Daleki svijet

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Frank Wedekind, Lulu, red. Jernej Lorenci

• 
  
  Jernej Lorenci jedan je od najistaknutijih slovenskih redatelja ne samo zbog mnogobrojnih osvojenih značajnih nagrada nego zbog iznimne maštovitosti i inventivnosti kojom značajne, pretežno klasične, dramske tekstove koristi kao materijal za stvaranje vlastitih kazališnih svjetova koji iskazuju kako njegov svjetonazor tako i poimanje života za koje je teatar bitan ne samo kao umjetnička transpozicija najkarakterističnijih značajki nego i kao oblik paralelnog postojanja koje interakcijom dovodi do novih spoznaja. Pritom nerijetko Lorenci iz velikih djela uzima izrazite negativce poput Hljestakova, Tartuffea ili Jaga i koncentrira svoju predstavu oko njih, relativizirajući ili potpuno zanemarujući zlo u njima, a naglašavajući njihovu sposobnost da intenzivno žive život. Pritom svi likovi oko njih postaju epizode svedene na nekoliko temeljnih karakteristika kojima postaju tek funkcija koja pomaže razumijevanju protagonista.
  
  Zbog toga u ponešto precijenjenim predstavama koje je radio u Hrvatskoj – Gogoljevom Revizoru (u izvedbi Festivalskog dramskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara u suradnji sa Zagrebačkim kazalištem mladih 2010) i Molièreovom Tartuffeu (ZKM, 2013) protagonisti postaju važniji od djela i nositelji novog Lorencijevog univezuma koji unatoč brojnim fascinantnim prizorima nije oduševio kao cjelina, jer je redatelj bio zaokupljeniji njihovom atraktivnošću nego smislenim povezivanjem. Međutim taj isti princip, mnogo dosljednije proveden u Shakespeareovom Othellu u izvedbi Mestnog gledališča ljubljanskog (gostovanje u ZKM-u 2014) rezultirao je antologijskom predstavom.
  
  Sličan pristup Lorenci je imao i u Lulu, predstavi nastaloj prema dva komada – Duh zemlje (1895) i Pandorina kutija (1902) koja je Frank Wedekind posvetio fatalnoj ženi koja je objedinjavala niz suprotnosti - autorovu sklonost stvaranju kulta životne snage nesputanog bilo kakvim moralnim okvirima uz strah od probuđene ženske seksualnosti, provokaciju građanskog društva naturalističkim prikazom njegovih slabosti među kojima je najistaknutija licemjernost kojom se prihvaća ljepota i umjetnost dok se zapravo sve vrti oko posjedovanja i novca. Uz to i Wedekindovo pisanje uz tek neke elemente tada prevladavajućeg naturalizma ima mnoge karakteristike ondašnjih modernističkih usmjerenja, prvenstveno otvarajućio put ekspresionizmu, što ga i danas čini zanimljivim za novatorske pokušaje. Ipak mnogi od elemenata ovih drama koje su sablažnjavale većinu (građanske) publike, često bile i zabranjivane ili proglašavane pornografskim danas više ne djeluju nimalo šokantno, pa se i Wedekinda ipak prilično rijetko izvodi.
  
  Lorenci je u suradnji s dramaturgom Maticom Starinom u adaptaciji Wedekindovih komada poprilično mijenjao tekst. To je doduše radio i u većini svojih drugih inscenacija klasika, ali je ovdje na to nedvojbeno utjecala i svijest da Wedekindov tekst ne može imati odjek kao u vrijeme nastanka prije više od stotinu godina. Zato je i jasno vidljivim rješenjima ukazao na to da se radnja odvija danas, pa je slikar Schwartz (Bojan Navojec), drugi suprug Lulu, od slikara postao fotograf i to onaj koji upotrebljava suvremeni aparat, a ne komplicirane naprave kakve se moglo naći u Wedekindovo vrijeme. Te fotografije se odmah pojavljuju na ekranu koji zauzima gotovo cijelu pozadinu pozornice koju je scenografski pojednostavljeno i ne posebno efektno sa sjedalicama i nekoliko reflektora uz bočne zidove kreirao Branko Hojnik. Asocijacija na suvremenu odjeću ima i u kostimima Belinde Radulović koja upotrebljava i različite druge elemente, pa bi se o suvremenosti zbivanja u komadu moglo suditi možda više po čestoj uporabi mikrofona ili epizodnoj ulozi Barbare Vicković koja efektno karikira suvremenu predstavnicu tiskanih i elektronskih medija Ludmillu Steinherz.
  
  Bitnije od tih odrednica bilo je kako će Lorenci tumačiti lik Lulu, jer se niti Wedekind, a niti kasniji tumači njegovog djela nisu jednoznačno odredili je li protagonistica monstrum ili je monstruozno društvo koje je odgovorno za njezine postupke. Kao i u prethodnim adaptacijama klasika Lorenci ne želi suditi jesu li negativci zli nego stvara svoj kazališni svijrt oko njihove silne želje za životom i dominacijom kojom sve ostale potiskuju u pozadini dok ne postanu epizode u kojima se ogleda snaga i moć protagonista.
  
  No, taj postupak nije bilo jednostavno preslikati na Lulu, bez obzira na to što je vrsni ansambl predstave disciplinirano i samozatajno prihvatio redateljeve postavke. Lulu doduše jest izrazito dominantan lik u predstavi jer manipulira ostalima, ali za razliku od ranijih Lorencijevih muških protagonista ona to ne čini aktivno osvajajući moć nego jednostavnim prilagođavanjem svojim muževima i partnerima, postajući ono što oni žele vidjeti u njoj. Darija Lorenci Flatz je svoje veliko glumačko umijeće pokazala u tim transformacijama, ali niti su njeni partneri (uz Navojca Franjo Kuhar kao prvi muž i Luka Dragić kao mladi Alwa Schön) pokazali takvu opčinjenost njenom ženstvenošću i zavodljivošću koja bi vodila preko svih granica sve do smrti, niti je Darija Lorenzi Flatz u njima nalazila partnere kojima bi se mogla barem na trenutak predati. To je možda i posljedica krive redateljske procjene da će takve scene djelovati iznad ili onkraj iskustva gledatelja u vremenu u kojem je barem u nekim nezanemarivim dijelovima društva promiskuitetnost toliko uobičajena da publici takve scene djeluju prilično neuvjerljivo, pa je u prvom dijelu predstave najsnažnija dramska napetost u sukobu između Lulu i njenog ljubavnika i makroa dr. Ludwiga Schöna u sugestivnom tumačenju Dragana Despota, tako da njezino razrješenje kroz seks i ubojstvo djeluje tragično za razliku od smrti dvojice supruga koje su gotovo smiješne u svojoj naivnosti.
  
  Drugi dio je dramaturški i redateljski mnogo originalniji, a zbiva se na proslavi rođendana Lulu koji je istodobno i mondeni pariški događaj i prilika da nasrtljivim čestitkama svi prisutni izvrijeđaju Lulu za sve ono što im je učinila nažao i tako se pokažu monstruoznijim od nje. Lulu sjedi u fotelji u sredini pozornice i samo sluša, a Darija Lorenci Flatz fascinira nijansiranom mimikom koja vrlo precizno ocrtava njene osjećaje. Od ostalih glumaca najefektniju ulogu ostvaruje u prvom dijelu neprimjetni Goran Grgić, njezin prvi makro, a možda i otac koji je i konferansije koji vodi proslavu rođendana kao javni događaj obraćajući se izravno gledateljima. To povremeno čini i Lana Barić kao razigrana mlada Bianetta Gazil koja će vjerojatno zauzeti mjesto Lulu i koja je u dobrim (seksualnim) odnosima i s najmoćnijim čioovjekom na sceni s policijom povezanim korumpiranim Casti-Pianijem koji ucjenjuje Lulu i kojeg efektno tumači Siniša Popović vješto prelazeći iz pozicije dobrodušnog gosta u prijetećeg moćnika.
  
  U svemu tome moguće je naći sličnosti s nekim današnjim situacijama, a i atraktivnih redateljskih i glumačkih rješenja, ali i zamornih ponavljanja, pa je rezultat necjelovitost zbog koje taj Lorencijev svijet ne uspijeva u potpunosti zainteresirati gledatelja i zaživjeti na sceni.
  
  © Tomislav Kurelec KAZALIŠTE.hr, 7. travnja 2015.
  
  Frank Wedekind
  Lulu
  redatelj Jernej Lorenci
  premijera 28. ožujka 2015.
  prijevod Snježana Rodek, adaptacija Jernej Lorenci, Matic Starina, dramaturg Matic Starina, skladatelj Branko Rožman, scenograf Branko Hojnik, ostimogkrafkinja Belinda Radulović, oblikovatelj svjetla Andrej Hajdinjak, koreograf, asistent redatelja Gregor Luštek, fotograf Peter Uhan, asistentica redatelja Arija Rizvić, asistentica kostimograkinje Petra Dančević, inspicijent Roko Grbin, šaptačica Višnja Kiš
  izvode: Goran Grgić (Schigolch), Daria Lorenci Flatz (Lulu), Dragan Despot (Dr. Ludwig Schön), Luka Dragić (Alwa Schön), Franjo Kuhar (Dr. Goll), (Walter Schwarz Bojan Navojec), Vlasta Ramljak (Martha von Geschwitz), Dušan Bućan (Rodrigo Quast), Siniša Popović (Chevalier Casti-Piani), Nikša Kušelj (Puntschu), Mirta Zečević (Madelaine de Marelle), Dora Lipovčan (Kadéga de Santa Croce), Lana Barić (Bianetta Gazil), Barbara Vicković (Ludmila Steinherz), Nina Cosetto (Grofica Weiss), Ivana Lazar / Ana Zebić (Sopran)

Piše: