Sinteza teorije i prakse
Boro Stjepanović, Gluma I. Rad na sebi, Leykam International, Umjetnička akademija Osijek, Zagreb – Osijek 2013.
-
Biblioteka Ars Academica nastala je u suradnji hrvatskog izdavača, hrvatske podružnice Leykam international i Umjetničke akademije u Osijeku s ciljem objavljivanja udžbenika potrebnih za održavanje nastave kako na akademiji tako i na drugim srodnim institucijama. Podučavanje umjetnosti često je podložno predrasudi kako se umjetnost ne može naučiti, međutim svaka umjetnost podložna je pravilima formalizacije preko kojih se uspostavlja recepcija. Potreba za udžbenicima u području umjetnosti je nužna – kodificiranje i usustavljivanje znanja i pravila, osnova je za učenje. Osim toga pojavljuju se nove akademije kojima je nužan temelj odgojno-obrazovnog procesa, a tu je i bolonjski proces koji propisuje profesorima obavezu da ponude jasne, pregledne i studentima ne samo inspirativne nego i razumljive udžbenike. Upravo stoga ova biblioteka pokušava spojiti umjetnost, znanost i pedagogiju, ono kreativno i neponovljivo, ono što artikulira i ono što osvještava. U nakladi Ars Academice dosada su objavljena sljedeća izdanja Zdravko Drenjančević Slavonski tonski idiomi (2014), Sanja Nikčević Kazališna kritika ili neizbježni suputnik (2011), Vladimir Rismondo Prostor – komunikacija – stil (2010) i Andrej Mirčev Iskušavanja prostora (2009).
Boro Stjepanović, redovni profesor glume, glumac i redatelj svojim se iskustvom i dosadašnjim djelovanjem nametnuo kao logičan izbor za autora opsežne knjige o glumi koja se bavi i teorijskim promišljanjima i praktičnim primjenama za provođenje glumačkog treninga. Stjepanović je završio jugoslavensku i svjetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu, diplomirao glumu na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, odigrao je više od pedeset kazališnih uloga širom bivše Jugoslavije, glumio u više od pedeset filmova, pedagoškim radom se bavi od 1971. Godine, a u sklopu njega sudjelovao je u osnivanju i predavao na brojnim akademijama (Fakultet dramskih umetnosti u Beogradu, Akademija scenskih umjetnosti u Sarajevu, Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju, Umjetnička akademija u Osijeku…).
Sam sadržaj knjige Gluma I. Rad na sebi realiziran je u tri glavna poglavlja (Uvod, Opća osnova i Organska osnova) koja se sastoje od brojnih potpoglavlja s tim da se Uvod temelji na teorijskim promišljanjima o glumi i vezanim pedagoško-spoznajnim procesima, dok su preostala dva glavna poglavlja kombinacija teorijskog promišljanja i praktične primjene uz vježbe. Vrstan kazališni pedagog u knjizi sustavno obrađuje fenomen glume strukturirajući poglavlja metodološki, poput nastavnog plana. Knjiga je osim toga obilježena primjerenim opsegom, jednostavnim i jasnim stilom i formom te strateški promišljenim odabirom relevantnih spoznaja, literature te primjera iz teorije i prakse kako bi ostvarila što uspješniju komunikaciju između autora i čitatelja. Snalaženju u knjizi pomaže i primjerena urednička aparatura (poglavlja su jasno strukturirana, označena i odijeljena, na samom kraju nalazi se Dodatak koji sadrži Ilustracije, kazalo osobnih imena i kazalo pojmova te Popisi u kojima se pronalaze Inicijali autora navedenih u knjizi, Citirani autori i djela te popis Vježbi korištenih u poglavljima).
U uvodnom djelu Stjepanović se kroz brojna potpoglavlja kreće od općeg prema specifičnom. Prvotno čitatelju pokušava objasniti što je to vježbanje te kako bi trebao izgledati pedagoški proces u cjelini – od procesa poučavanja, odučavanja prethodno usvojenih obrazaca, motivacije za vježbanje, vrsta, oblika, tipova i stupnjeva vježbanja pa sve do pripreme, izvođenja i vođenja samog obrazovnog procesa. Slijedi dio pod naslovom Gluma sama u kojoj autor raspravlja o teoriji glume i različitim pristupima glumi – reformatorskom koji ju pokušava mijenjati i asimilatorskom koji ju pokušava uklopiti u neku višu cjelinu. Kako bi pokušao dati odgovor što je to gluma i utvrditi specifičnosti i temelje, autor se vraća na Shakespeareova Hamleta u kojem se govori o glumi kao oponašanju čovječanstva pa će se pozvati na argumentaciju Johna Shottera iz knjige Predodžbe o čovjeku u psihologiji kako bi prvotno uopće odgovorio što je to čovjek. Prihvaćajući Shotterovo tumačenje čovjeka kao kombinaciju poretka i stajališta u formuli ja-i-ti-činimo kao osobnosti, prevedeno čovjek je društveno biće koje djeluje kao svjesna i odgovorna osoba ili još i kraće čovjek je društveno odgovorni djelatnik, Stjepanović izvlači svoju definiciju glumca ja-i-ti-kao osobnosti-činimo-igrajući ili drugim riječima „gluma je čin samoopredjeljenja i samoodređenja i ostvaruje se između najmanje dviju osoba vezanih nekom obostranom prihvaćenom akcijom kao igrom“. Tu istu definiciju još će više sažeti na „činjenje u igri“ približavajući se Aristotelovoj definiciji drame („oponašanje radnje“) te izdvojiti glumu kao dramsku igru koja se sastoji od nužnih elemenata: djelatnika, djelatnosti i igre.
Dalja raščlamba baviti će se definiranjem djelatnosti i igre, ali ponajviše definiranjem i promišljanjem djelatnika i to glumca kao glavnog djelatnika koji neposredno proizvodi i odgovara za ulogu. Baveći se pitanjima talenta, autor izvrsno primjećuje kako talent i teorija ne mogu od lošeg glumca napraviti dobrog, ali mogu od dobrog napraviti boljeg. Na ovom mjestu iz pedagoške se perspektive posebno ističe sposobnost razlikovanja pedagoga između sklonosti i sposobnosti prilikom procjenjivanja talenta studenta/učenika. Sposobnosti su tako svojstva koja se teško mogu dalje razvijati jer su izgrađena i definirana učenjem i iskustvom dok su sklonosti zapravo važniji element i predstavljaju svojstva koja su podložna daljnjem razvoju i nadogradnji.
Druga dva djela (Opća osnova i Organska osnova) se nakon ovog teorijskog uvoda bave praktičnom primjenom i metodološki su razrađena kroz sustav vježbi koje predstavljaju konkretan i praktičan pedagoški postupak čija je funkcija pokrenuti stvaralačke potencijale i osposobiti studente za organsko djelovanje. Same vježbe su obrađene, sustavno razvrstane i komentirane. Naznačeno je ime vježbe, tip, stupanj, zadatak, opisan osnovni oblik i inačice, predloženi primjeri i upute za pripremu, izvedbu, vođenje i komentiranje. Svako poglavlje pri tome sadrži kratak teorijski uvod, pojašnjenje i definiciju, a zatim se prelazi na praktičnu primjenu. Opća osnova bavi se prostorom i vremenom kao općom osnovom glume u funkciji dramske igre jer su ta dva elementa opći oblici postojanja i opažanja svega – „u njima je sve i oni su sve“. Vježbe u ovom dijelu se bave različitim aspektima osvještavanja prostora i vremena – doživljaj prostora, ispitivanje prostora, uspostavljanje odnosa u prostoru, ispitivanje veličine prostora, upoznavanje pozornica prema vrstama, opažaje vremena, opažanje vremenskih točaka, brzina izvedbe radnje...
Organska osnova bavi se tijelom kao osnovom dramske igre sa svim onim što se za njega vezuje iznutra i izvana. Ovaj dio obimom je opširniji od prvog te je podijeljen na nekoliko većih potpoglavlja koja su strukturirana prema sljedećem principu: prvi dio bavi se oslobađanjem energije i grčeva te opuštanjem tijela (kroz usmjeravanje, razgibavanje, dječje igre…), zatim se prelazi na osjetilno opažanje, doživljavanje objekata i stvaranje istine (vid, sluh, kinestetičko osjetilo, dodir, njuh…), slijede dijrlovi za fokus i koncentraciju (usmjeravanje pažnje, pražnjenje, pojmovi…), mišljenje (tjelesno mišljenje, vizualno, auditivno…), maštu (izmišljanje, poticanje, organizacija…), pamćenje (vrste pamćenja, modeli…), osjećaje (opažanje emocije, sjećanje emocija, raspoloženja, afekti…), volju (svjesni i nesvjesni izbori) i na kraju kao kruna procesa osvještavanja i uvježbavanja tijela i osjetila, dio posvećen osvještavanju kontrole, kritike i samosvijesti.
Knjiga Gluma I. Rad na sebi sustavno obrađuje fenomen glume kroz ideju kako je gluma autohtona i autentična umjetnost u kojoj je glavni djelatnik glumac koji neposredno proizvodi i odgovara za svoj proizvod – ulogu. Boro Stjepanović, iako primarno glumac, ovdje nastupa kao vrstan pedagog. Promišljajući o glumi kreće od teorijskih osnova kako bi razjasnio i definirao građu te stvorio kontekst vježbama koje poslije uvodi od jednostavnih ka složenim. Autorova teorijska podloga, izravnost i jasnoća stila te praktična primjenljivost kroz vježbe, predstavljaju neophodnu sintezu teorije i prakse u glumačkom obrazovnom procesu, a primijenjeni metodološki pristup jamči izvrsnu podlogu za provedbu glumačkog treninga.
© Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 18. svibnja 2015.
Piše:

Biskupović