Nakon završetka Domovinskog rata a unatoč ratnoj pobjedi, društvo je zapalo u tranzicijske probleme. Zavladao je bespoštedni kapitalizam s profitom kao vrhovnim božanstvom koji beskrupulozno izvlači bogatstva iz zemlje a pritom zemlju uništava i osiromašuje. Svjedočimo uništavanju vlastite privrede, krađama i korupciji, rasprodaji nacionalnog blaga i prirodnih resursa, osiromašenju naroda i gubitku gotovo svih radničkih a ponekad i ljudskih prava. Ideologija tog novog poretka, neoliberalizam, potrošačkim mentalitetom i borbom protiv obrazovanja uništava ljudsku pamet, a medijskim razaranjem svih vrijednosti društva uništava i ljudsku dušu. Iako se to dogodilo početkom devedesetih, zbog ratnih stradanja i strahota, straha za goli život, tek smo krajem devedesetih shvatili što nam se dogodilo u društvu.
Hans-Thies Lehmann u knjizi Postdramsko kazalište teatrologiji zamjera da se bavi samo prošlim epohama zato jer je većina teatrologije okrenuta dramskom kazalištu a ne onome što on zagovara. Međutim u pravu je kad kaže da teatrolog često „djeluje kao arhivar“ jednostavno zato što je za analizu epohe potreban odmak koji teoretičar teško može imati prema suvremenosti. Budući da kanon nije do kraja uspostavljen, svaki pokušaj otkrivanja osnovnih tematskih preokupacija, strukture motiva dramskog pisma i njegove sistematizacije nosi u sebi rizik da će buduće vrijeme pokazati nešto drugo.
Međutim ipak se vide osnovne karakteristike novog stoljeća. O najsuvremenijim piscima govorim u izboru koji sam napravila prema ovim kriterijima: drame nagrađene Nagradom Marin Držić Ministarstva kulture, drame igrane na profesionalnim scenama, objavljene po časopisima u tematskim brojevima posvećenim drami (Nova Istra, Frakcija); drame odabrane za festival zagrebačke Akademije dramske umjetnosti (ADU) koji se održava od 2009. i na kojem se krajem kalendarske godine održava javno čitanje najboljih drama studenata Odsjeka dramaturgije ADU (DeSADU); te djela odabrana za festival KUFer (Kulturno-umjetnički festival u Puli). Zajednička karakteristika pisca je da žele biti politički važni kao u sedamdesetima i da svi smatraju da je literatura važna isključivo ako kritizira društvo. S jedne strane ih zanima krivnja za sadašnju situaciju a s druge kritički prikaz te situacije. Da bi to prikazali kreću različitim putovima.
Potraga za krivcem ili slijeđenje propisane europske krivnje
Taj stav da je jedino kritika društva dostojna funkcija umjetnosti je posljedica vladavine ideje realizma da će prikazivanje loših strana društva to društvo poboljšati. Ideja je živa cijelo 20. stoljeće i prelazi u 21. Međutim, već krajem 20. stoljeća postaje teror kritike društva kao jedine vrijedne uloge društva s time da su se u Europi nametnuli samo određeni grijesi društva (homofobija, seksualne aberacije, rasizam) i razotkrivanje temeljnih ljudskih ustanova (brak, obitelj, crkva, vojska, policija, država) kao opasnih ili, u najmanju ruku, licemjernih.
Nitko u Europi ne govori o stvarnoj ideologiji koja vlada nama, o neoliberalizmu koji nam nameće sistem površnih vrijednosti, okrutan i depresivan svijet oko nas, o stvarnim problemima kapitalističkog društvenog uređenja s državama koje su u tranziciji izgubile svoju privredu i nacionalno bogatstvo i dobile vojske nezaposlenih i obespravljenih. Sve te silno kritičke europske pa i hrvatske drame ruše upravo ono što ta nova ideologija ne voli – temeljne vrijednosti društva. Tako ćemo i mi pohvaliti dramu za temu homofobije u hrvatskom nogometnom klubu iako je to napisala i režirala autorica koja je javno izjavila da ne zna ništa ni o nogometu ni o Hrvatskoj jer se nedavno doselila (Renata Carola Gatica predstava Argentina u produkciji Teatra &TD i KUFER-a 2008).
Tu Europsku liniju kritike društva s točno određenim temama kod nas će preuzeti i redatelji i radeći verbatim ili dokumentarno kazalište (Bobo Jelčić, Borut Šeparović o nezaposlenima i starijima). Predstave su to o naoko ozbiljnim temama, ali bez definiranja silnica koje nama vladaju, na razini pukog prikazivanja stanja kao takvog pa je više fatalistički nego politički.
U dvijetisućitima jedina prava politička drama, drama napisana o novoj ideologiji i načinu njezina funkcioniranja je Kako ubiti predsjednika 2004. Mire Gavrana. Govori o razlazu dvojice braće koji su željno čekali uspostavu samostalne Hrvatske, odgajani kao protivnici komunističke vlasti. Sada, kad je to društvo došlo jedna brat je dobio funkciju u društvu a drugi dolazi iz Amerike gdje je bio na školovanju s namjerom da ubije američkog predsjednika dok je u posjetu Hrvatskoj. Taj mlađi brat se, zgrožen načinom na koji Amerika vlada malim zemljama i uništava ih, priključio teroristima. Stariji brat mora odlučiti što će napraviti... Dokaz da je drama doista politička je i njezino slabije igranje. Naime, dok se Gavranovi komadi igraju po cijelome svijetu ovaj ne putuje iako je kvalitetom sasvim unutar Gavranova opusa.
Potraga za uzrocima ili grijesi komunizma
Unutar zadana obrasca kritike društva ipak smo djelomično vlastiti i to u dvije linije. Prva je obračun s prošlosti, odnosno pokušaj shvaćanja što se to dogodilo da nam je tako ukrivo krenulo. Jedna je linija tzv. lijevih pisaca koji su nekada bili subverzivni prema komunizmu, ali temeljno vjeruju u njegove ideale pa se i danas bave grijesima komunizma ne bi li shvatili što se dogodilo kao na primjer: Ivo Brešan (Utvare 1998; Gnjida 1999), Borislav Vujčić (Pir pepela, 2001) ili Slobodan Šnajder (Kod Bijelog labuda, 1999; Enciklopedija izgubljenog vremena, 2011)
Najviše pozornosti izazvao je Rade Šerbedžija, glumac koji je nakon raspada Jugoslavije otišao iz domovine i napravio holivudsku karijeru, a od 2001. Hrvatska mu financira privatnog ljetnog Kazalište Ulysses na Brijunima (otočje pored Pule na kojem je Josip Broz Tito imao rezidenciju) gdje postavlja komade poput Shakespeare u Kremlju Ive Štivičića (2013) o posljednjim danima Staljina. No ta linija gasne jer nema plodno tlo: oni koji ne vole komunizam ne žele gledati predstave koje su pisane iz ljubavi za taj sistem u pokušaju otkrivanja mana, a oni koji vole prošli sistem ne žele govoriti o njegovim manama nego vrlinama!
© Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 30. travnja 2015.
(nastavlja se)
.jpg)
Vila lutaka Snježane Banović bavi se biografijama dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica koje je suvremena povijest nepravedno zanemarila.
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI