Dug put do prostora duše

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Arthur Schnitzler, Daleka zemlja, red. Anica Tomić

• 
  
  Daleka zemlja Arthura Schnitzlera praizvedena je 1911., tek nekoliko godina prije izbijanja Prvoga svjetskog rata i slika je društva koje je vjerovalo u vlastitu stabilnost i opstojnost i u kome se prodor novih, liberalnijih ideja i stanovitih otklona od vladajućeg građanskog morala očitovao ponajviše u bračnim prijevarama te traženju sreće i ispunjenja života u brojnim ljubavnim aferama. Iako se posljednjih desetljeća Schnitzler u nas ne izvodi često, nedvojbena literarna vrijednost njegovih drama, posebice dijaloga (čija je virtuoznost u ovoj Dalekoj zemlji sačuvana u vrlo dobrom prijevodu Seada Muhamedagića) nije jedini element koji može zainteresirati suvremenog gledatelja. U Dalekoj zemlji posebice su zavodljive sličnosti između njezinih likova i tadašnje situacije s našom današnjicom – od jurnjave protagonista za užitkom (prvenstveno erotskim) preko uvjerenja da će sam tehnološki napredak čovjeka učiniti boljim do neshvaćanja da se jedan društveni model (tadašnjeg građanskog društva) tek što nije urušio. S druge strane jednako je tako privlačna mogućnost pokazati kompleksnu sliku austro-ugarskog carstva na rubu raspada preko likova koji ne samo da to ne primjećuju nego i čak i kada bi nešto takvo naslutili za sve to ih ne bi bilo briga, jer se bave samo svojim osobnim zadovoljstvima, pa i to postaje jedan od bitnih razloga sloma svijeta kakav je postojao do Velikog rata.
  
  Iako na prvi pogled Daleka zemlja može izgledati kao vješto napisana frivolna tragikomedija kojoj je na početku samoubojstvo a na kraju ubojstvo, ona je itekako bogata značenjima u oslikavanju ne samo jednog vremena nego i ljudske prirode, pa je bilo intrigantno vidjeti što će od toga istaknuti redateljska interpretacija Anice Tomić koja je i ovdje blisko surađivala s dramaturginjom Jelenom Kovačić. Njih su dvije na početku ove kazališne sezone u ZKM-ovom segmentu Janje kazališne trilogije posvećene Prvom svjetskom ratu i realizirane u okviru regionalne suradnje scenski vrlo originalno i efektno, a značenjski iznimno kompleksno oživjele jednu od sastavnica raspada Austro-Ugarske viđenog iz Zagreba, točnije iz tadašnjeg svratišta K janjetu koje se nalazilo na mjestu današnjeg Zagrebačkog kazališta mladih.
  
  Pažljivim i preciznim sastavljanjem krhotina sjećanja i njihovim ispreplitanjem sa sudbinama kazalištaraca koji danas rade na tom projektu Anica Tomić je uspjela sklopiti složenu i slojevitu sliku jednog prilično davnog vremena, jasno ukazujući koliko je ono odredilo tijek povijesti, a time i našu suvremenost. U Dalekoj zemlji u kojoj Schnitzlerov tekstualni predložak daje kompleksnu sliku ljudi i razdoblja kraja Dvojne Monarhije, redateljica ide obrnutim postupkom – razgrađujući cjelinu na sastavne dijelove da bi ih nakon toga opet spajala u jedinstvenu predstavu s naglaskom na one elemente koji su njoj najbitniji.
  
  Vidljivo je to već i iz scenografije Igora Pauške koja uobičajeni odnos pozornice i gledališta u HNK-u, građenom u Austro-Ugarskoj, razbija tako da se i gledalište i prostor za igru nalaze na pozornici iza spuštenog zastora. No, i tu je od publike scena djelomice odvojena naznakom građanskog salona kojem je sačuvan dio zidova u obliku pokretnih staklenih ploha što doduše ne sprečava pogled na cjelinu zbivanja iz bilo kojeg dijela montažnih tribina koje s tri strane okružuju tu kutiju, dok joj je sa stražnje strane zastor koji skriva gledalište. Taj se zastor diže u zadnjem prizoru u kojoj i živi i mrtvi likovi sjede u tom tek tad otkrivenom gledalištu i prate rasplet, što nije baš do kraja osmišljen način da se ukaže na isprepletenost teatra, njegovih djelatnika i onoga što prikazuju.
  
  A upravo ta naznaka teatra u teatru koja je u Janjetu sjajno funkcionirala i omogućila oblikovanje dodatnih značenjskih slojeva u Dalekoj zemlji dovodi do nekih nesporazuma, posebice u prvom dijelu predstave. Građanski salon donekle ima veze sa Schnitzlerovim vremenom radnje oblikom lustera, stolaca i polufotelja. Glumci pak u kostimima Ane Savić Gecan, svojevrsnoj travestiji onodobne odjeće, izgovaraju Schnitzlerov dijalog uglavnom povišenim tonom i gotovo suvremenim svađalačkim stavom pri čemu se gubi jedan od bitnih aspekata Schnitzlerovog pisanja – formalna pristojnost razgovora koja još čuva privid uobičajenog građanskog morala, ali smisao tih rečenica potpuno je suprotan njihovom obliku i pokazuje egoizam koji ide do narcisoidnosti i prikrivenog vrijeđanja sugovornika koje ovdje postaje previše očito. Možda je redateljska zamisao bila da na taj način pokaže da je to društvo (austrougarsko, ali nedvojbeno i vrlo slično nekim našim današnjim društvenim slojevima) već mrtvo. Međutim u tom slučaju predstava glavninu svog smisla otkriva na početku, pa bi kasniji dramatični događaji bili tek ilustracija takvog određenja.
  
  Druga je mogućnost da se redateljica odlučila i vođenjem različitih pristupa glumačkoj interpretaciji pojačati dramatičnost razmimoilaženja glavnih likova – tvorničara Friedricha Hofreitera, ženskara, ljubitelja tenisa i nekritičkog pristalice tehničkog napretka (kojeg Franjo Kuhar u prvom dijelu predstave pojednostavljeno tumači kao egzaltiranu i neurotičnu spodobu) i njegove supruge Genije koja mu je do polovine komada vjerna, dijelom zbog pristajanja na propisane norme građanskog ponašanja, a još više zbog toga jer nije našla nekoga zbog koga bi jako poželjela preljub. U impresivnom tumačenju Nine Violić Genija je jedina osoba koja se ponaša kao pripadnica višeg društva K. und K. monarhije, a baš unutarnji sukob između uglađene fasade i potisnutih strasti omogućuje joj i stvaranje najkompleksnijeg i najdojmljivijeg lika predstave.
  
  Ostali su likovi vjerojatno zamišljeni kao ilustracija društvenog poretka nekada velike države i sličnosti tog sistema i ponašanja ljudi s našom današnjom situacijom. Zato su uglavnom svedeni na tek nekoliko glavnih svojstava te djeluju kao krokiji ili kao komične figure onih koji su se potrudili oko naglašenog karikiranja – kao Nikša Kušelj u ulozi Paula Kreindla kojeg zanima jedino tenis, Damir Markovina kao natporučnik Demeter Stanzides preokupiran fizičkim aktivnostima ili Milan Pleština kao bankar Natter koji se silno trudi ostaviti dojam čovjeka koji će se pomiriti sa svime da bi izbjegao sukob. Ti suprotstavljeni glumački pristupi u tumačenju Genije i ostalih likova međutim ne stvaraju dramsku napetost nego postupno prelaze u monotoniju koju ne uspijevaju razbiti niti neki neočekivani (ali i nedovoljno opravdani) redateljski efekti poput blijeska nakon kojeg se svi koji su u tom trenutku na sceni na trenutak ukoče kao na fotografiji.
  
  Sve to se ipak bitno mijenja kada se Friedrich naprasno odluči s prijateljem, doktorom Franzom Mauerom (kojeg Luka Dragić od početka interpretira kao čovjeka, a ne tipsku figuru), otići na planinu uz koju ga vežu sjećanja na tragediju iz prošlosti. Kao i u cijelom komadu niti tu nema akcije niti prikaza uzbudljivih događaja nego se o njima priča, pa je i radnja smještena u hotel kojem je vlasnik doktor Von Aigner, čovjek koji je nekada pripadao krugu ljudi koji su često navraćali u salon Hofreiterovih, a onda napustio ne samo taj način života nego i svoju suprugu Annu i malo dijete koje nije vidio dvadesetak godina tijekom kojih je njegov sin Otto (u strastvenom tumačenju Silvija Mumelaša) postao mornarički zastavnik. Razgovor između Von Aignera (kojeg Dragan Despot dojmljivo tumači kao zanimljivu osobu koja je u jednom trenutku odustala od erotskih igara i prividnog hedonizma) i Friedricha kojeg Franjo Kuhar u tim trenucima vrlo uvjerljivo oblikuje kao potpunu osobu upućuju predstavu drukčijim putem od dotadašnjeg – konačno se likovi Schnitzlerove tragikomedije otkrivaju kao osobe koje se lome između onoga što osjećaju i onoga što glume a i rade, da bi bile u skladu s površnom zabavom (tenisom, tračem, preljubom) kao smislom života.
  
  Od tog trenutka kada se otkrivaju kao punokrvna ljudska bića, zapletena u mrežu konvencija društva koje je pred katastrofom, i odnosi među njima postaju dramski složeniji. U tom okviru Franjo Kuhar pokazuje kako tvorničaru Hofreiteru i zavođenje i poslovni uspjesi i istaknuta društvena pozicija prvenstveno služe za ostvarivanje moći. Nina Violić dodaje još jedan aspekt svojoj interpretaciji Genije suptilno naznačujući kako je njezino varanje takvog supruga način da mu uskrati tu željenu moć nad njom. Alma Prica ostvaruje izvanredno potresnu epizodu kao Anna Meinhold-Aigner, majka koja izbezumljeno traži svog sina Otta, a i svi ostali likovi uklapaju se u kompleksnu Schnitzlerovu strukturu koju u tom dijelu Anica Tomić vrlo uspjelo oblikuje, približavajući se Dalekoj zemlji kao slici ljudske duše. Drugi dio izvedbe tako doseže visoke domete, ali do početka njihovog ostvarivanja protekne previše vremena da bi se moglo govoriti o uspjehu predstave kao cjeline.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 28. svibnja 2015.
  
  Arthur Schnitzler
  Daleka zemlja
  redateljica Anica Tomić
  premijera 23. svibnja 2015.
  prijevod Sead Muhamedagić, dramaturginja Jelena Kovačić, scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Ana Savić Gecan, asistentica kostimografkinje Tihana Cizelj, skladatelj Nenad Kovačić, koreografkinja Ana Kreitmeyer, književni savjetnik Boris Perić
  izvode: Franjo Kuhar (Friedrich Hofreiter, tvorničar), Nina Violić (Genija, njegova žena), Alma Prica (Anna Meinhold-Aigner, glumica), Silvio Mumelaš (Otto, njezin sin, mornarički zastavnik), Dragan Despot (Doktor Von Aigner, bivši muž gđe. Meinhold), Katija Zubčić (Gospođa Wahl), Olga Pakalović (Augustina, kćer gospođe Wahl), Luca Anić (Erna, kćer gospođe Wahl), Milan Pleština (Natter, bankar), Lana Barić (Adele, njegova žena), Luka Dragić (Doktor Franz Mauer, liječnik), Damir Markovina (Demeter Stanzides, natporučnik), Nikša Kušelj (Paul Kreindl), Zijad Gračić (Albertus Rhon, spisatelj), Vanja Matujec (Marie, njegova žena), Ivana Boban (Gđa Serknitz), Ivan Brkić (Rosenstock, portir u hotelu „Ribnjak“ u Volsu), Kristijan Potočki (Penn, planinarski vodič)

Piše: