U prošlom nastavku svoga feljtona nadnaslovljena Prostori pamte, a podnaslovljena Zrcalni odrazi prošlosti u sadašnjosti: Prostori događanja Dubrovačkih ljetnih igara, nakon uvodna podlistka, nazvana Prolog, i kontekstualizirana u kronotop i mehanizme promatranja stvarnosti vidljive u Blow-upu (prema Antonionijevu istoimenom filmu), u Prvom prizoru analizirala sam fotografije nastale na probama i predstavama Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, njezina prvoga dramoleta, Allons enfants!, umjetničkim okom tadašnjega službenoga, umjetničkoga fotografa Dubrovačkih ljetnih igara Krešimira Tadića fokusirane na redateljski rad Koste Spaića, njegovu maestralnu mizanscenu u prostoru sjećanja i pamćenja koja se odvijala od 1964. do 1971. godine. U ovom nastavku, zadržavam se u prostoru i oko prostora Kneževa dvora zahvaljujući fotografijama koje je sačuvala profesorica Fani Muhoberac, dugogodišnja uspješna intendantica i ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara. Nevidljivi pečat koji traži blow-up objašnjenje ovaj put otkriva zaštitni znak: Žene u Dvoru.
Na prvoj su crno-bijeloj fotografiji, autorskom djelu umjetničkoga fotografa Toše Dabca, dvije figure glumaca, obje svijetle i vitke, jedna muška, uspravna, na nogama, i druga ženska, također uspravna, iznimne ljepote, u sjedećem položaju, ponosna, duge kose i koncentrirana pogleda upravljena prema desnom dijelu prizora, a istodobno unutarnjim pogledom usmjerena prema osobi s turbanom zauzetoj uzlom na njezinim rukama stavljenima iza leđa. Majstorsko fotografovo oko hvata za vječnost izvrstan redateljski postupak u kojemu u prostornom smislu dominiraju velika vrata dubrovačkoga Kneževa dvora naglašena nekom vrstom kaveza ili zatvora, sa sjenom na zidu kao temeljnim znakom. U muškoj figuri prepoznajemo legendu hrvatskoga glumišta, dramskoga umjetnika duboke karizme Izeta Hajdarhodžića, a u ženskoj izvanserijsku hrvatsku glumicu velike ljepote, inteligencije i nadarenosti Nadu Subotić. Oboje su tad iznimno mladi: riječ je, pokazuje naša blow-up analiza, o prizoru iz Lucićeve Robinje koja se na Igrama, pred Kneževim dvorom, prikazivala samo 1954. godine; premijerno je izvedena 27. srpnja, a posljednja, četvrta izvedba bila je 11. kolovoza 1954. godine. Robinju je glumila Nada Subotić, a tekst su za scenu na otvorenom obradili Branko Gavella i Mihovil Kombol. Predstavu su na samu početku trajanja Dubrovačkih ljetnih igara (utemeljene su 1950. godine) režirali Branko Gavella i Bogdan Jerković, glumački ju je izveo Festivalski ansambl, uz dirigenta Klara Mizerita i uz glazbu Mile Cipre te koreografiju Zvonimira Ljevakovića. Kostimografiju potpisuje Inge Kostinčer, vjerojatno najistaknutija hrvatska kostimografkinja, a scenografiju lucidni Dubrovčanin Miše Račić.
Druga, također crno-bijela fotografija prikazuje dvije ženske glumačke figure u kantunu (kutu) ispod volta koji prepoznajemo kao desni dio prizorišta male fontane u Kneževu dvoru i za Igre otkriven teatrin ispod veličanstvenih skalina (stuba) Kneževa dvora. Na poleđini potpisan umjetnički fotograf Krešimir Tadić uočava povezanost tamnih i bijelih okomitih pravokutnika na zidu Kneževa dvora, tj. maestralno Spaićevo redateljsko oko koje u suradnji s kostimografkinjama Mirom Glišić i Ingom Kostinčer te scenografom Zvonkom Šulerom položaj glumica i igru mrakom i svjetlom stapa s prostorom Dvora. S lijeve je strane mlada glumica u bijelom kostimu, uspravljena i pomalo sramežljiva mladenačkoga držanja koja vedro gleda u prostor s lijeve strane – izvanjski prostor Kneževa dvora. S desne je strane, u sjedećem položaju, u tamnom kostimu, zatvorenih očiju i istaknutih mladih ruku, u sintezi dramatične i smirene poze, kao vlastelinski živ kip Rodinove impostacije koji proživljava posljednje trenutke sreće, ponosna glumica iznimne energije. Riječ je o prizoru iz prvoga dramoleta Dubrovačke trilogije, Allons enfants! Iva Vojnovića u režiji Koste Spaića. Na fotografiji su Ksenija Hajdarhodžić (djevojačkog prezimena Dedić), kao Konteova Kristina, „djevojčica pučka“ (16 godina), i Nada Subotić, kao Vojnovićeva Gospogja Ane Menze Bobali, „tetka Orsatova“ (69 godina), dubrovačka vladika, glumice koje su privatno gotovo vršnjakinje.
Obje prikazane crno-bijele fotografije povezuje okomit položaj, prostor Dvora i slična kompozicija: lijeva je figura uspravna, a desna u sjedećem položaju. Obje povezuje i Nada Subotić kao desna figura i članovi obitelji Hajdarhodžić u lijevom dijelu fotografije. Povezuje ih i hrvatska sudbina žene robinje, od Lucićeve Robinje do Vojnovićevih žena i figurativnih i stvarnih robinja u daljoj i bližoj prošlosti te specifično hrvatskoga dramskoga žanra robinje.
Iznimno uspješna premijera cijele Dubrovačke trilogije bila je, u izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla, 18. kolovoza 1965. godine, njezin prvi dramolet, Allons enfants! prikazivan je u Kneževu dvoru kao njezin sastavni dio kontinuirano do 1970. Godine 1971. uprava Igara odlučila je zadržati prvi dio Trilogije samostalno na repertoaru, bez drugoga dramoleta, Sutona u Sponzi i trećega dramoleta, Na taraci, u Gružu. Prvi dramolet Konteove Dubrovačke trilogije skinut je nasilno s repertoara 1972. godine, kad je zbog optužbi vlastodržačkih jugoslavenskih političara da se na Dubrovačkim ljetnim igrama ne smiju prikazivati hrvatske drame i hrvatska dramska, kazališna i glazbena baština, vodstvo Igara okrutno smijenjeno, a novo, politički podobno, vodstvo Igara počelo je slijediti zadatke s jugoslavenskoga političkoga vrha. Zbog toga su političkoga imperativa mnogi su ljudi zatvoreni, ostali bez posla, prihoda i putovnica, nisu smjeli izlaziti iz svojih kuća i javno djelovati.
S Dubrovačkih ljetnih igara skupa istodobno sa iznimno uspješna festivalskoga vodstva skinuti su s repertoara Vojnovićev dramolet Allons enfants!, Držićeva komedija Skup, koja se uspješno i kontinuirano godinama prikazivala u Parku Muzičke škole u režiji Koste Spaića i s Izetom Hajdarhodžićem u glavnoj ulozi, i Držićeva komedija Dundo Maroje, koje se od 1964. godine do 1971. s isto tako velikim uspjehom prikazivala na Gundulićevoj poljani, obje u izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla. S repertora je skinuta i lucidno mišljena i izvedena predstava Prikazivanje Pavlimira ljeta 1971. Junija Palmotića i Koste Spaića u režiji Koste Spaića i izvedbi Festivalskoga dramskog ansambla, kao i Kušanova Svrha od slobode u režiji Mire Međimorca i izvedbi mladoga Festivalskoga dramskog anambla te koreografiji Ivanke Šerbedžije. S repertoara je skinut cijeli niz hrvatskih i svjetskih uspješnih predstava koje su svjedočile o hrvatskom identitetu i njegovoj usidrenosti u Dubrovniku, na Dubrovačkim ljetnim igrama, u europski i svjetski kazališni kronotop.
Dvije analizirane fotografije pokazuju arhetipsku snagu hrvatske dramske i kazališne baštine i žena u hrvatskom teatru te imaju snagu života hrvatske dramske i kazališne baštine na Dubrovačkim ljetnim igrama.
© Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2015.
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI