Neiskorištene mogućnosti

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Henrik Ibsen, Hedda Gabler, red. Kesnija Krčar

• 
  
  Destrukcija čovjeka i društva u kojem taj isti čovjek egzistira i kojeg bi trebao izgrađivati, stalni je predmet analize u dramskoj književnosti, a jedan od utemeljitelja upravo takva promišljanja kazališta, u kojem scena ne treba služiti kao bijeg od socijalne zbilje i prostor očaravanja publike dalekim i nepostojećim slikama, nego kao mjesto dekonstrukcije i beskompromisnog promišljanja i suočavanja s društvenom realnošću, a pogotovo onim njezinim dijelom za koji bi svi željeli da ne postoji, a znaju da je imanentan svakom društvu, jest Henrik Ibsen (1828-1906), bard norveške književnosti i osoba koja ostaje do danas, više od stotinu godina nakon smrti, jedan od najutjecajnijih dramskih pisaca. Njegova je drama Hedda Gabler, iako ne jedna od najpoznatijih ni najizvođenijih (ne pripada ni u lektirna djela, što je danas često, nažalost, presudan kriterij u kreiranju repertoara) svakako djelo velike dramaturške snage i prepoznatljive Ibsenove fakture, premijerno izvedena na Velikoj sceni HNK u Varaždinu 30. siječnja režiji Kesnije Krčar i već na hrvatskim scenama izvođenom prijevodu Srećka Freundlicha.
  
  Hedda Gabler, udana Tesman, žena je, naoko, tek zašla u sređen građanski život, kakav bi bio ispunjenje sna djevojaka njezine generacije. Njezin novopečeni suprug Jørgen upravo je doktorirao, čeka ga dobro plaćen posao za koji se čini da je osiguran, uselili su u novu, preuređenu kuću i sve bi se trebalo biti idilično. Ružičasta građanska bajka, još jedno u nizu ostvarenja prilika koje uređeno, građansko društvo pruža svojim pripadnicima. No, Hedda nije zadovoljna, njezina stremljenja su drugačija, ona se ne zadovoljava građanskim idealima, već želi više, želi upravljati svojim životnim uspjesima i planovima i sama ih režirati, želi stvoriti, inscenirati događaj, čija će biti kreatorica, redateljica i, ako je potrebno, izvršiteljica, a u kojem će glavnu ulogu imati njezina snaga i nepokornost. Ona sebe želi dokazati prvenstveno samoj sebi, želi biti snažna žena pred samom sobom, a, posljedično, i društvu pokazati kako je moguće biti realizator svojih, drugačijih planova. Hedda želi biti kreator, a ne sudionik. Zbog toga, ona sve vijesti, na koje bi, u skladu s građanskim konvencijama, trebala reagirati naglašeno emocionalno, prima s rezignacijom.
  
  Jørgenovo saznanje da neće dobiti željeno mjesto tako lako kako se očekivalo, ili pak vijest o smrti tetke svoga muža Hedda prima hladno, bez emocija kakve bi zadovoljile društvene konvencije u takvim situacijama. Ipak, ono što okupira Heddu, i u čemu vidi mogućnost ostvarenja svojih namjera o konstrukciji događaja, dolazak je Ejlerta Løvborga, čovjeka u kojeg je (bila) zaljubljena, a sada uspješnog mladog književnika, što će, u konačnici dovesti do njegove potpune destrukcije, prvo njegove najnovije i, kako tvrdi, najbolje knjige (koju uništava Hedda, iako Løvborg misli da ju je uništio sam), a zatim i samoubojstva pištoljem, koji mu je Hedda darovala. Drugi pištolj, koji je Hedda držala kao svojevrsnu igračku u kutiji u svom stolu, završit će (i time potvrditi poznatu Čehovljevu formulu da pištolj, koji se pojavi na sceni do kraja zadnjeg čina mora opaliti) kao oružje njene autodestrukcije, samoubojstva, čime je događaj zaključen.
  
  Ljudska destrukcija i destrukcija socijalnog konteksta u kojem taj isti čovjek živi predmet su dvostranog odnosa. Socijalna stvarnost uništava, ruinira samu sebe u svojoj želji da bude jamac stvaranja i održavanja konvencija i trulih ideala, čijim se ostvarivanjem pripadnici tog društva osjećaju zadovoljno i ostvareno. Ta destrukcija, kao po zakonu spojenih posuda, uvjetuje i ljudsku destrukciju u prihvaćanju socijalnih konvencija i njihovom opsluživanju, uvjetuje prinudno samoograničavanje koje vodi u gušenje svojih emocija, potencijala i stremljenja. Hedda Gabler misli da ona nije takva. Živeći u takvom društvu, ona (što je naglašeno i scenskom gestom) odbija biti njegovim dijelom, želeći biti kreator. No, u toj želji za kreacijom, destrukcija se opet pokazuje kao presudna snaga. Nagon za destruktivnim, za pobunom i uništavanjem, za bilo kakvim kreiranjem, pa makar ono bilo i uništavanje čiji je prekid moguć jedino istim takvim uništavanjem kreatora, vodi u začarani krug socijalne destruktivnosti, koja postaje jedina prava snaga u želji za djelovanjem u društvenoj zbilji. Destrukcija vodi destrukciji, na razaranje i uništavanje može se odgovoriti jedino istim razaranjem, ili još gore. Iz tog kruga nemoguće je izaći, jer svaki pokušaj konstruktivnoga naići će na destrukciju kao temeljno oružje društvenog djelovanja. I u obrani i u napadu. Hedda je u tom procesu pronašla svoju mjeru priključivši se cirkularnom kretanju destruktivnog, ona je kreirala događaj i time nastavila niz. Odgovorila je na pokušaje onoga što je smatrala uništavanjem svoje životne snage, uništavanjem tuđe, a na kraju i svoje. Krug (auto)destrukcije je zatvoren.
  
  Ibsen tako gledatelju ne nudi reakciju, on ne omogućava da se na sceni pojavi, u bilo kojem trenutku, ni pokušaj prekidanja tog kruga destrukcije. On publici ne želi ponuditi pogled zgražanja ili odbacivanja socijalno devijantnih pojava, nakon kojeg će iz kazališta izaći publika zadovoljna što njezin život nije tako devijantan i rušilački. Željezna snaga njegova dramaturškog jezika otvara publici prostor ne distanciranja, nego emaniranja u simbole i poetičke reminiscencije. Takav put dramatičara svakako je teži, od publike traži angažman u promišljanju nečeg što se često ne želi promišljati, od čega se bježi. Zbog toga (i drugih elemenata njegove dramaturgije) Ibsen je sa svojim suvremenicima imao i problema i nerazumijevanja, a do danas ostaje snažan i aktualan društveni kritičar i patolog. Taj i takav Ibsen svakom svojem tumaču, redatelju, dramaturgu, glumcu ili drugom sudioniku inscenacije nudi snažne mogućnosti interpretativnog razvoja i scenskog života.
  
  Varaždinska Hedda Gabler i njezin autorski tim to, nažalost, nisu do kraja prepoznali, tako da je njihova predstava, iako nije loša, ostala posvema, kako bi rekli aristotelovci, „u srednosti“. Svi nužni preduvjeti za uspjeh su, kako se činilo na prvi pogled, zadovoljeni, no razvojem scenskog događanja postajalo je sve jasnije kako u ovoj produkciji nisu prepoznati svi Ibsenovi poticaji, sve mogućnosti koje njegovo djelo stavlja pred svoje interprete. Simboli Ibsenove poetike nisu doživjeli studioznu valorizaciju i scensku obradu, kakva je potreba pri oblikovanju scenskog čina iz dramaturškog predloška kao što je Hedda Gabler. Tako u nekim od ključnih trenutaka predstave, poput dolaska Ejlerta Løvborga, uništenja njegove knjige ili Hedinog postupanja na kraju djela publika ostaje bez one redateljske bravure kakva je potrebna u tako snažnom događaju na sceni. Ksenija Krčar kao da ne želi ići mnogo dalje od izvršavanja didaskalije, njezina postava je mnogo više izvršiteljska, nego što je autorski i interpretativno domišljena.
  
  Scenografija Svena Stilinovića, koju čine crveni elementi namještaja među crnom scenskom bojom, uz bidermajer garnituru iza transparentne zavjese, preko koje glumci istovremeno komuniciraju, ali ona može predstavljati i djelitelja dvaju prostora, potpuno je funkcionalna i u nekim dijelovima vrlo koristan okvir događanjima na sceni (zavjesom ostvarena prednja i stražnja scena, koje mogu komunicirati, ali i biti prepreka, ovisno o potrebama prizora), no ipak slijedi dojam ne odveć inovativnog. Kostimi Ide Križ Posavec Drašković te scenska glazba Lucije Hraščanec također su dio tog procesa, pri čemu je djelomičnim osuvremenjivanjem kostima, uz ostavljanje nekih originalnih elemenata, vrlo dobro prepoznata Ibsenova aktualnost. U dva sata predstave (pohvalno, bez nepotrebne stanke) glumci su se, uglavnom, snalazili dobro, pri čemu je kreacija Hane Hegedušić kao Hedde Gabler u ključnim trenucima korektna. Jan Kerekeš kao Jørgen Tesman nešto se slabije snašao u ulozi, oblikujući svoj lik na trenutke prebanalno, no to nije, nasreću, pretvorio u pravilo. Milica Manojlović u ulozi gospođe Elvsted oblikovala je relativno zaokruženu i ugodnu kreaciju, iako joj se na trenutke događalo isto što i Janu Kerekešu, dok su Ivica Pucar (Ejlert Løvborg), Ljiljana Bogojević (gospođica Juiliana Tesman) i Robert Plemić (sudac Brack) bili u okvirima svojih prepoznatljivih (i kvalitetnih) glumačkih kreacija.
  
  Ukratko, korektno tumačenje Ibsenovog dramskog genija, no koje nije do kraja uspjelo prepoznati i iskoristiti mogućnosti koje Hedda Gabler nudi svojim interpretima.
  
  © Leon Žganec-Brajša , KAZALIŠTE.hr, 1. veljače 2015.
  
  Henrik Ibsen
  Hedda Gabler
  redateljica Ksenija Krčar
  premijera 30. siječnja 2015.
  prevoditelj Srećko Freundlich, scenograf Sven Stilinović, kostimografkinja Ida Križ Posavec Drašković, skladateljica Lucija Hraščanec, jezična obrada Ksenija Krčar, asistentica redateljice Ljiljana Bogojević, asistentica kostimografkinje Žarka Krpan
  izvode: Jan Kerekeš (Jørgen Tesman), Hana Hegedušić (Hedda, njegova žena), Ljiljana Bogojević (Gospođica Juliana Tesman, njegova teta), Milica Manojlović (Gospođa Thea Elvsted), Robert Plemić (Sudac Brack), Ivica Pucar (Ejlert Løvborg)

Piše: