Dio kolektivnog sjećanja

Kazališna družina Pinklec, Čakovec, VRUM performing arts collective, Zagreb, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Andri Beyeler, The killer in me is the killer in you, my love, red. Sanja Tropp Frühwald i Till Frühwald

• 
  
  Svaki grad ima svoju, urbanističkim jezikom rečeno, topografiju. Mjesta koja ga na neki način svojom funkcijom, ali i urezanošću u kolektivna sjećanja stanovnika, obilježavaju i daju mu prepoznatljivost. Svatko tko je živio, odrastao i stvarao svoja iskustva u tom mjestu zna za njih, vezuje uz njih neko, pozitivno ili negativno, lijepo ili ružno sjećanje. Varaždinski bazeni uz rijeku Dravu, na mjestu donekle odmaknutom od grada ali ipak dovoljno blizu da se do njega može doći pješke ili biciklom, jedno su od takvih mjesta, urezanih u kolektivnu memoriju Varaždinaca kao prostor gdje se učilo i usavršavalo plivanje, ali i mnogo više, mjesto gdje se ocrtavala linija između svijeta djece i odraslih kroz emocionalna i životna iskustva. No, sve je to, u jednom trenutku prekinuto. Bazeni su zatvoreni, tijekom vremena ruinirani, a njihova funkcija kao plivališta, ali i važna lokaliteta kolektivne topografije, prekinuta.
  
  Sanja Tropp Frühwald i Till Frühwald, varaždinsko-austrijski par redatelja i koreografa, zajedno s dramaturgom Marijem Kovačem, poslužili su se upravo tim mjestom, napuštenim dravskim kupalištem, kao varaždinskom metaforom prostora drame The killer in me is the killer in you my love švicarskog dramatičara Andria Beyelera. Premijerno prikazana 29. travnja u Čakovcu i 23. svibnja na Velikoj sceni HNK-a u Varaždinu, ova koprodukcija varaždinskog kazališta i čakovečkih Centra za kulturu i Kazališne družine Pinklec te umjetničkih organizacija Vrum i Kliker, spajaju suvremeno europsko dramsko pismo i pomalo zaboravljeni varaždinski lokalitet, pokazujući tako univerzalnost ljudskih dvojbi i nesigurnosti, ali i sjećanja koji se vežu uz odrastanje.
  
  Od prvih nesigurnih koraka u vezama, kupovanja i paljenja prvih cigareta, zabava nakon kojih njihovi sudionici nisu jednako djeca kao na početku, istovremeno snažno nabijenih ali i krhkih svađa s drugima, borbe s iskrivljenom slikom o sebi i prevladavanja sramežljivosti, dokazivanja kroz plivačku kondiciju, do otvaranja i nepovratnog mijenjanja, sve se to događa akterima ove Beyelerove drame prenesene u varaždinski topos. Pet odvojenih, ali ipak u individualnoj i kolektivnoj memoriji neodvojivo povezanih priča, tvore mrežu odnosa i odrastanja, lokacije bazena i životnih priča njegovih posjetitelja. Takvu koncepciju slijedi i dramaturgija predstave, istovremeno fragmentirajući ali i povezujući likove, dvije djevojke i tri mladića. Svatko od njih ima svoju priču i dobiva nekoliko mjesta na kojima je može ispričati. No, drugi se u tom trenutku ne miču sa scene nego ostaju kao svjedoci ili aktivni sudionici te priče, pokazujući neraskidivost kolektivnog i pojedinačnog u memoriranju procesa odrastanja tih ljudi.
  
  Postoje i one imanentno kolektivne priče, poput zajedničke zabave, no i tu se otvara prostor za različite interpretacije i dosjećanja, što ih ipak čini individualno predstavljenima i memoriranima. Tako kolektivno prožima individualno i obrnuto, tvoreći finu, vrlo složenu, ali i vrlo realnu mrežu memorije odrastanja jedne (no ne nužno i baš samo te) generacije. Pritom Beyeler, a ni njegovi varaždinski interpretatori, ne bježe od različitih rakursa gledanja na ta sjećanja. Oni ne pokušavaju biti sentimentalni, uljepšavati sliku nečega što je mnogo kompleksnije od lijepo uokvirenih slika u nečijem mladenačkom foto-albumu. Prikaz odrastanja mladih ovdje nije uljepšavan, nije mu dodavano ništa kako bi se memorija učinila privlačnijom ili gledateljima ugodnijom, nego naprotiv, mučnina aktivno koegzistira sa sentimentalnošću, često je nadvladavajući.
  
  The killer in me is the killer in you my love, u svojoj varaždinskoj realizaciji, univerzalan koliko i lokalan, postavljen je na dvije paralelne razine, od kojih se jedna odigrava uživo na sceni, dok je druga na videu gotovo jednako važna i čini drugi, nedjeljivi scenski prostor. Mladi glumci i plesači Petar Cvirn, Matija Kezele, Bruno Kontrec, Andreja Jandrić i Karolina Horvat na sceni te njihovi stariji kolege Marija Krpan, Jagoda Kralj Novak, Drako Plovanić, Zdenko Brlek i Zvonko Zečević na videu Davora Konjikušića, snimani na ostacima varaždinskog dravskog bazena, u paralelnim ili povezanim gestama (od scenskog pokreta do jedenja lubenice od glumaca na videu) otvaraju publici dvije razine na kojima se sjećanje, pa tako i ova predstava, zapravo odvijaju. Memorija in situ, od onih koji su je mogli imati prije zatvaranja bazena i njezino oživotvorenje na drugom mjestu, nakon zatvaranja, vrijedan su i zanimljiv primjer igre i prožimanja razina fikcije i realnosti, sjećanja i njegovog (ne)postojećeg prostora. Pokazujući kako je sjećanje istovremeno naoko fiksan ali zapravo vrlo fluidan i nemiran prostor na kojem se talože iskustva i emocije, postojeće i nepostojeće lokacije, vrijeme i razine mašte i stvarnosti, autori ove predstave oblikovali su intrigantan i kompleksan okvir funkcioniranja u kojem se dokumentira generacijski prijelaz, lom životnih razdoblja kojeg njegovi akteri nisu dokraja svjesni, u čemu svoju ulogu preuzima memorija, otvarajući mogućnost da, s vremenskim odmakom, ti trenuci postanu osvješteniji, ali i bolniji.
  
  Takav okvir i složenost tematskih i izvođačkih razina kojima su se autori bavili pokazao se, nažalost, ne dokraja dobro pretočenim u scensko zbivanje. Supostojanje plesnog i klasičnog, verbalnog izraza na sceni pokazalo se mnogo više kao problem a manje nadomjestak i proširenje izražajnih mogućnosti, što su autori, vjerojatno, htjeli postići. Unatoč očito vrsnim i umnogome iskorištenim izvođačkim mogućnostima glumaca, pogotovo u sferi scenskog pokreta, autori predstave nisu se, počesto, do kraja snašli u svim razinama i scenskim znakovima koji su bili oblikovani na pozornici. Rezultat te nerafiniranosti je, nažalost, u predstavi stalno, različitim intenzitetom prisutna konfuzija. Iščitavanje svih razina autorske misli tako je djelomično, možda i nepotrebno, otežano. Od samog početka predstave, tijekom kojeg se nekoliko minuta nepotrebno odugovlači s početkom pletenja mreže do izvrsnih pojedinačnih ali nedovoljno povezanih ili uočljivih realizacija u središnjem dijelu predstave, narušena je njezina preglednost i otvorenost publici. Ipak, snažna, prvenstveno vizualna strana predstave te njezino višeslojno povezivanje suvremenog dramskog pisma s djelićem zaboravljenog lokalnog identiteta i topografije, uz kvalitetne glumačke i plesačke realizacije, čine ovo djelo vrijednim prinosom kartografiranju varaždinskih kazališnih praksi, ali i identiteta i kolektivne memorije.
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 25. svibnja 2015.

Piše: