Početak Velikog rata

Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih: Jugoslovensko dramsko pozorište, Milena Marković, Zmajeubice, red. Iva Milošević

• 
  
  U povodu stogodišnjice početka Prvoga svjetskog rata u posljednje su vrijeme u Zagrebačkom kazalištu mladih gostovale dvije predstave koje tematiziraju Sarajevski atentat te pletu priču oko njegovih povijesnih protagonista. Prva je predstava bila Mali mi je ovaj grob Biljane Srbljanović u režiji Dine Mustafića i produkciji Kazališta Ulysses, Heartefact fonda, Bitef teatra, Kamernog teatra 55 i Testament filmsa, te krajem prosinca Zmajeubice Milene Marković u režiji Ive Milošević i produkciji Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Te dvije vrlo različite predstave ipak pokazuju i zanimljive sličnosti; najprije, umjesto suhe povjesne kronike, obje nude psihološki mekše i zanimljivije interpretacije pozadine tog presudnog događaja, određeni ljudski pristup, angažiran, no uglavnom netendenciozan i bez patetike, sa živom sviješću o suvremenosti te u izrazito postmodernističkom pakiranju koje zahtjeva priličnu koncentraciju i otpornost u gledatelja. Predstava Zmajeubice konkretno, određena kao „junački kabare“, splet je svojevrsnih skečeva koji opisuju misli današnjice, muke prošlosti, emocionalno obojene poetske segmente i britke parodije, režijski ugrađene u vrlo elaboriranu, dinamičnu i čvrstu strukturu s glazbom, recitacijom, neprestanim preskakanjima iz lika u lik, gotovo neprimjetnim presvlačenjima i scenografskim transformacijama. Nema sumnje da je pothvat upravo junački i da je proveden s izvanrednim osjećajem za ritam te s definitivnim prinosom svih talenata u timu, no gledatelj mora uložiti priličan napor da podnese vlastite emocionalno-intelektualne prebačaje na koje ga predstava tjera te se u dva sata, koliko predstava traje, možda i malo prerano umori.
  
  U Hrvatskoj se kroz školovanje nekako relativno površno i jednodimenzionalno prelazi preko Sarajevskog atentata te u mladim glavama uglavnom ostaje samo kratka natuknica o muškarcu imena Gavrilo Princip. Utoliko je dojmljivije kada nas Zmajeubice podsjete da je riječ bila o mladiću koji je tek maturirao, koji je odrastao u vrlo skromnim uvjetima prije nego što se domogao školovanja u velikom gradu koji ga je časkom progutao, koji se zanosio knjigama, pisao pjesme, čiji je možda prvi poljubac bio poljubac dugo iščekivane smrti u neljudskim uvjetima tadašnjeg zatvora. Daleko od hladnokrvnog terorista, Gavrilo-zmajeub(oj)ica blizak nam je i mio, njegova priča tako tragično-junačka i istovremeno gotovo slučajna u načinu na koji ga je historijski izdvojila iz grupe istomišljenika i prijatelja. Prikazujući to dirljivo društvance, nedovoljno izvježbano za rukovanje oružjem kojega su se domogli, predstava izvlači pravu prirodu tog fatalnog događaja (koji bi dobio gotovo komičnu notu da nije u životnoj praksi završio toliko duboko tragično) kao sudar ideja mitskih dimenzija, mladenački snažnih ideala, neiskustva, možda i manipulacije, ali i slučajnosti i niza promašaja. Možda smo jednako lako mogli u udžbenicima podcrtavati ime Trifka Grabeža ili Nedeljka Čabrinovića, pojednako mladih i zaluđenih atentatora koji su bili spremni umrijeti u nejasnoj želji da prekroje povijest i postanu junaci, a možda je s razlogom Gavrilov metak bio presudan. Predstava obiluje kako vrlo teškim i potresnim tako i lakšim i duhovitim dijelovima čija, ponekad brza, izmjena zbunjuje ili iritira, ali tako na neki način ostaje bliže zbrkanoj stvarnosti od jednostranih dosljednih interpretacija.
  
  U vrlo uskoj konkurenciji elemenata predstave nemoguće je odrediti što zaslužuje najveće pohvale, no svakako valja istaknuti kao veoma važnu scenografiju Gorčina Stojanovića koja je u savršenom dosluhu s redateljskim rješenjima. Jednostavna pregrada duž čitave pozornice, ugrubo u crno obojeni karton najprije je podloga ga grafite koje glumci ispisuju prateći i upotpunjujući tijek radnje te dodajući zgodnu suvremenu urbanu atmosferu, zatim se strgne komad kartona razokrivajući grimizno crvenu tkaninu ispod koje se zatim otkriva zid sa šest velikih rupa od metaka kroz koje crvene niti sputavaju sada uhvaćene atentatore i vode ih na mučno ispitivanje. Uz nekoliko multifunkcionalnih sanduka raspoređenih po pozornici to je sva scenografija, no svaki je element posve iskorišten, prijelazi su divno suptilni, a silno efektni. Kostimi Maje Mirković lijepi su, funkcionalni, zanimljivi, a nenametljivi. Vladimir Pejković autor je i izvođač glazbe na pozornici, glazbe koja čini mnogo više od jednostavno zvučne kulise koja intenzivira dojam – ona je maštovita, raznolika, a koherentna te također vrlo dobro uklopljena u cjelinu predstave. Među glumcima je također teško činiti razliku, njihova je igra toliko gusto isprepletena u neprobojni sklop i savršeno funkcionalni mehanizam. Članovi te impresivne ekipe su redom Nikola Rakočević, Radovan Vujović, Dubravka Kovjanić, Milan Marić i Jovana Gavrilović, kultna i gotovo hipnotizirajuća Mirjana Karanović te Srđan Timarov, koji je glasom i stasom upravo vladao svojim, pomalo apstraktnim likovima i brojnim transformacijama.
  
  Stogodišnjica početka Prvoga svjetskog rata je samo povod, a Gavrilo Princip samo primjer povijesti koja neprestano valja i premeće jedne te iste obrasce nejednakosti, nekanaliziranog bijesa, neprestanog eksploatiranja slabijih i nepromišljenih katastrofa. Tako predstava na kraju nameće tužni paradoks da će se protiv zmaja najčešće zaletjeti oni koje život nije stigao osnažiti da ga zaista pobijede, ali niti naučiti lukavstvima i cinizmu, koji bi im nužno oduzeli nepomućeni slijepi idealizam te ludo samopouzdanje potrebno da uopće stanu pred neman.
  
  © Ana Fazekaš, KAZALIŠTE.hr, 6. veljače 2015.
  Milena Marković
  Zmajeubice
  redateljica Iva Milošević
  premijera 7. lipnja 2014.
  scenograf Gorčin Stojanović, kostimografkinja Maja Mirković, koreograf Boris Čakširan, skladatelj i izvođač Vladimir Pejković
  izvode: Nikola Rakočević, Mirjana Karanović, Radovan Vujović, Srđan Timarov, Dubravka Kovjanić, Milan Marić, Jovana Gavrilović

Piše: