Površno osuvremenjivanje

Gradsko dramsko kazalište Gavella: William Shakespeare, Othello, red. Franka Perković

• 
  
  Izgleda da je najbitnija misao vodilja redateljskog postupka Franke Perković u novoj inscenaciji Othella na sceni GDK Gavella bila težnja da se dokaže kako i današnjoj publici Shakespeare predstavlja vrhunsku vrijednost. No, dvojim da ima ljubitelja teatra koji to ne znaju i vjerojatno ih neće posebice privući sama činjenica da se predstava igra u suvremenim kostimima. Takvo izmještanje vremena radnje možda je djelovalo modernistički ili provokativno prije stotinjak godina, ali danas se za takvu aktualizaciju traže dublji kazališni razlozi.
  
  U ovom Othellu njih je izgleda pronašao jedino prevoditelj Andy Jelčić koji je Shakespeareovom tekstu sačuvao književnu vrijednost pretočivši je u suvremeni hrvatski scenski govor koji su glumci mogli izgovarati potpuno prirodno i bez imalo patetike. To je moglo biti ishodište nekog novog osobnog tumačenja komada koji složenošću svojih značenjskih slojeva nudi mogućnost da se već samim naglašavanjem nekog od tih slojeva ostvari vlastita interpretacija koja će naglasiti pogubnost ljubomore, bitku za ostvarivanje moći kako u vojnoj hijerarhiji tako i u međuljudskim odnosima, rasizam, pa civilizacijske razlike između Venecijanaca (Europljana) i Maura (onih drugih).
  
  Za kretanje takvim putem aktualizacije iznimno važni bili bi scenografija i kostimografija koje su ovdje uglavnom odmogli predstavi. Posebno se to odnosi na scenografiju Siniše Ilića opremljenu namještajem koji je vladao serijskim rješenjima prije pedesetak godina, a smješten je u prostor u kojem postoji bar kao u nekadašnjim buffetima u predgrađu, ali se na zidovima ne vrte spotovi nego video snimke Ivana Marušića Klifa koje bi možda mogle asocirati na to da se ipak radi o nekakvom čudnom zapovjednom mjestu, iako nitko od protagonista ne uspostavlja nikakav odnos prema tim pokretnim slikama. Niti kostimi Marite Ćopo ne odišu inače za nju karakterističnom inventivnošću. Ženska odjeća djeluje poput karikature suvremene mode, dok kod muškaraca dominiraju tamne uniforme, osim što Othello povremeno oblači bijeli gornji dio, što bi možda trebalo asocirati na nekakav admiralski položaj, ali kako nitko drugi nema odore mornarice izgleda više kao neobvezna zafrkancija na sklonost bivših nam predsjednika prema bijelim uniformama.
  
  U tako neuvjerljivom okviru glumački ansambl se mogao uglavnom osloniti samo na dobar prijevod koji im je pružio mogućnost da stvore dojam kako u nekom suvremenom prostoru rabe Shakesopeareov jezik s prirodnošću govora današnje svakodnevice. To je možda moglo rezultirati zanimljivom predstavom da je Franka Perković uspjela ostvariti jasnu viziju onoga što takvim pristupom želi postići. No, to se nije dalo razaznati, a najviše je od toga patio spiritus movens čitave tragedije Jago koji suvereno i demonski manipulira ljudima koje će uništiti. On je u tumačenju Živka Anočića djelovao poput današnjeg frajera (kojem se zbog nehaja potkradu i slavonski akcenti), sitnog spletkara kome se slučajno posrećilo da mu se planovi osvete ostvaruju čak i onda kada ih ne domisli do kraja. Pritom je jasno da takav čovjek to ne radi zbog moći ili užitka povlačenja niti kojima će ostale pokretati vodeći ih u propast, jer za to u ovakvom glumačkom tumačenju nema niti sposobnosti niti snage. A je li uzrok zavist, ljubomora ili možda čak impotencija što bi bila nedvojbena redateljska inovacija za koju bi se doduše kod Shakespearea među sitnim detaljima i mogao naći neki razlog. No niti to nije izvedeno do kraja pa djeluje tek kao nedovršeno koketiranje s problemima međurodnih odnosa.
  
  Predstavu je pokušavao spasiti Franjo Dijak koji je i snažnom glumačkom energijom i preciznim poentiranjem dijaloških dionica uspio izgraditi toliko snažnog Othella da se uspjelo zaboraviti kako nije crnoput. Doduše danas se i u svijetu sve rjeđe Othella maskira u crnca, jer da glumac mora tu iluziju ostvariti svojom igrom, iako nije jasno zašto su maskiranja ostalih vrsta (u starce, drugi spol itd.) mnogo češća. No ni takav dojmljiv Dijakov antagonist nije mogao popuniti prazninu i nedostak pravog protagonista Jaga. To je na stanovit paradoksalan način ostavilo više prostora Desdemoni da u vrlo nijansiranom tumačenju iznimno talentirane mlade Irene Tereze Prpić nadraste okvire epizode i postane punokrvna protagonistica. I druga mlada glumica Tihana Lazović pokazala je znatno glumačko umijeće u tumačenju Jagove supruge Emilije, ali kao suvremene lakomislene mlade žene kojoj povremene mudre riječi znače mnogo manje od bavljenja trivijalnostima što je djelovalo kao da njih dvije ne igraju u istoj predstavi. No, na sličan način neusuglašen način su i ostali, mahom dobri glumci gradili svoje varijacije na Shakespeareove likove u suvremenom svijetu, što je rezultiralo predstavom koja svojim površnim osuvremenjivanjem nije uspjela ostvariri niti novo viđenje Othella, a ni neko sustavnije i smislenije sagledavanje suvremenosti uz pomoć Shakespeareove tragedije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 13. travnja 2015.
  
  William Shakespeare
  Othello
  redateljica Franka Perković
  premijera 10. travnja 2015.
  prevoditelj Andy Jelčić, dramaturg Goran Ferčec, scenograf Siniša Ilić, kostimografkinja Marita Ćopo, autori glazbe: Alen i Nenad Sinkauz, suradnik za scenski pokret Pravdan Devlahović, autor video projekcija Ivan Marušić Klif, jezična savjetnica Đurđa Škavić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, fotografije Maja Kljaić, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Franjo Dijak (Othello), Dražen Kühn (Brabanzio), Amar Bukvić (Cassio), Živko Anočić (Jago), Enes Vejzović (Roderigo), Duško Valentić (Dužd), Siniša Ružić (Montano), Ivan Grčić (Graziano), Sven Medvešek (Lodovico), Irena Tereza Prpić (Desdemona), Tihana Lazović (Emilija), Ivana Bolanča (Bianca)

Piše: