Poratna drama više nema nimalo optimizma ili afirmacije života. Iako smo pobijedili u ratu, društvene promjene su sve razočarale tako da se pišu i igraju drame kritike društva ali uz pokušaj objašnjenja razloga sadašnje situacije. Upravo u tom objašnjenju je očit politički stav pisca. Naime desno orijentirani pisci smatraju da je za sadašnje stanje kriv komunizam koji je „zatrovao“ društvo, zarobio nas u Jugoslaviji, skrivio rat i danas se mimikrirao i ponovno vlada (Amir Bukvić, Djeca sa CNN-a, 2006; Vlatko Perković, Deus ex machina, 1997; Miro Međimorec, Hrvatska Antigona, 2011)
Lijevo orijentirani pisci smatraju da je za sve (i rat i sadašnje stanje) kriv hrvatski nacionalizam koji nas je izbacio iz Jugoslavije taman kad nam je krenulo pa pišu iz naše krivice za rat (Mate Matišić, Sinovi umiru prvi, 2005) ili nostalgije za prošlim vremenom (Tena Štivićić, Fragile!, 2005.; Nina Mitrović, Komšiluk naglavačke i Kad se mi mrtvi pokoljemo, 2003). Ali i jedni i drugi smatraju da je sad najgore od svih vremena, a slažu se i da je za to kriva neka krivnja roda. Vrlo je jaka linija poratne groteske (Matišić, Mitrović) u kojoj smijeh ne olakšava nego potvrđuje prikazano crno stanje svijeta kao vječno i nepromjenjivo.
U krivnju roda odlično se uklopio i redatelj Oliver Frljić koji taj tip predstava režira u većini država nastalih raspadom Jugoslavije (Hrvatska Bakhe i Hrvatsko glumište, Srbija Zoran Đinđić, Bosna i Hercegovina Pismo iz 1920., Slovenija 25.671...).
Od bezlične crne slike svijeta do preuzimanja tuđih identiteta
Trend bezlične i crne slike svijeta iz devedesetih i dalje vlada na europskim scenama pa ga tako i mi nastavljamo pri čemu je zanimljivo da u iduće desetljeće nismo uzeli pisce koji su tako pisali iz vlastite ideje crne slike svijeta koji je bio prepoznatljiv (Borivoj Radaković) nego se u kanon uzimaju novi i bezličniji primjeri. Suvremene obiteljske priče bez ikakvih političkih konotacija i s problemom uspostavljana emocija slijede negdje onu liniju osamdesetih ali čiste dramu od bilo kakve prepoznatljivosti prostora i vremena osim osnovnih odnosa u obitelji (otac, majka, djeca). Tako drame – Lana Šarić Neboder, 2007; Ivor Martinić Drama o Mirjani i ovima oko nje, 2010. i Moj sin samo malo sporije hoda 2011; Tomislav Zajec Trebalo bi prošetati psa 2012; Kristina Gavran Spremni 2014. – idu do negacije identiteta kao takvog i ruba bezličnosti.
Zato ne čudi da je ta linija završila ne samo u intertekstualnosti (Ana Prolić Slučaj Hamlet, 2002; Milko Valent Gola Europa, 2003) nego generacija najmlađih autora potpuno preuzima tuđi, uglavnom anglo-američki identitet. Kao da su mladi pisci odustali od traženja i definiranja vlastitog identiteta i preuzeli onaj koji vlada svijetom pa im se djela zbivaju u anglo-američkom svijetu i savršeno prenose njihove literarne obrasce: Tomislav Zajec piše o tome kako engleski automehaničar preuzima identitet princeze Dijane (John Smith, princeza od Walesa, 1998); Priča iz Zaljevskog rata (2002) Milijana Ivezića zbiva se u američkoj vojnoj bazi, a Off Line (2002) Ivane Ivković napisana je u stilu on the road američke drame, o bijegu glavne junakinje i stopiranju. Judith French Vlatke Vorkapić (2008) govori je o preuzimanju identiteta strip junakinje, a drama Irene Škorić Libreto (2010) o jet setu koji mi nemamo, dok je Dino Pešut L.U.Z.E.R.S. (2012) napisao dramo o gay subkulturi koja bi se mogla bez problema odvijati u Sjedinjenim Državama. Očito je mladim piscima bliskija anglo-američka literatura nego stvarnost koja ih okružuje pa pišu iz te literature! No, u toj liniji nema prepoznavanja društva, nema kritike društva niti politike, a nema ni mogućnosti promjene društva koju pisci priželjkuju. A nisu slučajno tako česte teme preuzimanja identiteta jer je očito to jedna od važnih problema koje pisci osjećaju a ne mogu razriješiti unutar svoje okoline. kao što nije slučajno preuzet baš američki identitet!
Iznimke ili Povratak emociji i intertekstualnosti
No, postoje i iznimke, mimetičke drame emocije, dakle drame koje govore o prepoznatljivim i toplim likovima, napisane iz dominantno emotivnih tema kroz osobne probleme likova u stilu osamdesetih i bez pravih političkih konotacija kao drame Elvisa Bošnjaka (Nosi nas rijeka 1999), Dubravka Mihanovnića (Bijelo 1997; Žaba 2004), Tene Štivičić (Nemreš pobjeć od nedjelje, 1999.; Fragile!, 2005), a afirmacija emocije ali uz pomoć intertekstualnosti su drame Trpimira Jurkića (Milosrdni samaritanac 1996.; Kajin i Abel 2000).
Novi milenij ukratko: Preuzimanje obrazaca kritiziranja do preuzimanja tuđih identiteta
Ako mi se činilo da su prijašnja desetljeća tražila svoj glas, sad tek vidim koliko je to teško! Dvijetisućite u potrazi za glasom laviraju između slijeđenja trendova koje istovremeno od pisca traži bezličnu i opću sliku društva ali i kritiku tog istog društva jer se samo politička i kritička drama smatra vrijednom. No, nitko ne govori o stvarnim silnicama koje vladaju našim svijetom danas niti o stvarnim problemima nego se ta kritika društva iscrpljuje između zadanih krivica (homofobija, rasizam, seksualne perverzije) i ispitivanja problema oko pada komunizma, a završava u groteski krivnji roda, roda zlog kao takvog. Taj je tip fatalizma (bilo da prikazuje zadanu sliku svijeta bez komentara ili je zaključak u rodovskoj krivnji) daleko od političnosti i zapravo pripada fatalističkoj literaturi. No, ta je linija kanonizirana u našem kazalištu kao i u europskim trendovima glavne kazališne struje. Pa onda ne čudi da su mladi pisci u traženju vlastitog identiteta završili u anglo-američkoj slici svijeta jer doista ta slika vlada svijetom
Sve drukčije od navedene glavne struje postoji izvan medijskog svjetla – na rubovima, rubovima glavnog grada (samostalnim grupama ili off kazalištima), izvan glavnog grada (u provinciji), izvan profesionalnog kazališta (kazališni amaterizam koji je u nas izrazito jak) ili unutar nekog prezrenog žanra poput komedije.
Zaključak ili ja sam, unatoč svemu, optimist!
Zadnjih četrdeset godina hrvatska drama očito traži svoj put. S jedne strane je određuje politička situacija – političko zatopljenje šezdesetih pa zahlađenje osamdesetih, nova politička situacija i rat u devedesetima, nova ideologija (i liberalizam) koju je donijelo novo društvo uređenje (kapitalizam) koju pisci ili nisu prepoznali ili se je ne usude napadati. S druge strane naše kazalište (a naročito kritičari i redatelji) slijede i europske trendove (nova europska drama s određenom slikom svijeta, kritičnost prema vlastitoj zemlji s određenim manama). U svemu tome nije lako pronaći vlastiti glas. Ipak, ja vjerujem u snagu hrvatske drame. Možda nakon pokušaja promjene društva, pokušaja shvaćanja sebe, pokušaja prihvaćanja tuđih identiteta – ipak na kraju pronađemo svoju vlastitu priču za koju vjerujem da bi bila zanimljiva svima. Samo ako bi se mogla probiti barem do hrvatskih kazališta glavne struje!
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 4. svibnja 2015.
.jpg)
Vila lutaka Snježane Banović bavi se biografijama dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica koje je suvremena povijest nepravedno zanemarila.
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI