premijera 1986., na londonskom West Endu). Godine 1997. Craymer je angažirala Catherine Johnson da napiše libreto, godinu dana poslije uposlena je i redateljica Phyllida Lloyd, a premijera Mamme Mie! održana je u kazalištu Prince Edward na londonskom West Endu, 6. travnja 1999. Anderson i Ulvaeus bili su uključeni u, kako se kaže, kreativni razvoj projekta, a Lyngstad je sudjelovala kao jedna od producentica.
Mamma Mia! otad ne silazi s pozornica diljem svijeta. U više od četrdeset zemalja na šest kontinenata, do danas ju je vidjelo više od 54 milijuna gledatelja, neki na engleskom, neki u prijevodu na vlastite jezike, a bruto zarada iznosi više od dvije milijarde dolara. Godine 2008. u američko-britansko-njemačkoj produkciji, prema scenariju Johnson, u režiji Lloyd, s Craymer kao producenticom, snimljen je i filmski mjuzikl, s glumačkim zvijezdama Meryl Streep, Pierceom Brosnanom i Colinom Firthom u glavnim ulogama. Bijaše riječ o slabašnom ostvarenju u kojem su pred hladnim okom kamere na vidjelo izišle manjkavosti tanašnog predloška. Plesni komadi u filmskoj prilagodbi nisu zaživjeli osobitom uzbudljivošću, a pjesme Abbe u izvedbi glumaca i drugih glazbenika nisu, dakako, bile ni sjena izvornika. Ipak, komercijalni je uspjeh ostvaren, što je i bila temeljna namjera.
Lagašan libreto karakteristika je i kazališnog mjuzikla, a nenadmašivost izvornih pjesama nepremostiv je problem. No gledajući mjuzikl u hrvatskoj inačici, postavljenoj u zagrebačkom kazalištu Komedija u tek nešto više od dva mjeseca, ovo prvo nimalo ne grebe, a drugo je itekako nadomješteno drugim sredstvima. Premda nisu stvarali ni izvodili bilokakav repertoar, Abba je ponajprije bila sastav čija je namjera bila zabaviti i to, uz pomoć darovitosti, obaviti na najvišoj razini profesionalizma. Stoga u mjuziklu, čiji je prvi zalog privlačnost njihovih skladbi, ne bi bilo prikladno ni očekivati ni osmisliti odveć duboku ili složenu priču. Kunst je bio sastaviti jednostavan i lako razumljiv kosturčić, u registru Abbinih zapažanja na temu ljubavnih relacija, dovoljno čvrst i nepretenciozan da omogući ubacivanje što više pjesama – u konačnici ukupno dvadeset i tri – obogaćenih plesnim točkama. Johnson je upravo to i učinila.
Zgodu je smjestila u mjestašce na osunčanom grčkom otoku – romantična ideja; snažan ćuh dostupno egzotičnog; pogodno poprište za nizanje koreografija u kojima nastupaju lijepe djevojke i mladići u oskudnim ljetnim kostimima; sunce i šarenilo kao boje vedrine i optimizma – a zaplet o nastojanju dvadesetogodišnje Sophie Sheridan da uoči vlastita vjenčanja dozna tko joj je otac kojeg nikad nije upoznala dao je priliku za dvostruki sretan svršetak, onaj tradicionalnog karaktera vezan uz njezinu majku Donnu i onaj netradicionalnoga, vezan uz Sophieinu budućnost s (trenutačnim) izabranikom svoga srca.
Tipične nesigurnosti i nevolje vezane uz klasičnu želju za pronalaženjem onog pravog, odnosno one prave, poslužila su Johnsonovoj da usputno, no ne i posve benigno, postavi poneko pitanje o ideji braka dok nas smrt ne rastavi kao idealu ljubavnog odnosa, kao i o urušavanjima nekih drugih idealističkih zamisli i zabluda – npr. Donna i njezine prijateljice nekoć su bile djeca cvijeća i imale su bend, no život je pokazao da se čovjek mora prilagoditi realnosti više no što su namjeravale; držanje svratišta u ribarskom mjestašcu na Mediteranu nije med i mlijeko kao što su mnogi skloni olako pomisliti – no nikad toliko oštro da bi se gledatelj koji je došao zbog razbibrige morao zbog toga zabrinuti.
Abbine pjesme, uz izvedbu Komedijina orkestra uživo, svirane su besprijekorno, a na toj podlozi jezičac uspješnosti, u čisto glazbenom smislu, ovisi o pjevači(ca)ma. Naravno, Lyngstad i Faltskog ne bi uz svoje momke postigle takav uspjeh da nisu bile prva svjetska klasa i taj je interpretacijski rang nemoguće uistinu dosegnuti. No, kako i valja, cilj kazališne izvedbe nije mimikrijsko oponašanje, nego dodavanje dramskog ili kakvog drugog naboja te bojanje likova, prema profilu i mogućnostima glumaca-pjevača-plesača. U postavi koju smo, ne birajući, imali prigodu vidjeti (23. lipnja 2015) – sve veće uloge imaju po dvije, a jedna čak i tri alternacije – vokalno je interpretacijski, svakom od mnogih pjesama koje pripadaju njezinom liku Donne, impresionirala Renata Sabljak, osobito zadivivši u dramski ključnoj Jači uzme sve (Winner Takes It All) smještenoj pretkraj, uoči raspleta.
Odlične su, u svakom pogledu i Danijela Pintarić i Elena Brumini kao komično postavljene tumačiteljice Donninih najboljih prijateljica Tanye i Rosie, bivših članica trija Donna i Dinamitke, dok Vanda Winter i Dražen Bratulić, kao središnja djeva Sophie i jedan od njezina tri moguća oca, Sam Carmichael, a kojima je također dodijeljeno nekoliko samostalnih brojeva, ne dosežu do nemoguće pjevačke zone Lyngstad i Faltskog, no to uspješno nadomještaju glumačkom senzibilnošću. Pripovijesti je malo, ali dovoljno, vickastih štosova, pjesama i plesa puno, pri čemu su žustro prštave koreografije mahom ugođene duhovito – najupečatljivijima u tom smislu učinile su se Chiquitita i Meni šansu daj (Take a Chance on Me) u kojima glavnu komičnu riječ vodi Elena Brumini – a neke su, primjerice ona u kojoj ansambl pleše u plivačkoj opremi, uključujući i peraje, urnebesno smiješne.
Ako je na filmu mnogo toga ostavljalo dojam neuvjerljivo artificijelnoga, čak i mlitavoga, što je između ostaloga i dug neispunjavanju načelnih zahtjeva profila filmskog medija, a bit će i nevičnosti tadašnje slikopisne redateljske početnice Phyllide Lloyd – možda i uopće slabo nadarene za filmsku režiju, što sugerira njezin sljedeći film, doduše nagrađivana, ali anemična drama o Margaret Thatcher, Čelična lady (Iron Lady, 2011) – stilizacije mjuzikla Mamma Mia! posve odgovaraju kazališnom kontekstu u kojem nemali upliv na dojam leži u neposrednom srazu gledateljstva s energijom kreiranom na licu mjesta, kojom poletan Komedijin glumačko-plesno-pjevački ansambl obilato pršti.
© Janko Heidl, KAZALISTE.hr, 27. lipnja 2015.
Mamma Mia!
glazba i stihovi Benny Andersson, Björn Ulvaeus, neke pjesme u suradnji sa Stigom Andersonom, tekst Catherine Johnson
redatelj Igor Barberić
dirigent Dinko Appelt
premijera 18. lipnja 2015.
Mjuzikl Mamma Mia! izvorno su za Litterstar, u suradnji sa studijem Universal, u Londonu producirali Judy Cramer, Richard East i Björn Ulvaeus, dodatni materijal i aranžmani Martin Koch, glazbu objavio Universal Music Publishing Group
adaptacija na hrvatski Dražen Bratulić, koreograf Igor Barberić, scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Mirjana Zagorec, oblikovatelj tona Mario Stanin, dizajner svjetla Miljenko Bengez, asistentica redatelja Petra Jagušić, asistentica koreografa Tihana Strmečki, korepetitor Krešimir Batinić, plesni voditelj Bojan Valentić, suradnica scenografkinje Marta Crnobrnja, asistentica kostimografkinje Emilija Šušković Jakopac, cjelokupni ansambl glazbeno uvježbao Dinko Appelt, inspicijent Zlatko Kelnerić
izvode: Renata Sabljak, Sanja Marin (Donna Sheridan), Vanda Winter, Ana Kraljević (Sophie Sheridan), Đani Stipaničev, Dražen Bratulić (Sam Carmichael), Ronald Žlabur, Matko Knešaurek (Harry Bright), Ervin Baučić, Adalbert Turner (Bill Austin), Ivan Čuić, Damir Kedžo, Luka Nižetić (Sky), Mila Elegović, Danijela Pintarić (Tanya), Nina Kaić Madić, Elena Brumini (Rosie), Sara Duvnjak (Lisa), Martina Ivanković (Ali), Matija Škvorc (Pepper), Zoran Simikić (Eddie), Boris Barberić (Svećenik)
ansambl: Ana Sertić, Sofija Široka, Ivana Mesec, Tamara Masnjak, Stela Gajski, Ana Hanić, Morana Paškiević, Kristina Škorić, Dragan Peka, Stjepan Lach, Božidar Peričić, Boris Barberić, Emil Kuzminski, Dejan Jakovljević, Mario Jukić, Marko Herceg, Lana Blaće, Larisa Marak, Jadranka Gospodnetić (off)
orkestar: Duško Zubalj, Berislav Antica, Zlatan Došlić, Dinko Appelt (klavijature), Ante Mažuran, Marko Kukulj (gitare), Mladen Baraković, Martin Petračić (bass gitare), Borna Šercar, Ivica Lukšić (bubnjevi), Hrvoje Rupčić, Božo Rebić (udaraljke), Branko Knotek (organizator orkestra)
programiranje zvukova: Duško Zubalj, Jaroslav Kubiček, Dinko Appelt (klavijature), Marko Kukolj (gitare), Borna Šercar (bubanj)
