Umjetnost i novac

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti. br. 68/69, ur. Vesna Vuković, Una Bauer, Centar za dramsku umjetnost i [BLOK], 2014.

• Temat dvobroja 68/69 časopisa Frakcija bolno je aktualni odnos umjetnosti i novca, odnos koji je oduvijek jedna od onih nepristojnih tema u posvećenim kulturnim krugovima o kojoj je sve teže šutjeti u kapitalističkom dobu, osobito s obzirom na financijsku krizu koja je zadnjih godina vruća tema. Bilo bi u najmanju ruku naivno pokušati ustvrditi da je riječ o novoj temi ili pojavi te da između dviju navedenih koncepata nije uvijek postojala napetost, no u prošlosti je možda bilo lakše preskočiti teorijsku obradu svih reperkusija ove neugodne sintagme dok ona sada zahtijeva dužnu pozornost. Dvobroj započinje znakovitim citatom iz intervjua s kostimografkinjom i scenografkinjom Jagodom Buić koja je ustvrdila da se „u društvu ljudi iz svijeta financija govori samo o umjetnosti, dok umjetnici među sobom govore ponajviše o novcu“.
  
  Prvi i najdulji tekst broja, Administracija estetike Jelene Vesić, posvećen je vrlo osjetljivom i etički mnogo kroz stoljeća propitivanom odnosu između umjetničkog rada i rada općenito, naručivanju umjetničkog djela, njegovu vrednovanju i novčanoj isplati. Vesić ističe robni karakter umjetnosti („neuralgičnu točku“ umjetničkog svijeta) potenciran eksplozijom konceptualne umjetnosti, pop-art-a i ready-madeova koji su integrirali, redefinirali i eksploatirali taj napeti odnos, o čemu se mnogo govorilo i pisalo osobito počevši s Dantoom i Goodmanom. No cilj teksta Jelene Vesić je istražiti upravo administrativni okvir koji okružuje svaku umjetničku produkciju, što je znantno manje popularna i utoliko još zanimljivija tema. Tekst sadrži i duhovitu diskurzivnu analizu varijacija komunikacije prilikom pregovora između predstavnika ponude i potražnje, od vrlo hladnih korporativnih ponuda koje svojom pragmatičnošću izazivaju u umjetniku (barem površinsko) žestoko nezadovoljstvo izostankom svake senzibilnosti od strane naručitelja za prirodu kreativnog procesa, do donekle internih komunikacija s organizacijama koje (nominalno) manje važnosti pridaju novcu te nježno upliću u diskurs emocionalnu ucjenu. Podnaslov sugerira da su tema članka „podzemni tokovi ugovaranja umjetničkog posla između ljubavi i novca, novca i ljubavi“ pri čemu ljubav treba shvatiti u smislu ljubavi prema umjetnosti, afektivnog odnosa uvijek uključenog u produkciju i konzumaciju umjetničkih ostvarenja. Upravo kategorija ljubavi otvara prostor za ono što će autorica podnasloviti kao „džentlmensko-damsku promenadu“, unutar koje će citirati konkretne primjere komunikacije i njihove slojeve značenja.
  
  Andrew Haydon u tekstu Insceniranje kapitala nudi opis i kratku kontekstualnu analizu nekolicine britanskih izvedbenih ostvarenja iz 2009. godine tematski vezanih za financijsku krizu. Unatoč zanimljivim konceptima i provokativnim gestama, Haydon zaključuje da je britansko kazalište naprosto suviše kapitalističko da bi zaista kritiziralo kapitalizam te mu u konačnici nedostaje satire. Događa se otužna paradoksalna situacija u kojoj britanske izvedbene skupine (pri čemu nije riječ o specifično britanskom, nego vrlo široko rasporostranjenom problemu) pokušavaju preispitati temeljne kapitalističke ekonomske strukture ostajući zarobljene u njihovim pravilima, ispunjavajući financijska izvješća i opravdavajući se tom istom sistemu kao njegov koristan dio.
  
  Pregled brodvejske ekonomije i komercijalnog modela produkcije Annie Dorsen frapantna je analiza tijeka rada i načina financiranja manjeg brodvejskog mjuzikla na temelju koje se dijagnosticiraju problemi čitavog američkog sistema komercijalnog kazališta. Tekst zvuči gotovo poput spretne parodije jer je teško pojmljivo koliko disfunkcionalan može biti tako velik i snažan sistem koji iz pozicije hrvatskog čitatelja barata nepojmljivim iznosima. Budući da se američki sistem financiranja umjetničkih projekata osniva na investicijama privatnih osoba, a ne na financiranju iz javnog sektora, predstava najprije mora isplatiti investitora (dok umjetnik nakon početnog honorara dalje čeka svoj red) što se gotovo nikada ne dovede do kraja jer svega petnaest do dvadeset posto brodvejskih produkcija uspijeva povratiti uloženo, a dogodi se da u jednoj godini sve nove predstave propadnu. Kada je riječ o neprofitnim organizacijama, ključ je uspjeha prije svega već utvrđeni prestiž i profil autora, no veza između neprofitnog i komercijalnog kazališta izuzetno je tijesna upravo stoga što umjetnici nužno balansiraju između dviju sfera kako bi si uopće osigurali egzistenciju.
  
  Slijedi razgovor između Corine Apostol i Dmitrija Vilenskog, članova platforme Artleaks nastale kao reakcije na sustavnu i sve snažniju zloupotrebu profesionalnog integriteta umjetnika te na kršenje prava kulturalnih radnika, unutar koje različiti djelatnici na području kulture dijele svoja iskustva kako bi se osnažila podrška i razotkrio štetni mehanizam. Kroz zanimljiv dijalektički tekst iscrtavaju se osnovni ciljevi i problemi njihova programa čija rak-rana i blokada u samom korijenu leži u nedostatku strateške vizije i plana šire društvene transformacije unutar sistema neoliberalne ideologije, koja naglašava prije svega individualizam, poduzetništvo, privatizaciju i uradi-sam duh koji može imati pozitivno djelovanje na mikrorazini, ali u konačnici segmentira polje i perpetuira status quo.
  
  Druga je polovina časopisa posvećena kraćim kritikama i osvrtima na aktualne predstave i knjige, počevši s tekstom Gal Kirn o performansima The State of/and the Body i The Body Economic Margarete Kern, koji se bave na posredan ili neposredan način pitanjem reprezentacije krize kao doprinosom širem političkom senzibilitetu otpora. Dragana Alfirević uspoređuje performanse Halfbread Technique: Post-Capitalism for Beginners i Not My Piece Martina Schicka koji možda podbacuju u ideji reartikulacije statusa umjetnika u kapitalizmu, no zanimljivo i inteligentno promišljaju moć koreografije kao načina organizacije pokreta između scene i gledatelja. Dvokanalni video rad Zakarija Formvalta In the Light of the Arc raščlanjuje Marko Miletić kao jasanu marksističku analizu suvremene ekonomije koja iskorištava burzu kao prostor imaginacije. Na interakciju umjetnosti i klasnog pitanja osvrće se Goran Pavlić komentirajući 9,5 Theses on Art and Class Bena Davisa, marksistički manifestni pamflet koji analitički otvara akutne probleme umjetnosti i diskursa o umjetnosti, no staje upravo na činu otvaranja dok svaka od točaka zahtijeva studiozan pristup na tek naznačenim temeljima. O novom izdanju Centra za dramsku umjetnost Paralell Slalom: A Lexicon of Non-aligned Poetics (urednika Bojane Cvejić i Gorana Sergeja Pristaša) piše Nina Gojić kao o pokušaju pristupanja razvoju suvremenog plesa na području bivše Jugoslavije kao društvenoj i političkoj činjenici, različitoj od zapadnjačke tradicije i specifičnoj unutar šireg umjetničkog konteksta. Broj završava osvrtom na veoma zanimljivu publikaciju jedne od trenutno najznačajnijih umjetnica na području suvremenog plesa Anne Therese De Keersmaeker i teoretičarke Bojane Cvejić A Choreographer's Score koja osim teksta sadrži četiri DVD-a, što čini vrlo važan i zanimljiv dokument dosadašnjeg rada umjetnice uz teorijsko raščlanjivanje različitih aspekata koreografije i plesa, kompleksnih, teško uhvatljivih i još uvijek rijetko kada teorijski sustavno proučavanih područja interesa.
  
  Riječ je o svojevrsnom nastavku dvobroja 60/61 posvećenog „Umjetničkom radu u doba štednje“ te je dvobroj nastao u suizdavaštvu s kolektivom [BLOK] u okviru programa Mikropolitika te su urednice ovog dvobroja su Vesna Vuković, kustosica, umjetnička istraživačica, autorica i prevoditeljica te Una Bauer, teoretičarska, urednica, producentica na području izvedbenih umjetnosti. Ovo izdanje nastavlja očekivano visoku kvalitetu časopisa Frakcija, a svi su tekstovi stilski vrlo sofisticirani, ali jasni i na trenutke zaista duhoviti, sadržajno informativni te čine ovu publikaciju ponosom hrvatskog stručnog izdavaštva na polju izvedbenih umjetnosti.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 20. ožujka 2015.

Piše: