Tartuffe našeg vremena

39. dani satire Fadila Hadžića, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb, 5. – 20. lipnja 2015.: Slovensko narodno gledališče Nova Gorica, Slovenija, Jean Baptiste Poquelin Molière, Tartuffe, red. Vito Taufer

• 
  
  Posljednjih smo godina na zagrebačkim scenama vidjeli barem pet vrlo različitih inscenacija Tartuffea pa je očito da mnogi kazalištarci, bez obzira na međusobno različite svjetonazore, drže da je to i tri i po stoljeća nakon nastanka jedan od onih komada koji najfascinantnije govore o bitnim osobinama ne samo svog vremena nego i suvremenog društva. Pitanje je samo na koje aspekte Tartuffea staviti naglasak – licemjerje, lažnu pobožnost, prevladavanje laži nad istinom i je li za isticanje aktualnosti Molièreovog remek-djela potrebno (i do koje mjere) osuvremenjivanje radnje. To može biti i poticaj za mnoge modernističke iskorake, a i za razrješenje ključnog problema interpretacije ovog komada koji predstavlja spoj različitih žanrova. Kako je većini gledatelja poznata barem temeljna linija fabule malo tko će danas nastojanja naslovnog lika da preuzme potpunu vlast u bogatoj obitelji doživjeti kao triler u kojem se strepi nad razvitkom situacije, ali će mnogo jasniji biti elementi psihološke drame, jer se kompleksna slika društva ocrtava upravo kroz odnose članova te obitelji. No, u tome je i stanovita klopka, jer sve vodi prema tragičnom finalu koji se i ostvaruje, ali nakratko, jer (a to je dug vremenu i Molièreovoj poziciji u društvu) na kraju dolazi kraljev glasnik i kao deus ex machina donosi sretan kraj. Taj nakalemljeni svršetak znalo se u nekim izvedbama i izbacivati i pretvarati Tartuffea u tragediju, no tada nisu najbolje funkcionirali dijalozi koji su napisani baš za komediju.
  
  Izrazito samosvojna rješenja ponudio je jedan od najrenomiranijih slovenskih redatelja Vito Taufer u predstavi koju je režirao u SNG-u Nova Gorica i time zagrebačkoj publici pokazao da i taj teatar pripada među mnoga (ne samo ljubljanska) vrijedna slovenska kazališta, kojih većinu znatno bolje poznajemo. Možda je korijen Tauferove interpretacije bio u novom prijevodu bez rima i adaptaciji s dosta kraćenja uglednog prevoditelja i dramaturga predstave Primoža Viteza koji je pošao od toga da je dijalog velikog komediografa u vrijeme nastanka komada obilježio živ suvremeni govor. Zato je i on nastojao naći ekvivalent tekstu u suvremenom slovenskom razgovornom jeziku, što je naravno moralo dovesti i do drugačije glumačke izvedbe. Ipak, Vito Taufer nije išao prema maksimalnom osuvremenjivanju nego je u svoju predstavu unio dosta raznorodnih elemenata koji ne pripadaju svi istom vremenskom razdoblju, ukazujući na to da je Tartuffe aktualan u svakom vremenu.
  
  Scenografija Mateja Stupice na sceni je namještajem (koji uključuje i glasovir) vizualno dojmljivo oblikovala građanski salon iz vremena između dva rata, ali taj prostor nema adekvatne zidove ni prozore nego je kao neki zaseban svijet ograđen velikim ravnim plohama koje u pozadini imaju tek veću pukotinu umjesto vrata. Kostimi Barbare Stupice kod starijih imaju odlike tek nešto malo osuvremenjene građanske odjeće iz doba takvih salona, a kod mlađih je to odjeća koja bi se i danas mogla nositi, dok Tartuffe i njegov sluga imaju stilizirana odijela koja bi mogla biti naznaka svojevrsnih uniformi. Suvremene uniforme pak nose policajci koji dolaze izbaciti obitelj iz njihove kuće, a kraljev izaslanik koji ih u tome sprečava silazi iz visina kao anđeo, što predstavi daje i notu fantastike ili barem fantastične bajke u kojoj su jedino mogući takvi sretni krajevi. Sve to praćeno je glazbom Aleksandra Pešuta Schatzija koja asocira na talijanske filmove o mafiji ili čak na špageti vesterne.
  
  Da bi takva kombinacija mogla funkcionirati uz preciznu Tauferovu režiju koja je osmislila svaki detalj, nužne su bile i snažne glumačke interpretacije. A da se radi o ansamblu koji je za to sposoban bilo je jasno odmah poslije uvodne zabave uz svirku na klaviru i prvih replika koje glumci dijelom izmjenjuju između sebe, a dijelom upućuju izravno gledatelju. Scenska napetost stvara se odmah po dolasku Orgonove majke gospođe Pernelle. Taj se lik najčešće karikirano predstavlja kao ishlapjelu konzervativku, ali ona u snažnoj interpretaciji Teje Glažar pokazuje kako se radi o autoritarnoj osobi koja će jedinu (i to prilično ograničenu) nježnost pokazivati prema svom psiću kojeg često uzima u ruke, dok će od članova obitelji zahtijevati poštovanje autoriteta i odricanje od bilo kakvog užitka. Na sličan način postavljen je i Orgon kojeg se najčešće prikazuje kao bespomoćnog glupana pod potpunim utjecajem Tartuffea koji svoju moć nad ostalim članovima obitelji crpi iz negdašnjeg patrijarhalnog sustava, koristeći ga kao kompenzaciju svojih slabosti.
  
  No, u energičnom tumačenju Gojmira Lešnjaka on se postavlja kao zastrašujući diktator kojemu Tartuffe pomaže u utvrđivanju autoriteta. Zbog toga on ne vjeruje predstavnicima građanske demokracije – svojoj supruzi Elmiri (u vrlo nijansiranom tumačenju Helene Peršuh) ni njenom bratu Cléanteu (kojeg Iztok Mlakar tumači kao intelektualca uvjerenog da će racionalni argumenti pobijediti sami od sebe). Taj sukob između diktature i demokracije postaje okosnica predstave s time da je potpora potonjoj i sobarica Dorina u efektnoj komičarskoj interpretaciji Ane Facchini koja naglašava zdravorazumsku pučku logiku. Njezina podrška ipak nije dostatna za pobjedu demokracije, dijelom i zato što ona mora zataškavati nepromišljenosti predstavnika mlade generacije. Orgonova kći Marijana (Urška Taufer), njezin zaručnik Valère (Nejc Cijan Garlatti) i brat Damis (Peter Harl koji često maše revolverom) unose živost i puno humora svojim brzopletim, vrlo emocionalnim reakcijama i kada ulaze u sukobe između sebe i s prethodnom generacijom ili kada žele revolucionarno mijenjati društvene običaje, a da osim ukidanja onog što im trenutno smeta nisu smislili ništa drugo.
  
  U svemu tome Tartuffe u izvanredno dojmljivoj interpretaciji Radoša Bolčine nema potrebe biti dijabolični licemjer koji će vrhunskom glumom zaluditi neke od aktera događanja, predstavljajući se lažno kao izaslanik Božji koji se bori za istinske moralne vrijednosti. On je jedva prosječni prevarant koji uspijeva poput mnogih koje viđamo oko sebe i kojima je dovoljno da tek natuknu kako iza njih stoji Netko (ovdje Crkva) pa da opljačkaju svoje bližnje. To je pravi Tartuffe našeg vremena kojeg je Taufer izvanredno portretirao, okupivši time mnoge različite elemente u cjelovitu, vrlo uspjelu predstavu koja sjajno korespondira sa suvremenom publikom.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 12. lipnja 2015.
  
  Slovensko narodno gledališče, Nova Gorica, Slovenija
  Jean Baptiste Poquelin Molière
  Tartuffe
  redatelj Vito Taufer
  premijera 12. ožujka 2015.
  prevoditelj, autor adaptacije teksta, dramaturg i lektor Primož Vitez, scenograf Matej Stupica, kostimografkinja Barbara Stupica, autor glazbe Aleksander Pešut Schatzi, oblikovatelj svjetla Samo Oblokar, asistentica redatelja Tatjana Peršuh
  izvode: Teja Glažar (Gospođa Pernelle, Orgonova majka), Gojmir Lešnjak – Gojc (Orgon, Elmirin muž), Helena Peršuh (Elmira, Orgonova žena), Peter Harl (Damis, Orgonov sin), Urška Taufer (Marijana, Orgonova kći i Valerova zaručnica), Nejc Cijan Garlatti (Valer, Marijanin zaručnik), Iztok Mlakar (Cleante, Orgonov šogor), Radoš Bolčina (Tartuffe, licemjer), Ana Facchini (Dorina, Marijanina sobarica),  Žiga Udir (Gospodin Loyal, činovnik), Andrej Zalesjak (Lovro, Tartuffov sluga), Flipota (Loquillo, vlasnik psa Eduardo Ley), Dean Petrovič, Bogdan Repič

Piše: