Groteskno štovanje mrtvih

39. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 5. – 20. lipnja 2015.: Satiričko kazalište Kerempuh, Mate Matišić / Svetislav Basara / Hristo Bojčev, ‘Ko živ, ‘ko mrtav, red. Dino Mustafić

• 
  
  Satiričko kazalište Kerempuh, domaćin najdugovječnijeg zagrebačkog kazališnog festivala, otvorio je ovogodišnje Dane satire Fadila Hadžića praizvedbom predstave ‘Ko živ, ‘ko mrtav Mate Matišića, Svetislava Basare i Hriste Bojčeva, nastalom tako da su redatelj Dino Mustafić i dramaturginja Željka Udovičić Pleština od navedene trojice istaknutih autora iz regije naručili tekstove za zajedničku predstavu. Pritom je regija ovdje doista geografski pojam, a ne eufemizam za prostor nekadašnje zajedničke države, jer je Hristo Bojčev Bugarin. Pokazalo se međutim da bez obzira na mnoge stilske, tematske, a tek djelomice i svjetonazorske razlike sva trojica autora imaju i niz dodirnih točaka koje je iznimno uspjela dramaturška obrada uspjela uklopiti u jedinstvenu predstavu koja u svoja četiri segmenta (Matišić je napisao prvi i posljednji) iskazuje vrlo osebujan odnos ljudi iz ovih krajeva prema smrti i svojim mrtvima koji postaju važniji od živih. Pokazale su to i neke reakcije na izvođenje ove predstave čak i prije nego što ju je bilo moguće vidjeti, što u nas nažalost nije iznimka nego se pretvara u pravilo, posebice čim se nasluti neka mogućnost vrijeđanja značajnih pokojnika, tako da je Matišić imao pravo kada je u jednom intervjuu izrazio čuđenje kako puno lakše podnosimo sve strahote koje se tiču naših života od mogućih nepravdi prema našim mrtvima.
  
  Čitavoj predstavi s naslovom izvedenim iz česte, naglašeno fatalističke izreke ‘ko živ, ‘ko mrtav zajednički je upravo taj odnos prema umrlima kao odrednici života koji to i nije u punoj mjeri baš zbog toga što je neprestano u sjeni smrti. Ta je središnja tema podosta i karikirana što je tipični satirički postupak kojim se izaziva i smijeh koji vodi do kritičkog odnosa prema prikazanim situacijama, ovdje nabijenima crnim humorom. Počinje to efektno Matišićevim Ne kopaj po groblju, molim te u kojem Nikša Butijer i Hrvoje Kečkeš uvjerljivo tumače dvojicu očeva poginulih branitelja koji u novogodišnjoj noći ukradu lijes predsjednika Tuđmana s namjerom da tako ucijene političare kako bi im kazali gdje su posmrtni ostaci njihovih sinova. Boje se da će umrijeti prije nego nađu njihova tijela i da će oni imati vlastiti grob, a njihova djeca ne. Uvjereni su da političari to znaju ili bar mogu saznati, ali se ne trude. Pritom drže da je prvi hrvatski predsjednik bio drugačiji i da bi im i on da može pomogao u njihovoj nakani. No, nakon uspjeha na prvom koraku prate ih nedaće, nesretne okolnosti i nevjerica, što Matišić kombinira s toliko zaigranosti da na kraju sve te komplikacije može razriješiti jedino tako da sva ta nevjerojatna događanja predstavi kao san supruge jednog od protagonista. Nju Branka Trlin dojmljivo portretira kao zabrinutu majku koja je počela gubiti svaku nadu.
  
  Ona je uz to i jedina glumica među uspješnim i vrlo popularnim interpretima koji tumače po opsegu i karakteru različite uloge zavisno od dijela predstave koja je povezana tematski ali ne i radnjom ili istim likovima. Branka Trlin iskoristila je priliku da je njenih pet likova međusobno vjerojatno najrazličitije u cijeloj izvedbi kako bi vrlo uspješno pokazala iznimno velik raspon glumačkog umijeća, a posebno se svidjela u Martovskim idama Svetislava Basare kao potpuno neodgovorna sestra Milica koja još uvijek kao u mladosti sanja o tome da je seks bomba i povremeno izvodi neprikladan show program svojim jedva još živim pacijentima u sobi neurologije na beogradskoj klinici, ne pazeći pritom na to daje li svakome od njih njegov lijek. Slika Srbije kao bolničke sobe djeluje iznimno efektno zahvaljujući vrlo duhovitim Basarinim dijalozima koji su omogućili vrhunske epizode pacijenata (Filip Detelić, Hrvoje Kečkeš, Borko Perić, Nikša Butijer) i atentatora (Luka Petrušić). Ipak scenom – primjereno ideji autora i redatelja – izvanredno sugestivnom interpretacijom lažnog bolesnika, primitivnog Miloševićevog sljedbenika, dominira sjajni Tarik Filipović.
  
  U prvi mah Zadušnica Hrista Bojčeva djeluje čak i vizualno odveć različito od ostalih segmenata predstave. Nakon prevladavajuće crne boje kostima i scenografije u prvoj priči, te bijele u bolničkoj sobi druge, u ovoj uspješni, tek ponešto stilizirani kostimi Lea Kulaša pršte prenaglašenim bojama, a i izraženija je boja i izvanredne scenografije Dragutina Broza s mnoštvom ljesova kojima se ocrtavaju tek bridovi. I tema se čini drukčijom, jer s ne radi o slavnim mrtvima. Uskoro se otkriva da je zaplet i opet vezan za smrt, a i za i nama blisku problematiku odnosa prema Europskoj uniji. Naime, uz to što nam je život često u sjeni smrti važnih ljudi, Europska unija je mnogima također bila mjesto na kojem će se tek početi živjeti, a kada se to nije dogodilo kako je bilo zamišljeno, onda se za to tražilo krivca. Protagonist Zadušnica Vasko (čiju zbunjenost Borko Perić upečatljivo koristi za postizanje komičnih efekata) se Balkan ekspresom (ime nije slučajno) uputi na izlet u Njemačku i na ulici ugleda svog prije nekoliko godina preminulog bratića Iliju kojeg Hrvoje Kečkeš tumači koristeći pun obim svog velikog komičarskog dara. Nakon niza smiješnih dogodovština postaje jasno da se Vasko našao u svijetu mrtvih, paralelnom svemiru koji je isti kao naš, osim što u njemu obitavaju mrtvi. To se može shvatiti i kao naznaka da niti ulazak u Europsku uniju ne pomaže da nam životi izađu iz sjene smrti, pa nam onda ni članstvo u EU ne može dati ono što smo od njega očekivali. U predstavi je najzabavnije s mrtvima i što oni jedini nose kostime veselih boja, a autorski je komentar o životu u sjeni smrti podcrtan i scenografijom sačinjenom od rastućeg broja ljesova.
  
  Matišićev je General i po suspregnutoj glumi Nikše Butijera i Branke Trlin i po izostanku bilo kakva posebnog redateljskog efekta kontrapunkt razigranoj inscenaciji Bojčeva. Moglo bi se čak pomisliti kako se predstava okreće prema drami, ali je zaplet tog njezina kratkog zaključka toliko neobičan da svojim odvijanjem bez scenskih karikaturalnosti djeluje groteskno. General dolazi predsjednici predati pištolj koji je dobio od pokojnog predsjednika Tuđmana. On često pomišlja na samoubojstvo, ne nalazeći smisla životu nakon stvaranja neovisne Hrvatske, jer se više nema za što boriti oružjem. Ipak ne bi želio oduzeti si život tim trofejnim oružjem, jer nastoji izbjeći političke konotacije tog čina. Kada ga predsjednica ne uspijeva odgovoriti od njegovog nauma obećava mu da će se domovina pobrinuti za njegovo grobno mjesto. Tako se još jednom naglašava opsesivna tema čitave predstave – mjesto za pokojnike znatno je važnije od kvalitete života onih koji to još nisu. Precizan i vrlo uspješan redateljski postupak Dina Mustafića time je zaokružio predstavu ‘Ko živ, ‘ko mrtav u čvrstu cjelinu kojoj je uz niz originalnih satiričkih žaoka uperenih na mnoge društvene slabosti sadašnjice i nas i naših susjeda još značajnije tragikomično sagledavanje slabosti mentaliteta koji omogućava da čovjek, brinući se o svojim zaslužnim pokojnicima i njihovim zasadama, ne samo ne primjećuje nego često i potpomaže one slabosti i poroke koji mu sputavaju bilo kakvu životnu radost.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 10. lipnja 2015.
  
  Mate Matišić / Svetislav Basara / Hristo Bojčev
  'Ko živ, 'ko mrtav
  redatelj Dino Mustafić
  premijera 5. lipnja 2015
  dramaturginja Željka Udovičić Pleština, scenograf Dragutin Broz, kostimograf Leo Kulaš, skladatelj i autor pjesama Mate Matišić, koreografkinja Irma Omerzo, oblikovatelj svjetla Nikša Mrkonjić, truba Ozren Čorković
  izvode:
  Mate Matišić, Ne kopaj po groblju, molim te
  izvode: Nikša Butijer (Karlo), Branka Trlin (Franka), Hrvoje Kečkeš (Nikola), Borko Perić (Stanislav), Luka Petrušić (Fikret), Filip Detelić (Vlado)
  Svetislav Basara, Martovske ide
  izvode: Filip Detelić (Kramberger), Borko Perić (Aprcović), Tarik Filipović (Drempetić), Nikša Butijer (Haliti Imeri), Hrvoje Kečkeš (Kukec), Branka Trlin (Milica), Luka Petrušić (Mrtvac / Medo / Atentator)
  Hristo Bojčev, Zadušnica
  izvode: Hrvoje Kečkeš (Ilija), Borko Perić (Vasko), Filip Detelić (Stefan), Nikša Butijer (Konobar), Luka Petrušić (Čekatelj), Tarik Filipović (Činovnik), Branka Trlin (Čekateljica / Djevojka)
  Mate Matišić, General
  izvode: Nikša Butijer (General), Branka Trlin (Predsjednica RH), Hrvoje Kečkeš (Nikica)

Piše: