Pandurov halucinantni kolaž

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Kaligula, po motivima istoimene drame Alberta Camusa, red. Tomaž Pandur (produkcija: GDK Gavella, Zagreb, Pandur Theaters, Grad Teatar Budva, Kazalište Ulysses, Ohridsko leto i Mittelfest)

• 
  
  Početkom devedesetih godina u Hrvatskoj, predstave Tomaža Pandura izgledale su kao da nisu s ovog svijeta. U sredini u kojoj je dramski dijalog izgovoren među teškim naborima realistične scenografije postavljao jedini ispravni put kazališnog mišljenja, Pandurove razuzdane eksplozije boja i pokreta činile su tada od malog Maribora ultimativnu teatarsku metropolu. Gostujuća izvedba njegove Carmen u Rijeci praćena je bez daha, a srednjoškolci su oduševljeno organizirali ekskurzije kako bi u središtu zbivanja odgledali Božanstvenu komediju i Rusku misiju.
  
  Kazalištem protiv svakodnevice
  
  Danas, petnaestak godina poslije, Pandurov kazališni put ne podiže više toliku prašinu, ali ostaje zanimljiv i prepoznatljiv. Ekspresionistički vatromet boja zamjenjuje precizna monokromnost scenskog prostora, broj izvođača reduciran je na neophodne protagoniste, dramaturški okvir predstavama filigranski je izbrušen i bez praznog hoda. Ono što je Pandurovo kazalište svih ovih godina održalo svježim i originalnim jest iskreni i beskompromisni pristup stvaranju; dobija se dojam kako je osebujni Slovenac jedan od rijetkih redatelja na ovim prostorima koji režiranje shvaća isključivo kao gotovo mazohističko uprizorenje vlastitih vizija.
  
  Ovogodišnji rad na hrvatskim pozornicama Pandur odlučuje posvetiti istraživanju lika Kaligule, rimskog cara kojeg službena povijest pamti kao raskalašenog luđaka i sadista, a već ga Camus u istoimenoj mladenačkoj drami pokušava prikazati senzibilnim umjetnikom koji nanosi bol drugima zbog vlastite neizdržive patnje. Pandur ljušti naslage tisućljetne historiografije, kao i Camusove očite reference na totalitarizme iz vremena u kojem piše, i ostavlja u središtu nagi lik cara koji je od svega što ga okružuje stvarao kazalište.
  
  Redatelj i dramaturginja Livia Pandur dramsku strukturu pletu oko lika vladara i njegovog mjesečevog kazališta, izmaštanog bijega od stvarnosti u kojem Kaligula pokušava naći utočište. Takva pozicija teatra kao mjesta snova na kojem ne vrijede pravila surove stvarnosti identična je Pandurovom osnovnom impulsu bavljenja kazalištom, pa se stoga Kaligulu može smatrati i jednom od njegovih najintimnijih predstava.
  
  Cjelovita i prostudirana kreacija Livija Badurine
  
  U duhu uobičajene Pandurove scenske prakse u kojoj se postdramska radnja prikazuje više kao energetika nego informacija, Kaligula je koncipiran kao halucinantan kolaž vizualno besprijekorno dizajniranih slika, u kojima glumački iskače stalni Pandurov suradnik Livio Badurina, u naslovnoj ulozi. Badurina igra Kaligulu neprestano meandrirajući između nevine zaigranosti i infantilnog straha od zatupljene gomile, stvarajući tako iznijansiran lik koji svoje ludilo ne manifestira izvanjskim glumačkim trikovima, već cjelovitom, temeljito prostudiranom kreacijom.
  
  Nažalost, muški dio Gavellinog ansambla nije u potpunosti prihvatio naputak o prednosti energetike nad informacijom, pa su Sven Šestak i Ozren Grabarić u smokinzima prečesto izgledali kao da su tamo na silu upali iz neke salonske konverzacijske drame, a Hrvoje Klobučar svoj je dio Kaligulinih previranja izveo bez osjećaja za dinamiku, prežestoko i jednolično. Donekle se izdvojio Sven Medvešek u ulozi fašistoidnog zagovaratelja tradicije, koji je svojim suhim i hladnim stilom stvarao uvjerljiv kontapunkt u zvijezde zagledanom Kaliguli.
  
  Mlada Dijana Vidušin kao jedina glumica osuđena je redateljskom koncepcijom na tipiziranu ulogu žene na pola puta između svetice i kurtizane, ali je taj nezahvalan zadatak obavila koncentrirano i s impresivnom glumačkom zrelošću. Studenti Filip Križan, Vedran Živolić, Igor Kovač i Silvio Vovk predano su i energično obavljali zadatke koje je pred njih postavio Pandur, puno se bolje uklopivši u ovakav projekt od većine svojih starijih kolega.
  
  Pandurov stilizirani artizam ne bi bio moguć bez stalnih suradnika u vizualnoj opremi predstava, pa tako i u Kaliguli plijene pažnju fetišistički kostimi Angeline Atlagić i scena dizajnerskog studija Numen, minimalistična i funkcionalna, koja je zasigurno još impresivnije izgledala okupana mjesečinom na brijunskom Minoru.
  
  Upečatljiva glazba Borisa Benka i Primoža Hladnika, koreografija Ronalda Savkovića i izvanredan dizajn svjetla samog redatelja zaokružuju ovu mjestimice hladnu i distanciranu te glumački neujednačenu predstavu, koja usprkos manama i dalje na iznimno zanimljiv način ogoljuje snove jednog od najoriginalnijih kazalištaraca s ovih prostora.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 14. rujna 2008.

Piše: