Uljepšani Harms

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku: Daniil Harms, Harmsijek, red. Mario Kovač

• 
  
  U maniri aktualne hrvatske svakodnevice rastrgane apsurdnim situacijama i sve brojnijim prosvjedima, osječki HNK pridružio se 27. veljače 2015. godine vlastitim umjetničkim prosvjedom premijerno prikazavši komediju Harmsijek, nastalu prema tekstovima Daniila Harmsa (Daniil Ivanovič Juvačov). Duh Harmsova stvaralaštva (poznatog kao ruskog predstavnika avangarde i preteče teatra apsurda koji se protiv vladajuće ideologije borio besmislom, pokušavajući izraziti duh Staljinova vremena u kojem je ljudskost izgubila smisao), dramaturški je obradio i režijski uobličio Mario Kovač (prema prijevodu Irene Lukšić). Aludirajući istovremeno na hrvatsku realnost i Harmsov život, Kovač već na početku jasno pokazuje u kojem će smjeru ići predstava – otvara je scenom u ustanovi za mentalno oboljele gdje se izvodi Lijepa naša domovina. Ostatak priče slijedi zadanu početnu postavku pa se u vrtlogu naizgled kaotičnih, nepovezanih i začuđujuće oblikovanih scena tematizira apsurdnost hrvatske aktualnosti u kojem pojedinci  trpe represiju svih mogućih oblika, ne štedeći pritom politiku, medije, intelektualce, umjetnost, religiju..., a sve završava uzaludnim pogledom prepunim nade koji svi uključeni upućuju u nebesa.
  
  Kovačev redateljski koncept naizgled predstavlja iskorak u repertoaru HNK-a u Osijeku (usprkos medijskim tvrdnjama kako je ovo prvi put da Harms igra na osječkoj sceni to nije točno, igrao je osamdesetih godina kada je u produkciji STUC-a i režiji Damira Munitića postavljena Elizaveta Bam) i zaslužio je sve riječi hvale za hrabrost hvatanja ukoštac s trulošću i učmalošću hrvatske svakodnevice. Nastupajući subverzivno od početka do kraja, predstava provocira publiku poigravajući i ismijavajući u montyphytonovskoj maniri život, smisao besmisla, sve pore društva pa čak i precizno identificira krivce (gradonačelnika Ivana Vrkića, zamjenika Vladimira Hama, osječko-baranjskog župana Vladimira Šišljagića…). Nitko u predstavi ne ostaje pošteđen  pa se na sceni pojavljuje i v.d. intendanta Miroslav Čabraja dok mu zbor sačinjen od ansambla uzvikuje: „Miroslav Čabraja – Ništa!“ Međutim, u toj očiglednoj subverziji krije se jedna snažna, ali skrivena nit, pažljivo utkana i sprovedena u svakoj sceni – krivci za sve što nam se događa smo mi sami. Kao pojedinci zajedno činimo moćnu masu, a šutke prihvaćamo apsurdnost situacije u državi te upravo prema namao Kovač usmjerava svoju provokaciju. Mi smo intelektualci koji ne prosvjeduju, mi dopuštamo da nas vode lažni proroci i dojučerašnji birtijaši, koji nas danas slavodobitno zatrpavaju praznim frazama naučenim napamet, mi smo ti koji propuštaju ostvariti svoje želje pasivnim preživljavanjem, mi smo ti koji na kraju predstave čekamo da nam rješenje padne s neba…
  
  Kovačeva ideja se tako pokazala točno tempirana i usmjerena, međutim u svemu dobrom postoji i jedan problem. Komedija je temeljena na kolažu Harmsovih djela koja odišu apsurdnošću, što se pokazao kao primjeren ekvivalent današnjoj situaciji, međutim niti jedno od upotrjebljenih djela nije sprovedeno do kraja. Vjerojatno u strahu od odbijanja tradicionalne kazališne publike, prava Harmsova apsurdnost je štrihana i zamijenjena šalama na prvu loptu, banalnim i površnim humorom, internim dosjetkama i seksualnim aluzijama i psovkama (zanimljivo, kao i uvijek, osječka publika najviše se smije kad netko na sceni opsuje ili govori o spolnim odnosima!?). Na taj način Harmsova oštrica je otupljena i uljepšana čime je i donekle izgubljen smisao provokacije publike – završilo se u podilaženju jeftinim humorom.
  
  U ovom kolažu montyphytonovske estetike kombinirane s Harmsovim apsurdnim izričajem u kojem su svi igrali po nekoliko likova, najviše hvale zaslužuje ansambl. Zasigurno je teško bilo stvarati likove iz plošnih, psihološki nedefiniranih i karikaturalnih obrisa. Ponajbolje se u tome snašla Radoslava Mrkšić koja je svakim svojim izlaskom plijenila pozornost publike. Njezina Baka, Patronažna sestra i Prodavačica nosile su uvjerljivi smisao u besmislenosti svog djelovanja kako fizički, tako glasovno i mimički. U ulozi Harmsa dobro se snašao i Mario Rade pogotovo u djelu koji se referira na Harmsovu prozu Uspomene jednog mudrog starca i autobiografsku priču Kako sam rođen, gdje je pokazao da može zaigrati i jače uloge od onih koje su mu inače dodijeljene. Jelena Perčin, Aljoša Čepl, Matea Grabić, Duško Modrinić, Jasna Odorčić, Petra Bernarda Blašković, Ivana Gudelj pa i zborist Zorislav Štark te dio orkestra odradili su svoje zadatke koncentrirano i ozbiljno te ponovo pokazali koliko je jak ansambl HNK-a kao cjelina. Ovaj puta istaknuo se i Aleksandar Bogdanović, ne toliko s kreacijama koje su ponovno bile u njegovoj istovjetnoj i kontinuiranoj maniri koja se provlači kroz nekoliko posljednjih predstava (ovdje se to pokazalo opravdano pa ne smeta), nego suigrom s partnerima na sceni koje je poštivao i gradio odnos s njima u svakoj sceni.
  
  Harmsijek je zanimljiv i aktualan repertoarni iskorak (i formom i sadržajem) koji bi svatko trebao pogledati. Bolno aktualna i suvremena predstava upire prstom upravo tamo gdje najviše boli. Šteta samo što Harms nije proveden do kraja te su u strahu od vlastite publike odlučili ublažiti apsurdnost banalnim humorom i šalama na prvu u evidentnom strahu od odbijanja upravo onih koje su htjeli isprovocirati na djelovanje. Ovako, ostaje okus nedorečenosti koji podsjeća upravo na ono što su htjeli isprovocirati – nužne promjene koje bi mi trebali provesti, a sve, poput hrvatske realnosti, završava tek kozmetičkim preinakama.
  
  © Alen Biskupović, KAZALIŠTE.hr, 1. ožujka 2015.
  
  Daniil Harms
  Harmsijek
  redatelj Mario Kovač
  premijera 27. veljače 2015.
  dramaturg Mario Kovač, prijevod Irena Lukšić, scenografi Leo Vukelić, Iva Matija Bitanga, kostimografi Iva Matija Bitanga, Leo Vukelić, skladanje glazbe Tomislav Babić, oblikovatelj rasvjete Tomislav Kobia, inspicijent Eduard Srčnik, šaptačica Zrinka Stlinović, korepetitor Igor Valeri
  izvode: Mario Rade (Harms, Profesor, Abram D. P), Aleksandar Bogdanović (Doktor, Mornar, Majstor Leonardo, Beskućnik 2, Direktor, Prvi bolničar, Šef), Duško Modrinić (Kuznecov, Čovjek s prljavim ovratnikom, Adam, Policajac, Niski čovjek, Anton Antonovič), Aljoša Čepl (Tata, Beskućnik 1, Poštar, Drugi bolničar, Štakor), Zorislav Štark (Redovnik, Medicinski tehničar, Brat), Jelena Perčin (Mama, Medicinska sestra 2, Maruša), Jasna Odorčić (Dadilja, Sluškinja 2, Profesorova žena), Radoslava Mrkšić (Babica, Baka, Prodavačica), Matea Grabić (Sluškinja, Medicinska sestra 1), Ivana Gudelj (Eva, Čarobnica), Petra Bernarda Blašković (Zmija, Tajnica, Cigo u tramvaju), Zrinka Stilinović (Umirući labud), Članovi Orkestra Opere HNK-a u Osijeku

Piše: