Dobar odabir

Kazalište Moruzgva, Zagreb: Sergi Belbel, Mobitel, red. Krešimir Dolenčić

• 
  
  Ovisnost o tehnologiji u stoljeću u kojem živimo više nije nikakva novost. Iako govorimo o ovisnosti koja se sastoji od nekoliko različitih opijata, njezinu je prisutnost, još uvijek, poprilično teško prepoznati. Razlog je jasan: tehnologija je svuda oko nas i zbog toga se čini nemogućim otići na odvikavanje od nje. Iako nam tehnologija u mnogim slučajevima olakšava život, postoje i oni trenuci kad nam je apsolutno suvišna. A upravo u tim trenucima, najčešće posežemo za njom.
  
  Meni jedan od najdražih filmova započinje osvrtom na sadržaje poruka koje su poslane tijekom terorističkog napada u New Yorku u jesen 2001. godine. Gotovo sve su one bile ispunjene istim predznakom – ljubavi. Predstava Mobitel, u režiji Krešimira Dolenčića, također započinje terorističkim napadom. No poruke i pozivi koji su upućeni iz smjera zrakoplovne luke i stana/autoputa i obrnuto, ljubav posve isključuju iz svojih sadržaja.
  
  Mobitel je u istoimenoj predstavi sredstvo kojim se otuđenje među pojedincima, baš kao i međusobno nerazumijevanje i lažna privrženost, dodatno naglašavaju i u potpunosti preuzimaju kontrolu nad životom pojedinaca. Uređaj koji bi trebao služiti svojim korisnicima postaje medij kojemu se pokoravamo i bezumno ga rabimo. U ovoj predstavi, četiri naizgled potpuno različite osobe koriste se svojim mobitelima na razne načine: nekima on nikad nije dovoljno nov, nekima je on tek sredstvo kojim trate vrijeme i tek ga otkrivaju, no svima predstavlja prvo sredstvo za kojim će posegnuti u trenutku potrebe za komunikacijom.
  
  Izravni osobni kontakt (oči u oči) likova predstave u potpunosti je zamijenjen posrednim odnosom, odnosno, odnosom koji svim mogućim načinima pokušava spriječiti suočavanje s drugom osobom, ali i samim sobom. Iako se u početku odnosi čine relativno uobičajenima i tipičnima za relaciju roditelja i djeteta, kako odmiče predstava, jasno je kako su svi odnosi rubni. U prvom odnosu, koji čine dominantna majka i (upravo time) frustrirani sin, okosnicu razdora unosi odsutni otac, majčina neutaživa želja za kontrolom njegova života te sinovljeva nesposobnost da se odupre snažnoj majčinskoj figuri. Drugi se odnos sastoji od majke i kćerke te on funkcionira izvrtanjem uloga – spletom brojnih okolnosti, kći je ta koja brine o majci i prema njoj se ponaša zaštitnički. Ipak, i u ovom je odnosu naglašena muška figura, a koja podjednako snažno utječe i na majku i kći. Iako bi o takvim odnosima Sigmund Freud imao štošta za reći i objasniti, u ovoj se kritici takva analiza, ipak, čini suvišnom i promašenom.
  
  Glumački ansambl čini četvoro protagonista. Svojom zrelošću u pristupanju ulozi, lentom, tuvjerljivom glumom te snažnom ekspresivnošću podjednako su se iskazali svi glumci. Ženski dio ekipe (Ecija Ojdanić, Nataša Dorčić, Iva Babić) odlično se nadopunjuje s izvrsnim Dadom Ćosićem te glumački kvartet predstavu podiže na višu razinu nego što bi to možda bilo s nekim drugim glumcima. A time je i sam redatelj Krešimir Dolenčić pokazao kako i dalje zna odabrati prave glumce.
  
  Potpuno ogoljena scena, kostimografija koja odgovara ulogama čineći ih stereotipnim, uvijek prekrasna Belanova balada Pričaj mi o ljubavi te melankolična igra svjetla i tame koja ljubav pretvara u uzvišeni i krajnje intimni čin (ipak ljubav!), čine ovu predstavu jednom od onih koje se mogu, bez zadrške, preporučiti. Ne zbog njezine savršenosti, dapače, sastoji se od brojnih nesavršenosti, nego zbog toga što na jedan opušten, no nimalo indiferentan način progovara o problemima ubrzane današnjice.
  
  © Zvjezdana Balić, KAZALIŠTE.hr, 29. siječnja 2015.
  
  Sergi Belbel
  Mobitel
  redatelj Krešimir Dolenčić
  premijera 25. siječnja 2015.
  prijevod teksta Vlatko Broz, scenografkinja i kostimografkinja Irena Kraljić, glazba i video Willem Miličević, oblikovanje rasvjete Elvis Butković
  izvode: Nataša Dorčić (Sara), Iva Babić / Amanda Prenkaj (Rosa), Ecija Ojdanić (Claudia), Dado Ćosić (Jan)

Piše: