Odnos proze i kazališta

Matko Botić, Igranje proze, pisanje kazališta. Scenske prerade hrvatske proze u novijem hrvatskom kazalištu, Hrvatski centar ITI, Zagreb 2013.

• Trideset i osam djela hrvatskih književnika, sedamdeset i osam proznih naslova od čega su pedeset i četiri romana, sedamnaest naslova kraćih proznih formi, tri memoarska zapisa te tri kazališne prerade prema fragmentima iz proznog opusa. Podaci su to o autorima i proznim djelima koja su na hrvatsku kazališnu scenu u 20. stoljeću postavljena u stotinu šezdeset i osam različitih inscenacija proznih tekstova s brojnim izvedbama (oko četiri tisuće petsto repriznih izvedbi). Knjiga Matka Botića Igranje proze, pisanje kazališta. Scenske prerade hrvatske proze u novijem hrvatskom kazalištu (uredila Željka Turčinović) bavi se teorijsko-dramaturškim pitanjima o naravi dramatizacija hrvatskih proznih tekstova na hrvatskim kazališnim scenama 20. stoljeća i njihovom statusu te međusobnom odnosu u i s hrvatskim kazalištem.
  
  Knjiga je strukturirana metodološki promišljeno, što ne čudi s obzirom da je nastala na temelju doktorske disertacije autora pa sadrži deset glavnih poglavlja s brojnim potpoglavljima u kojima se minuciozno raspravlja o svakoj tematskoj jedinici. Kako se radi o vrijednom teatrološkom istraživanju, knjiga sadrži i nužnu znanstvenu aparaturu u obliku različitih dodataka. Jedan od najvažnijih čini Teatrografski pregled – poglavlje u kojem su prozna djela u pitanju prikazana na dva načina: vremenskim redoslijedom izvedbi od 1901. do 2000. i abecednim redoslijedom prema autorima, a uz svaku referencu naveden je naslov proznog djela, naslov kazališne predstave, datum premijere, kazalište, autor dramatizacija ili adaptacije te redatelj. Osim toga, knjiga sadrži i Bibliografiju podijeljenu po sljedećim kategorijama: Teatrološka literatura, Izvori, Književnoznanstvena i lingvistička literatura te Ostala literatura u kojima su detaljno i pregledno navedene reference na koje se autor poziva, a tu je i nužno Kazalo imena. Unutar samog sadržajnog dijela glavna su poglavlja jasno odvojena dok su potpoglavlja naznačena veličinom fonta, a tekst sadrži i podrubnice koje su okarakterizirane detaljnim citatima.
  
  Na prvi pogled, znanstveno-urednička aparatura je prisutna, detaljna i obavljena na razini sukladnoj tematskom području. Međutim, već nakon pukog prelistavanja knjige pojavljuju se brojne sitne, ali i važne nelogičnosti i nedosljednosti: nejednaki razmaci između redaka; prilikom novog ulomka koristi se preskakanje reda umjesto uvlačenja prve riječi, ali to nije provedeno uvijek pa razmaka nekada ima a nekada ne; interpunkcijski znakovi su katkad ispred broja podrubnica, a katkad iza; kategorije iz sadržaja nisu uvijek precizno označene, poput rubrike Prilozi koja sadrži fotografije; ista ta rubrika s fotografijama je nelogično postavljena na kraj, nejasan je princip prezentiranja fotografija, a u opisu fotografije nema njezine osobne iskaznice, opisa, autora, izvora… pa je njihova uporaba izgubila smisao; rubrika Bibliografija ne sadrži sve reference koje se nalaze u podrubnicama pa se tako novinski članci koji su citirani nigdje ne nalaze u popisu literature, a čine veliki i važni dio bibliografije. Posljednja i vjerojatno najupečatljivija nelogičnost je sitni font kojim je knjiga tiskana. Jasno je kako se radi o opsežnoj doktorskoj disertaciji pa knjiga i s uporabom mravljeg fonta ima tri stotine stranica, ali tome se moralo doskočiti na neki drugi način. Uporaba fonta koji je toliko sitan da će čitatelj knjigu nakon što je otvori pročitati samo ako je prisiljen ili ako mu je tema od životne važnosti u potpunosti je narušilo vrijednost ovog važnog teatrološkog izdanja.
  
  Prva dva poglavlja Prolog i Proza – drama – kazalište; Analiza prijenosa proznog materijala na scenu tvore svojevrsni teorijski uvod za ostala poglavlja u kojima će se autor baviti analizama i kontekstualizacijom dramatizacija i adaptacija proznih djela. U Prologu će pobliže objasniti i definirati termine hrvatska proza i novije hrvatsko kazalište, ali još važnije, u njemu će prikazati, analizirati i ponuditi definiciju nužne terminologije za tu temu – pojmova dramatizacija i adaptacija. Dramatizacija je „pretvorba epskog teksta u dramski tekst postupkom koji teži iz sustava epike izlučiti potencijal dramskog i prenijeti ga u novi, dramski tekst“ dok je adaptacija, koju je autor podijelio na scensku i redateljsku, „postupak prijenosa značenja iz proznog izvora redateljskim zamislima uobličavanja materijala na sceni, ali bez zapisivanja dramatizacijskog procesa u čvrsto strukturiranom dramskom tekstu“. Drugo poglavlje nastavlja u teorijskom tonu promišljanja i definiranja pa se autor bavi razlikama posrednog pripovijedanja i neposrednog opažanja krenuvši od Aristotela i Platona i pokušavajući razlučiti diferencijaciju između narativnog i dramskog teksta. Nadalje, autor nudi savjete, iznoseći brojne moguće zamke prilikom prebacivanja narativnog u dramsko te stvara listu za i protiv istog. Nakon što se pozabavio temeljnim razlikama i problemima, Botić nastavlja pokušavajući prikazati razliku između dramskog djela i kazališnog pisma te pomoću semiotike objašnjava odnos dramskog teksta i izvedbe, a zaključno promišlja o statusu dramskog teksta u postdramskom kazalištu.
  
  Nakon dva uvodna poglavlja, Botić je spreman uvesti čitatelja u srž svoje materije pa kronološki niže pet poglavlja Naša stvar u našem teatru; Dramatizacije hrvatske proze u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, Prema redateljskim adaptacijama; Scenske prerade hrvatske proze u pedesetim i šezdesetim godinama, Kazalište i njegova država; Inscenacija proze u sedamdesetim godinama, Scenske slobode i literarne privrženosti; Adaptacije hrvatske proze u osamdesetim godinama, Kazališni simptomi bolesti društva; Hrvatska proza na kazališnoj sceni devedesetih godina. Navedena poglavlja daju čitateljima sukus doktorske disertacije Matka Botića jer je iz prezentiranog razvidno da se radi o dijelovima koji su skraćeni i prilagođeni za objavljivanje u ovoj formi. Metodološki principi na kojem se poglavlja temelje su jednaki i sastoje se od kontekstualizacije, uvida u političku i kulturno-umjetničku situaciju, dokumentarističkog pregleda proznih prerada, pokušaja rasvjetljavanja kriterija izbora izvora za prerade, analize dramatizacija i/ili adaptacija, korištenja kazališnih kritika kao vanjskog oka kazališnog čina, promjena statusa dramskog teksta te uspoređivanje redateljskih poetika i afiniteta.
  
  Za kraj slijede dva zanimljiva poglavlja naslovljena Epilog i Iz ugla praktičara; Svjedočanstva o scenskim preradama hrvatske proze. U Epilogu, Botić donosi pregledni zaključak i analizu iznesenih stavova i činjenica nazivajući je „dramatizacijom“ analize. Rezultati njegova istraživanja o preradama proze u 20. stoljeću podijeljeni su na pet razdoblja koja i strukturom i značenjima podsjećaju na frajtagovsku strukturu sastavljenu od ekspozicije (prijenosi iz proze u dramu u prvoj polovini stoljeća), uspona (zametci redateljskih adaptacija krajem pedesetih godina), klimaksa (raznolikost redateljskih strategija u sedamdesetim), opadanja (manirizam iščekivanja osamdesetih) i katastrofe (mučna atmosfera ratnih devedesetih). Posljednje poglavlje donosi intervjue s praktičarima poput Georgija Pare, Miroslava Međimoreca, Darka Lukića, Želimira Mesarića i Ozrena Prohića, nastale 2011. i 2012. godine u kojima se tematiziraju problemi definiranja preobrazbe prozne riječi, traženje odgovora o načinima sabijanja proznog diskursa u koncentriranu dramsku radnju te mnogi drugi aspekti iz praktične vizure.
  
  Igranje proze, pisanje kazališta. Scenske prerade hrvatske proze u novijem kazalištu važno je teatrološko izdanje iz nekoliko razloga. Prije svega, Matko Botić je precizno predstavio i analizirao terminologiju nužnu za sagledavanje tematike prerade proznih tekstova te ponudio nove definicije. Osim toga svoje je istraživanje, analizu i zaključke proveo uključujući relevantnu teorijsku literaturu, ali i primjenjujući neizostavni kontekst, šireći se preko književnosti na kazalište, kulturu i društvo uopće, čime je ostvario i više od povijesnog i kritičkog uvida. Također je prvi koji se usudio uhvatiti ukoštac s iznimno velikom građom koja se proteže na cijelo 20. stoljeće i metodološki prikazao odnos, probleme i promjene u statusu hrvatske pripovjedne proze i hrvatskog dramskog kazališta. Na taj način Botić je stvorio teatrološki vrijedan zalog koji će poslužiti i teoretičarima i praktičarima sada i za buduća istraživanja, ali i studentima i profesorima fakulteta srodnih temi. Šteta samo da se kvaliteta tako vrijednog izdanja umanjuje uredničkim zahvatima koji su ispod zadovoljavajuće razine.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 18. lipnja 2015.

Piše: