(Iz)graditi vlastiti stil

Teatar Exit, Zagreb: John Logan, Crveno, red. Matko Raguž

• 
  
  John Logan (1961) u nas je poznat prvenstveno kao nagrađivani scenarist koji je za Gladijatora (2000) Ridleya Scotta, Avijatičara (2004) i Huga (2011) Martina Scorsesea bio nominiran za Oscara, a značajne je uspjehe postigao i kao producent – za Sweeney Todd: Đavolji brijač Fleet Streeta (2007) redatelja Tima Burtona dobio je Zlatni globus za najbolji mjuikl ili komediju, a nagradu Britanske akademije (BAFTA) za najbolji britanski film za posljednji film o Jamesu Bondu Skyfall (2012.) u režiji Sama Mendesa. Ipak Logan je započeo pišući za kazalište. Upravo mu je to donijelo ponude za rad na televiziji i filmu, a i danas je na engleskom govornom području gotovo jednako cijenjen i kao dramatičar. Međutim na neki je način bio obrnut put do stvaranja njegovog najnagrađivanijeg komada Crveno o presudnom razdoblju života i umjetničkog djelovanja Marka Rothka (1903-1970), jednog od najrenomiranijih američkih likovnih umjetnika dvadesetog stoljeća koji je punu afirmaciju stekao nakon Drugoga svjetskog rata kada je svoja traganja za vlastitim slikarskim svijetom doveo do vrlo osebujne vrste apstraktnog ekspresionizma.
  
  Logan je za vrijeme boravka u Londonu na snimanju filma Sweeney Todd u muzeju Tate Modern bio fasciniran slikama velikog formata koje je Rothko radio za skupi restoran Four Seasons (Četiri godišnja doba) u zgradi Seagram u New Yorku koju su projektirali Mies Van der Rohe i Philip Johnson, a to ga je potaknulo na pisanje komada, iako je do tada tvrdio da nema želje stvarati drame o likovnim umjetnicima zbog opasnosti da se završi u pompoznosti ili površnosti. Isto tako strane su mu (po njegovim riječima) i biografske drame o životu poznatih, ali drži da se iz nekog izdvojenog bitnog događanja može stvoriti snažna predstava. A kraj pedesetih godina prošlog stoljeća i stvaranje slika za Četiri godišnja doba bilo je za Rothka vjerojatno takvo dramatično razdoblje. Za taj ga je posao angažirao značajni arhitekt Philip Johnson kojega je Rothko cijenio, ponuđeni honorar bio je astronomski visok, a sve se to zbivalo u vrijeme kada je Rothko počeo doživljavati svoje vlastite slike gotovo kao posebna bića koja u sudaru s gledateljima ili kritičarima mogu nastradati, tako da se pitao treba li ih uopće izlagati takvim rizicima.
  
  U to se vrijeme počinju afirmirati i novi likovni umjetnici koje on prezire, ali koji ipak prijete preuzimanjem vodećeg mjesta kod suvremene publike. Logana je ta situacija nadahnula za pronicanje u složenost umjetničkog stvaranja, a vjerojatno i za razmatranje vlastitog odnosa prema publici, a i svom kreativnom poslu koji također oscilira između suprotnosti – od intimnih drama do spektakularnih filmova. Ipak ključ za njezino dramaturško uobličenje i stvaranje nephodne scenske napetosti našao je tek uvođenjem Rothkovog asistenta Kena, mladića koji želi biti slikar, skromnog obrazovanja, ali vrlo inteligentnog koji brzo uči i s razumijevanjem čita one autore koje Rothko drži neophodnim da bi se uopće moglo pomišljati na slikarsku kreaciju (Nietzsche, Freud, Jung, Shakespeare), pa čak i razgovarati o likovnoj umjetnosti. Tako je nastalo Crveno, praizvedeno krajem 2009. u Londonu, s kojim je Logan već sljedeće godine konačno stigao i na Broadway, postigavši veliki uspjeh osvojivši čak šest nagrada Tony, a među njima i za najbolju predstavu, režiju i glavnu mušku ulogu.
  
  Na stanoviti način neke od Rothkovih i Loganovih suprotnosti i dilema u odnosu prema stvaranju, vlastitom djelu i publici možda je mogao na osobnom planu osjetiti i redatelj Exitove predstave Matko Raguž koji je kao umjetnički ravnatelj Teatra Exit nedvojbeno zaslužan za visoku vrijednost velike većine predstava tog kazališta od kojih je neke i sam režirao. Bez obzira na značenjsku slojevitost i zanimljiva scenska rješenja gotovo sve te predstave su bile rađene s namjerom da budu dopadljive što širem krugu publike, a Crveno je ipak znatno drugačije sa svojim propitivanjem odnosa prema publici, načina gledanja umjetničkog djela, a i problema u njegovom stvaranju. U megapolisu kakav je New York vjerojatno ima dovoljno ljudi koje takve teme zanimaju da bi predstava na Broadwayu mogla biti komercijalna, dok je u Zagrebu to mnogo riskantnije.
  
  Međutim zagrebačka predstava ima dovoljno vrijednosti da privuče i gledatelje koje prvenstveno zanimaju ljudske drame, a mnogo manje navedene teme ili apstraktno slikarstvo. Treba pritom naglasiti da će i oni vjerojatno pasti pod utjecaj dojmljive atmosfere scenografije Matka Raguža i Zlatana Vrkljana koji je s Ivanom Markovićem radio i slike po Rothku koje dominiraju ne samo scenom nego i zidovima dvorane, sugestivno uvlačeći gledatelje u ambijent Rothkovog ateljea, a još više u njegov svijet. Za to je zaslužna i prigušena rasvjeta koju Marino Frankola i Dragan Micić oblikuju slijedeći stav koji Rothko iskazuje u komadu kako slike moraju imati njima primjerenu (a nikako prirodnu) rasvjetu da bi zaživjele, što se u jednom trenutku i zorno dokazuje time što pod jačom rasvjetom dominantna efektna crvena boja izbijedi gotovo do granice nestajanja.
  
  Ipak da bi publika i pored takvog fascinantnog okvira zagrebačkog Crvenog bila osvojena svim tim elementima i uvučena u jedan vrlo specifičan svijet i dramu koja se u njemu zbiva nužne su bile i iznimne glumačke kreacije. Redatelj Raguž je, vjerojatno zahvaljujući i vlastitom dugogodišnjem glumačkom iskustvu, uspio izvući vrhunac kreativnosti iz Siniše Popovića kao Rothka i Filipa Križana u ulozi mladog asistenta Kena. Vidljivo je to već u uvodnom prizoru koji je možda odlučan za uspostavu kontakta s publikom. Rothko na prosceniju, okrenut publici zagledan je u jednu od slika i poziva tek prvi put pristiglog pomoćnika da mu se pridruži u promatranju i potom ga pita što vidi. Ken nakon duljeg pozornog motrenja odgovara: „Crveno.“ Ta bi scena bez snažnog glumačkog naboja Popovića i Križana mogla djelovati kao loš vic, ali njih dvojica svojom ekspresivnošću uspijevaju publiku uvjeriti da je to početak ozbiljne rasprave o umjetnosti.
  
  U njoj Siniša Popović uspijeva u silnoj glumačkoj energiji naći primjeren izraz Rothkove snažne predanosti stvaralaštvu i njegove čvrste vjere da će svojim slikama stvoriti hram vlastite umjetnosti u kojem će te slike živjeti u neprekidnoj međusobnoj interakciji, a neće biti tek dekor za skupe obroke bogatih gostiju restorana Četiri godišnja doba nego će im svojom sugestivnošću čak i oduzeti tek. Filip Križan pak nijansirano prikazuje promjene raspoloženja i odnosa prema gazdi Rotku mladog Kena koji brzo uči i počinje iskazivati stavove znatno drukčije od svog poslodavca. I sam Rothko izrijekom naglašava da mu ne želi biti ni učitelj ni mentor, iako se nesvjesno vrlo često tako ponaša. No, Ken je bliži stavovima vlastite generaciji što najprije vodi do sadržajnih diskusija u o smislu i putevima umjetnosti, posebice o suprotnostima dionizijskog i apolonijskog principa i njihovog utjecaja na umjetničkog stvaranje, ali i na život pojedinca.
  
  U početku Rothko se u tim raspravama nameće svojim autoritetom, ali Ken bez obzira na svoj podređeni položaj i delikatnost naravi odlučno brani svoje stavove što postupno diskusije vodi do sukoba, posebice kada Rotkho izražava prezir prema već priznatim umjetnicima tada mlade generacije poput Warhola ili Rauschenberga. Ken zbog toga Rothka podsjeća na njegove vlastite riječi kako je i sam morao cijeniti, shvatiti, ali potom i rušiti velike prethodnike da bi mogao izgraditi vlastiti stil i da sada reagira neprijateljski zbog straha da će isto to dogoditi i njemu. A vrhunac drame zbiva se u trenutku kada Ken ne prihvaća Rothkovu idealizaciju značaja zidnih slika za restoran nego ga optužuje da se prodao za veliki novac, što vodi do neočekivanog raspleta sudara dva svjetonazora vrlo različitih protagonista kojima su životnu uvjerljivosti, scensku snagu i izvanrednu zanimljivost iznimno uspjelim glumačkim kreacijama podarili Siniša Popović i Filip Križan, postajući najbitnije sastavnice uspješnog redateljskog postupka Matka Raguža koji je ostvario još jednu vrlo vrijednu predstavu Teatra Exit.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 6. veljače 2015.
  
  John Logan
  Crveno
  redatelj Matko Raguž
  premijera 30. siječnja 2015.
  "scenski Mark Rothko" / slike po Rothku Zlatan Vrkljan i Ivan Marković, prevoditelj Filip Krenus, scenografsko rješenje Matko Raguž i Zlatan Vrkljan, asistent u provedbi i izradi scenografije i rekvizite Ivan Marković, kostimografkinja Anamarija Filipović Srhoj, oblikovatelji i majstori rasvjete Marino Frankola i Dragan Micić, oblikovatelj i majstor tona Ivan Biondić, fotografija Radomir Sarađen, dizajn propagandnog materijala Marin Mimica i Bojan Kanižaj, suradnici za tehnička pitanja i video Dragan Micić i Ivan Biondić, garderobijerke Iris Kranjčec, Anamaria Pajtak, organizacija, promocija i prodaja  Valentina Bastalec, Mirela Lautar, Marina Fakac, Dunja Bovan, producent predstave Matko Raguž
  izvode: Siniša Popović, Filip Križan

Piše: