Spaićev Allons enfants!

Feljton Mire Muhoberac: Zrcalni odrazi prošlosti u sadašnjosti: Prostori događanja Dubrovačkih ljetnih igara – Prvi prizor

• 
  
  Fotografije koje sam mogla promatrati i analizirati zahvaljujući arhivu profesorice Fani Muhoberac, dugogodišnje intendantice i ravnateljice Dubrovačkih ljetnih igara, nastale su u crno-bijeloj tehnici. Snimio ih je 1971. godine Krešimir Tadić koji je tada bio službeni fotograf Ljetnih igara. Tadić je najčešće umjesto svoga potpisa na poleđinu stavljao službeni znak Igara i neki nevidljivi pečat koji nakon četrdeset i više godina treba blow-up pomoć – ovaj put otkriva sintagmu „Kosta u Dvoru” (to znači: Kosta Spaić u Kneževu dvoru) koja danas ima neko značenje samo poznavateljima kazališne povijesti i sudionicima tog događaja. Fotografije prikazuju kazališne probe u Kneževu dvoru, što je vidljivo prema privatnoj odjeći glumaca i prisustvu samo nekoliko ljudi u gledalištu. Fotografije odišu bjelinom, sintezom arhitektonskih cjelina unutrašnjosti Kneževa dvora i većinom svijetlom odjećom prikazanih sudionika te stvaralačkom energijom vidljivom iz položaja tijela i lica okrenutih prema redatelju. U središtu je fotografija nerijetko Kosta Spaić, na nogama, u položaju koji sintetizira govorničku strast objašnjavanja scene, i dirigenta-redatelja događanja koji usmjerenom gestikulacijom pokazuje glumcima koje položaje i mjesta trebaju zauzeti.
  
  Na jednoj od njih Spaić stoji na samoj granici kneževske pozornice i gledališta, a u njegovu prvom redu, do stupa, sjede Stijepo Haklička, tadašnji tehnički voditelj Igara, do njega Fani Muhoberac, tadašnja intendantica i ravnateljica Dubrovačkih ljetnih igara, Tomislav Durbešić, Spaićev umjetnički suradnik u toj predstavi, i jedna dubrovačka djevojčica, koja Durbešiću dodaje veliki flomaster, vjerojatno za upisivanje scene. Iza stupa skriven je profil šaptačice, a iza sljedećega vidi se muški lakat i ruka sa starinskom knjigom, vjerojatno u rekviziterovoj pričuvi. I ta fotografija i druga fotografija, položaj glumaca na sceni, redatelj, mjesto događanja i godina na poleđini – 1971. govore da je riječ o probi prvoga dijela Dubrovačke trilogije, Allons enfants! Na sljedećoj fotografiji na početku uzlaznih skalina (stuba) prema gore stoji Vanja Drach, Vojnovićev Dživo, a u sredini dolje Tonko Lonza, kao Orsat, dok antagonistički položaj skupine glumaca u sjeni pod voltima predvodi sjenovita figura Zvonka Šulera, scenografa predstave koja se na Igrama zadržala od 1965. do 1970., kao prvi i sastavni dio jedinstvene predstave, Dubrovačke trilogije, koja se tad, prvi put u povijesti, održavala na trima različitim mjestima u jednoj večeri, s istim redateljem.
  
  Nakon Kneževa dvora publika bi došetala do Sponze, gdje se prikazivao drugi dramolet, Suton, a zatim bi ulazila u jedinstveni žuto-smeđi dubrovački tramvaj na Pilama, koji bi je prevozio do Gundulićeva ljetnikovca u Gružu, na taraci kojega bi uživali u gledanju trećega Vojnovićeva dramoleta, Na taraci. Godine 1970. vodstvo Igara odlučilo je s repertoara skinuti drugi i treći dramolet, pa se početak Dubrovačke trilogije izvodio kao samostalna predstava. Upravo su probe te predstave 1971. prikazane na Tadićevim fotografijama, svjedočeći da su probama za vrijeme trajanja Dubrovačkih ljetnih igara u srpnju i kolovozu u prostoru događanja predstava u Dubrovniku, Gradu-teatru, ovaj put u Kneževu dvoru kao aktivni i zainteresirani sudionici, suradnici i pomoćnici uvijek nazočili i vodeći ljudi Igara i umjetnici, i ljudi iza scene Igara, u zajedništvu iznimnoga stvaranja predstave. Tadićeve umjetničke fotografije s proba i njegove podjednako atraktivne fotografije s predstava Allons enfants! u Kneževu dvoru svjedoče o preciznu rasporedu mizanscene u vodoravno-okomitim sukobima i dijagonalnim naslućivanjima pripreme dolaska Kneza s prvoga kata Dvora, u slutećem pojavljivanju njegova s garderobijerske strane pripremljena plašta što izviruje iz jednoga maloga volta između gornjih skalina.
  
  Ingenioznim redateljskim postupkom Spaić je postavio dramolet naslovljen početkom francuske himne, Marseljeze, u samu Kneževu dvoru, u koji nisu smjeli ulaziti nekneževski vlastelini, a kamoli razgovarati u njegovu atriju kao u vlastitoj intimom prožetoj sobi; Kneza koji u trenutku najveće opasnosti za Dubrovačku Republiku i Dubrovnik izlazi iz Dvora Spaić ostavlja u Dvoru, zadržavajući njegov uspravan dostojanstven hod i uznositu strepnju vlastelina i s Orsatove i s Dživove strane. Na taj način Spaić i njegova predstava zadržavaju dubrovačku slobodu u gosparskom i pučkom zajedništvu, preokrećući mitologem pada Grada u mit o sljubljenosti s arhitekturom Dvora ne kao simbola vlasti nego kao mitema o iluziji i umjetnosti, a što se vidi i na Tadićevim fotografijama, na kojima se glavnim sudionikom pokazuje Dvor i njegova prelijepa – praznina utrobe, dok Deša – Desa Begović upravo ulazi na vrata gledajući nama i Spaiću leđima okrenuta Izeta Hajdarhodžića, jednoga od najistaknutijih hrvatskih dramskih umjetnika i glumaca redatelja Koste Spaića i pomoćnika umjetničkoga voditelja Dubrovačkih ljetnih igara, koji je u predstavi Allons enfants! istodobno glumio dubrovačkoga vlastelina.
  
  © Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2015.
  (nastavlja se)

Piše: