Kad stolci polete

Gostovanje: Istarsko narodno kazalište – Gradsko kazalište Pula: Edward Albee, Virginia Woolf, red. Damir Zlatar Frey (u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, 26. svibnja 2015.)

• 
  
  Virginia Woolf Damira Zlatara Freya, nastala prema antologijskom tekstu anglosaksonskog dramskog pisma 20. stoljeća, drami Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja, a u dramaturškoj obradi redatelja te Željke Udovičić Pleština i Zvonimira Peranića gostovala je na Velikoj sceni HNK-a u Varaždinu 26. svibnja. Dramski tekst Edwarda Albeeja, jedan od svakako popularnijih i izvođenijih ostvarenja američke drame, osvojio je brojne nagrade i doživio beskrajna postavljanja i adaptacije, od kojih je možda najpoznatija ona filmska. No, i u kazalištu, Virgina Woolf ne silazi sa scene i neprekidno puni dvorane, pokazujući tako svoju svježinu i intrigantnost. To je, čini se, prepoznalo i pulsko kazalište zajedno sa svojim suradnikom Damirom Zlatarom Freyem, čovjekom koji za svoje predstave redovito, uz redateljski angažman, oblikuje scenu, kostime i scenski pokret te izabire glazbu.
  
  Tako je i u ovoj realizaciji Albeejeve drame, od koje se dramaturzi ne udaljuju previše, ostavljajući sve bitne i prepoznatljive crte teksta prezentnima na sceni. Zaodjenuta u vrlo jednostavan okvir poziva sredovječnog bračnog para Marthe i Georga mlađem paru, Nicku i Honey na druženje nakon fakultetske zabave, Albeejeva drama bavi se likovima i njihovim odnosima, psihom i načinom na koji se ona nosi s društvenim (a kod Freya i teatarskim) konvencijama. Zaodjenuti u društvenu situiranost, ali i letargiju fakultetskih profesora provincijskog sveučilišta, ta dva bračna para trebala bi prema stereotipima imati gotovo idiličan život, ispunjen radom i međusobnim druženjima, sve pod okriljem društvenih odnosa kakvima su težili i u kakvima sada, zahvaljujući svom trudu, žive i rade. Mogli bismo to, uz malo apstrahiranja, nazvati i malograđanskom idilom američkog, ali i svakog drugog zapadnog društva. Nakon zabave, u kasnim noćnim satima, koji i sami probijaju granice vremena odvijanja konvencionalnih druženja i socijalnih aktivnosti, ta se slika počinje odmatati u nizu scena, otvarajući prostor i pravu životnost koja se nalazi iza maski društvenih ideala koje bi ovi ljudi trebali predstavljati.
  
  Propali pokušaji napredovanja na mjesto pročelnika odjela, kompleks manje vrijednosti zbog oca rektora te sudbina njihovog jedinog sina u slučaju Marthe i Georgea te trudnoća i planiranje obiteljskog života Nicka i Honey teme su koje je Damir Zlatar Frey, u skladu s Albejevim predloškom, odlučio postaviti kao centralne, kritične točke psihičkog i moralnog sloma svojih likova, a time sinegdohalno i cijelog društvenog sustava u kojem žive i kojega predstavljaju. Životna iskustva prelamaju se u vrijeme kada ih ne bi trebalo ni biti, kada bi svijet trebao mirno i spokojno spavati, iščekujući novi dan u kojem će se nastaviti koristiti krinkama, jer mu je tako lakše. Lakše je, pod krinkama, živjeti i ovim Albeejevim i Freyevim likovima, no kombinacija vremena i mjesta zbivanja potakla ih je na skidanje maski, bolnije nego što su mogli predviđati, i to samo zato jer je iskreno. Iskrenost istovremeno ovdje nije vrlina nego nešto što se likovima mnogo više događa i pokazuje kao putokaz u daljnji slom i gubitak vlastitih oslonaca u životnim iluzijama, iskupljenje ili životna katarza kroz priznanje realnosti vlastite psihe. Frey ne nudi katarzu nego, opet u skladu s predloškom, na kraju predstave nudi requiem, misu za mrtve, pa iako nitko medicinski ne umire, slom svih na sceni je potpun te se oni još mogu samo odvući s nje, pobjeći od izlaganja samih sebe natrag u iluziju, ako će to još uopće biti moguće. Slom, međutim, ostavlja posljedice, on se pokazuje ne kao individualna kritika nego kao pars pro toto društvenih iluzija i očekivanja.
  
  Četvero glumaca – Nela Kocsis (Martha), Aleksandar Bogdanović (George) te Duško Modrinić (Nick) i Lana Gojak (Honey) – na sceni su u potpunom angažmanu, njihov glumački udio, i to pogotovo Nele Kocsis i Aleksandra Bogdanovića potpun je te se, varirajući od ekspresionističkog grča do letargičnosti, od pomahnitalih prolijevanja punih kanti vode i bacanja stolaca, kojima je prekriven cijeli scenski prostor, do kurtoaznih razgovora, ocrtavaju i duševne promjene njihovih likova, pokazujući tako svu kompleksnost i kvalitetu glumačkih realizacija četvero glumaca, koji su pod Freyevim redateljskim vodstvom ostvarili vrhunske uloge, dajući se u potpunosti u oživotvorenje svih razina psihe Albeejevih likova. Takav, snažan i potpun zahtjev ulaganja glumačkog maksimuma isplatio se, ostvarujući se ujedno kao najbolji dio Freyeve Virginije Woolf.
  
  Virginia Woolf je dvosatna predstava koja ne staje ni na trenutak nego se stalno nalazi u procjepu psihe i navodne realnosti, a zapravo iluzije likova, predstava koja neprekidno otvara pitanja i neuralgične točke svojih aktera, ali i društva u kojem se oni nalaze, ne nudeći pritom katarzu koja bi zatvorila krug i tako onemogućila prelijevanje propitivanja sa scene u gledalište. „Tko se boji Virginije Woolf?“ – otpjevano kao dječja pjesmica o vuku i tri praščića, samo što je vuk zamijenjen imenom jedne od klasičnih autorica engleske literature 20. stoljeća, potvrdilo se i u ovoj realizaciji kao teatarski poziv na propitivanje društvenih konvencija i iluzija, jednako svjež i snažan danas kao i prije više od pedeset godina, kada je Edward Albee napisao svoju antologijsku dramu.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2015.
  
  Virginia Woolf
  (prema drami Tko se boji Virginije Woolf? Edwarda Albeeja)
  redatelj Damir Zlatar Frey
  premijera
  dramaturgija, koreografija, kostimografija, scenografija i izbor glazbe Damir Zlatar Frey, dramaturški savjetnici Željka Udovičić Pleština, Zvonimir Peranić, prijevod Gordana V. Popović, oblikovatelj svjetla Dario Družeta, asistent redatelja Manuel Kaučić, asistentica kostimografa Desanka Janković, asistent scenografa Goran Šaponja, asistent scenografa i glavni slikar Damir Medvešek, organizator i inspicijent Manuel Kaučić
  izvode: Nela Kocsis (Martha), Aleksandar Bogdanović (George), Helena Minić / Lana Gojak (Honey), Duško Modrinić (Nick)   

Piše: