Šarm pravog vicmahera

Glumačka družina Histron, Zagreb: Jimmy kabare

• 
  
  Kako sam za sebe veli, Stjepan Jimmy Stanić (1929) imao je tu sreću da se rodio s apsolutnim sluhom i sa smislom za humor. Karijeru je izgradio kao glazbenik, ali je na glas došao i kao duhovit čovjek. Jimmy kabare koji se izvodi u Histrionskom domu ležerno spaja dva Stanićeva kompatibilna dara i nudi čak stotinjak minuta – za kojih osamdesetšestogodišnji izvođač ne pokazuje znakove umora – vrlo dobre do odlične zabave koja malo koga neće barem jednom dobro nasmijati.
  
  Na pozornici koju resi gotovo usputna scenografija što se sastoji od dva bijela visoka stolca, bijelog stolića s vazom i cvijećem, dva bijela drvena notna stalka te, u pozadini, stolića s bokalom vode i dvije čaše iz kojih ovom zgodom nitko nije gucnuo, Stanić nudi svojevrstan zabavnoglazbeni sendvič složen od pjesme prošarane vickastim štosovima i karkiranim anegdotama između kojih je smješten karikirani pseudointervju što ga s njime vodi njegova životna družica i povremena glazbena, odnosno pjevačka partnerica Barbara Trohar.
  
  Niz uglavnom poznatih i najpoznatijih pjesama iz svoga repertoara, uključujući domaće numere poput Pokloni svoj mi foto, Cowboy Jimmy, Prolazi sve, Moja kobila Suzy i inozemne, mahom američke jazz(y) standarde poput Hello Dolly, What a Wonderful World, That's Amore, I Left My Heart in San Francisco te s Barbarom Dimnjačara, Kukavica kuka i druge, no nažalost (barem ovom prigodom, 29. svibnja 2015) bez Bio sam konjušar cara i Prsluk pucam, Jimmy pjeva sigurnim, melodioznim, voluminoznim baritonom, uz poletnu pratnju Julija Njikoša za električnim klavirom koji će u španjolskoj epizodi stopostotno uvjerljivo dobiti zvuk gitare.
  
  Najavne i odjavne šale i međutke Stanić uokviruje u skicoznu priču o putovanjima na kojima čovjek svašta vidi, čuje i doživi, a dramsko izvedbeni teatarski vrhunac, onaj s novinarkom Barbarom Trohar, postavljen je kao središnji dio kabarea. Bez nepriličnih pretenzija, par zadivljujuće opuštenom i šarmantnom glumom bez glume (glume li uopće?) fingira intervju, ne pretvarajući se pritom da riječ o ičemu drugomu doli o zabavnoj igri. Osim prirođene duhovitosti nje i njega te zgodnih viceva, najčešće lascivne arome, taj žarišni dio posebnu pažnju plijeni dojmom krajnje labave pripremljenosti i forme koji ne prizivaju pomisao na brižno uvježbavanje nastupa, nego se oblikuju poput improvizacije koja nesputano pleše oko ovlaš fiksiranih točaka, s punim – i posve opravdanim – povjerenjem izvođača u vlastite sposobnosti snalaženja ili izvlačenja u slučaju zapinjanja. Ako tome i nije tako, ozračje slobodnog stila realizirano je zavidnom sposobnošću. Redatelj kabarea nije naveden, a Jimmyju, Barbari i Njikošu očito nije ni potreban, jer njihovom nonšalantnom vrludanju čvrsta ruka kazališnog profesionalca teško da bi mogla biti od koristi.
  
  Mudro se krećući izvan obrazaca, slijedeći naprosto vlastiti osjećaj za komunikaciju s publikom, Stanić najubojitiji humorni komad – glazbenim sredstvima izvedenu šalu Tvrda ljubav, začinjenu pričicom o tome kako je rečenu gavotu započeo skladati Wolfgang Amadeus Mozart da bi je nekoliko stoljeća poslije dovršio nitko drugi do Julije Njikoš – ipak taktički plasira pretkraj da bi dojam dobro provedene večeri bio začinjen odgovarajućim naglaskom.
  
  Premda dobrim dijelom oslonjen na višedesetljetnu glazbenu i vicmahersku popudbinu Jimmyja Stanića, Jimmy kabare ni najmanje se ne čini nostalgičnim osvrtanjem, nego itekako živim i pulsirajućim komadom koji već po izlasku iz dvorane želimo vidjeti još jedanput i preporučiti prijateljima i poznanicima svih profila i uzrasta, vjerujući da svaka nova izvedba donosi odgovarajuću količinu varijacija i novotarija.
  
  © Janko Heidl, KAZALIŠTE.hr, 1. lipnja 2015.

Piše: