U paklu obitelji

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Tracy Letts, Kolovoz u okrugu Osage, red. Slađana Kilibarda

• 
  
  U nas je naslov Kolovoz u okrugu Osage shvatljivo, iako ne i potpuno opravdano, neusporedivo poznatiji od njegovog autora, dramatičara i glumca Tracya Lettsa. U vrijeme prošlogodišnje dodjele Akademijinih nagrada dosta se pisalo o filmu tog naslova u režiji Johna Wellsa za koji je Letts napisao scenarij prema vlastitoj istoimenoj drami za koju je 2008. dobio Pulitzerovu nagradu, jer su za uloge u tom djelu za Oscara bile nominirane Meryl Streep za glavnu, a Julia Roberts za epizodnu žensku ulogu. Film je sakupio četrdesetak što američkih, što međunarodnih nagrada i nominacija, ali su gotovo sve bile za te dvije velike glumice, jer redatelj Wells s velikim televizijskim (ponajviše producentskim) iskustvom nije našao specifična filmska rješenja, te je natprosječni domet ostvario sjajnim glumačkim interpretacijama kazališnih dijaloga koji se opširnošću i opisivanjem i onog što kamera može prikazati bitno razlikuju od filmskih.
  
  Čak i Letts navodi kako je sugerirao da bi značajniju ulogu u filmu morao imati specifičan ravničarski pejsaž Oklahome u kojoj je autor 1965. i rođen (u gradu Tulsi) i u koju je smjestio i radnju ovog djelomice autobiografskog komada iz kojeg se može naslutiti i razloge zbog kojih je već 1985. preselio u Chicago i tamo se počeo baviti kazalištem kao glumac, a potom i kao dramatičar. Kao glumac se pojavljivao i na ekranu, uglavnom na televiziji, a iako je igrao i u serijama popularnim i kod naše publike poput Domovine ili Zakona braće ipak su to bile nedovoljno velike uloge da bi ga naši gledatelji bolje pamtili. No, njega je i inače zanimalo prvenstveno kazalište, a širokoj je američkoj publici (izvan Chicaga) postao poznat najprije kao dramatičar – ne samo kao dobitnik Pulitzerove nagrade nego i po filmovima preme njegovim dramama (za koje je sam pisao scenarije). Prije Kolovoza u okrugu Osage bili su to nagrađivani Bug (2006) i Ubojiti Joe (Killer Joe, 2011), oba u režiji Williama Friedkina. Izgleda medutim da je i kao glumac u kazalištu imao znatan potencijal, pa kada je prvi put nastupio na Broadwayu (i to tek 2013. s čikaškom Steppenwolf Theatre Company) dobio je najrenomiraniju američku kazališnu nagradu Tony za najbolju mušku ulogu za ulogu Georgea u Tko se boji Virginije Woolf?, postavljenom u povodu pedesete obljetnice praizvedbe tog za američko kazalište iznimno značajnog komada Edwarda Albeeja.
  
  Lettsov Kolovoz u okrugu Osage ima nekih sličnnosti s Albeejem, naročito u crnom humoru, ali je čak i osjetnija povezanost s duljom tradicijom američke drame, posebice Eugeneom O'Neillom i Tennesseejem Williamsom i njihovim dramama koje prikazuju naličje u američkoj (a u posljednje vrijeme i našoj) licemjerno hvaljenoj obiteljskoj idili. Donekle slično povezivanje s tradicijom moguće je nazrijeti i kod zagrebačke predstave. Upravo su se u GDK Gavella, koji se tada zvao Zagrebačko dramsko kazalište, pedesetih godina počeli sustavno izvoditi suvremeni američki pisci (uz dvojicu spomenutih nerijetko i Arthur Miller) i baš se izvedbama tih komada najizravnije razbijala prevlast socijalističkog realizma.
  
  Redateljica Slađana Kilibarda rođena je Zagrepčanka koja je bila srednjoškolska profesorica biologije, ali ju je kazalište iznimno zanimalo. Tu je svoju ljubav i znanje prenosila i na učenike, a vjerojatno se družila i s ljudima iz teatra i filma, te je tako 1999. igrala malu epizodu u filmu Crvena prašina Zrinka Ogresta. Njena želja za studijem kazališne režije nije se ispunila u Zagrebu, pa je otišla na beogradsku akademiju i tamo diplomirala i nastavila raditi, doduše mnogo češće u manjim gradovima no u Beogradu, ali su neke od tih njenih predstava osvajale značajne nagrade. U Zagrebu je 2006. u SK Kerempuh režirala Savršenog heroja suvremene srpske autorice Ive Modli, sama prilagodivši tekst slengu zagrebačke mladeži. Iako je premlada da bi izvedbe američkih autora u ZDK-u vidjela na sceni, vjerojatno su joj bile dostupne neke snimke, a možda je gledala i poneku od predstava koje su se kasnije oslanjale na tu tradiciju. Na takav bi zaključak mogla navesti funkcionalna scenografija Valentine Crnković stilski bliska uprizorenjima američkih drama u pedesetim godinama, a djelomice i uspjeli kostimi Marite Ćopo koji predstavljaju usklađenu kombinaciju tadašnje odjeće i današnjeg odijevanja.
  
  Taj je okvir nedvojbeno pripomogao Slađani Kilibardi da svojom interpretacijom Kolovoza u okrugu Osage nastavi niz značajnih izvedbi velikih američkih dramatičara na pozornici u Frankopanskoj. A njima barem sudeći po ovom komadu pripada i Tracy Letts. On poput O'Neilla ocrtava i vanjske, prvenstveno socijalne razloge pretvaranja obitelji u paklenu zamku kojima dodaje i ubitačnost pejsaža Oklahome, dok su njegovi likovi kao i oni Tennesseeja Williamsa, pokretani mračnim i perverznim motivima koje Letts ovdje gomila u ogromnim količinama (ima tu i ovisnosti o drogama i alkoholu, preljuba među najbližom rodbinom, incesta, pedofilije), a iza vješte kombinacije šokantnih otkrića o svakom pojedinom u početku simpatičnom liku autor otkriva beskrupuloznu borbu za prevlašću – financijskom, emocionalnom ili seksualnom. Neočekivani, ali ipak dovoljno motivirani obrati rezultiraju unošenjem elemenata melodrame koji su uz naglašene crnohumorne tonove ono po čemu se Letts razlikuje od velikih prethodnika. No, čak niti ta izvrnuta melodramatičnost ne šteti vrijednosti teksta koji precizno gradi scensku napetost, a sačinjen je od virtuoznih dijaloga koje je tečno preveo Tomislav Kuzmanović sačuvavši njihovu najveću vrijednost da kroz govor posredno i vrlo nijansirano ocrtavaju likove i temperament onoga koji govori.
  
  Da bi se iz takvog atraktivnog materijala stvorila velika predstava potrebne su i virtuozne glumačke interpretacije kakve su ostvarili svi članovi ansambla Kolovoza u okrugu Osage među kojima je posebice briljirala Anja Šovagović Despot u glavnoj ulozi Violet Weston, žene koja je dočekala pozne godine u obiteljskoj kući u provinciji kljukajući se narkoticima i živeći uz supruga Beverlyja, alkoholičara i nekoć perspektivnog pjesnika kojeg u uvodnoj sceni komada s pomalo ironičnim odmakom prema vlastitoj važnosti tumači Zoran Gogić. Drama zapravo započinje njegovim nestankom koji je (kako se kasnije saznaje) završio samoubojstvom . Violet ga je možda mogla spriječiti, ali joj to nije bilo ni na kraj pameti. Unatoć prividu nesabrane i drogirane žene Violet je borac koji se ne predaje ni učmalosti provincije, ni nevjeri supruga (i to s njenom sestrom), ni raku usta, a ni majčinskoj nježnosti prema kćerima od kojih najmlađa Ivy (a i ona je prešla četrdesetu) jedina živi u obiteljskoj kući, dok druge dvije stižu na vijest o očevu nestanku. Anja Šovagović Despot vrlo je uvjerljiva u scenama pomućenosti drogama, a zastrašujuća u nastupima bijesa i sukobima, pa bi već i uvjerljiv prijelaz iz jednog od tih stanja u drugo bio dovoljan za veliku kreaciju, no izuzetnost postiže upravo u scenama u kojima mirno i pribrano iznosi svoje stavove, iako se ispod tog mira dojmljivo naslujućuju dubine mračne i strastvene osvetoljubivosti žene prevarene ne samo od najbližih nego i od života u cjelini. Obiteljski skup je prilika da konačno iskaže sve ono što se godinama nakupljalo u njezinom srcu, a u prvom trenutku čini se da će se sukobiti s čvrstim blokom ostalih članova obitelji koji naizgled zastupaju tradicionalne američke vrijednosti, među kojima i one obiteljske, pa se u početku prema Violet odnose s pažnjom.
  
  No, vrlo brzo njeno ih ponašanje izazove i postupno se kroz niz sukoba otkrivaju ponori njihovih duša. Bojana Gregorić Vejzović minucioznim nijansiranjem mijenja ne samo raspoloženja nego i životne stavove u vrlo uspjelom tumačenju najstarije kćeri Barbare koja nastoji zadržati privid fine dame, ne dvojeći u ispravnost svojih moralnih pogleda i zato se najžešće, čak i fizički sukobljava s majkom. Međutim nju zbog mlađe žene ostavlja suprug Bill Fordham (kojeg Janko Rakoš uvjerljivo tumači kao čovjeka koji želi ostaviti dojam korektnog odnosa prema svima dok se zapravo samo brine o vlastitim užicima), a četrnaestogodišnja kći Jean (za koju Anja Đurinović nalazi pravu mjeru između bunta i naivnosti) suprotstavlja se roditeljskom autoritetu spremnošću za eksperimentiranja od droge do seksa. Nela Kocsis suvereno je tumačila srednju sestru Karen kao ženu svjesnu svojih draži koja je konačno u najnovijem zaručniku pronašla sreću, ali koja se nakon njegovog pokušaja zavođenja Jean otkriva kao nesretnica koju je strah da joj je to posljednja šansa za vezu i koja je spremna na sve da bi ga privoljela da ostane s njom. A kao njezin zaručnik Ranko Zidarić je pronašao novu, zanimljivu inačicu u parodiranju svojih tipičnih macho uloga. Jelena Miholjević je vrlo uspješno ocrtala dva lica Violetine sestre Mattie Fae koja je korektna prema svima osim prema mužu Charlieu kojim dominira i sinu Malom Charlesu (iz veze s Beverleyem) kojeg stalno ponižava. Zato bi Lettsova varijanta poznate Sartreove konstatacije mogla glasiti: „Pakao to se drugi članovi obitelji.“
  
  Tom paklu se suprotstavlja jedino Charlie u sugestivnom tumačenju Darka Milasa koji se zgrožen nedostatkom ljubavi, pa čak i poštovanja ljudskosti, na kraju pobunio protiv terora supruge, zaprijetivši da će je ostaviti ako se još jednom bude s prezirom i mržnjom odnosila prema sinu. A Mali Charles u tumačenju Hrvoja Klobučara i Ivy koju njena majka tek nešto manje maltretira u tumačenju Antonije Stanišić Šperanda kao da pripadaju drugom svijetu ne zbog toga što ih ostali smatraju manje vrijednima nego zbog toga što su sposobni voljeti i imaju ljudsku toplinu koja je bila dirljiva i u njihovim glumačkim uobličenjima. Ipak taj drugi svijet je za njih samo varljiva nada, dok je na sceni on prisutan u liku Indijanke Johnne koju s vidljivom unutarnjom snagom tumači Lukrecija Tudor.
  
  Precizno vodeći ritam igre i uklopivši niz iznimnih, ali vrlo različitih interpretacija u čvrstu cjelinu redateljica Slađana Kilibarda ostvarila je vrlo uspjelu predstava koja uvjerljivo scenski oživljava jedan čudan i perverzan svijet koji nam se čini dalek i nestvaran, iako sličnih obitelji ima i u nas čak i među onima koji se razbacuju pohvalama idealiziranom obiteljskom životu. Nekima od njih možda bi ova predstava pomogla da sagledaju probleme i izvan crno-bijelih isklučivosti, ali možda njihovo neodlaženje u kazalište i nije posve loše, jer bi njihovo viđenje ove značajne predstave moglo dovesti do prosvjeda i raspisivanja referenduma o zabrani predstave.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. ožujka 2015.
  
  Tracy Letts
  Kolovoz u okrugu Osage
  redateljica Slađana Kilibarda
  premijera 27. veljače 2015.
  prevoditelj Tomislav Kuzmanović, scenografkinja Valentina Crnković, kostimografkinja , Marita Ćopo, autori glazbe Pavle Miholjević i Jura Ferina, dramaturški suradnik Dubravko Mihanović. suradnica za govor Ivana Buljan Legati, suradnica za scenski pokret Irma Omerzo, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, inspicijentica Snježana Majdak, šaptačica na probama Andrea Glad
  izvode: Zoran Gogić (Beverly Weston), Anja Šovagović Despot (Violet Weston), Bojana Gregorić Vejzović (Barbara Weston Fordham), Janko Rakoš (Bill Fordham), Anja Đurinović (Jean Fordham), Antonija Stanišić Šperanda (Ivy Weston), Nela Kocsis (Karen Weston), Jelena Miholjević (Mattie Fae Aiken), Darko Milas (Charlie Aiken), Hrvoje Klobučar (Mali Charles), Lukrecija Tudor (Johnna Monevata), Ranko Zidarić (Steve Heidebrecht), Đorđe Kukuljica (Šerif Deon Gilbeau)
  

Piše: