Uspon i pad trilogije

Zagrebačko kazalište mladih, MESS – Scena Mess, Sarajevo, BITEF Teatar, Beograd: Jelena Kovačić / Team B.A.D. / Franz Xaver Kroetz, Janje / Kokoš / Orao, red. Anica Tomić / Selma Spahić / Ana Tomović

• 
  
  Velika regionalna koprodukcija financirana sredstvima Europske unije za dvanaestomjesečni projekt Sarajevo 2014. koji obilježavanjem stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata, neposredno izazvanog atentatom u Sarajevu, želi afirmirati europske vrijednosti, pomirenje i razumijevanje na prostorima koji su ne tako davno bili zahvaćeni još jednim ratom. Realizaciju je pokrenuo značajni sarajevski festival MESS i njegov direktor, cijenjeni redatelj Dino Mustafić angažiranjem tri kazališne kuće iz tri države. Svaka od njih radila je svoju predstavu, jer bi zajedničko stvaranje u jednom prostoru bilo i financijski i organizacijski neodrživo, ali su kazalištarci pokazali da uz dio zajedničke tradicije i danas među njima postoji živa komunikacija i suradnja. Osim što je svojevrstan zajednički nazivnik to što su sve predstave režirale mlade redateljice, u svakoj od njih pojavljuju se i gosti iz drugih sredina. Ipak te će se predstave relativno rijetko igrati zajedno kao trilogija u jednoj večeri, a mnogo češće u matičnim kućama biti zasebno na repertoaru. To će možda biti i bolje, iako je pomalo neočekivano doći do takvog zaključka nakon evidentno velikog, a barem djelomice i zajedničkog kreativnog napora. Naime očito da se radi o tri potpuno različita kazališna izraza kojima ni generacijska bliskost redateljica nije donijela gotovo nikakvu sličnost ili povezanost, a niti teme, radnja ni svjetonazori nemaju mnogo dodirnih točaka.
  
  Janje
  
  Trilogiju otvara ZKM-ova predstava Janje koja najoriginalnije, a najavljenoj temi i najbliže prikazuje Prvi svjetski rat. Autorica teksta Jelena Kovačić i redateljica Anica Tomić pokušale su na temelju dostupnih dokumenata oživjeti vrijeme Prvog svjetskog rata i ono što se zbivalo u mikrosvijetu svratišta K janjetu koje se nalazilo na prostoru današnjeg ZKM-a. Pritom je odnos prema dokumentarnom materijalu bio ne samo maksimalno pošten nego i neobičan za fikciju koja na temelju njega nastaje, jer se nije skrivalo gdje se gubi trag življenja nekih od najvažnijih likova fabule koja je razlomljena, ali i vrlo zanimljivo ponovo sklopljena ne samo tim nestajanjem i pojavljivanjem tragova postojanja pojedinih protagonista nego i glumačkim postupcima na dvije razine. Predstava počinje s četvero glumaca koji zadržavaju svoju osobnost i pripadanje današnjem vremenu dok pretražuju dokumente, dodajući jedan drugome ono što upotpunjuje priče koje prikupljaju usredotočujući se na jedan ili nekoliko likova iz vremena Prvoga svjetskog rata, opisujući kako ih zamišljaju na temelju dostupnih podataka da bi ih potom i u skladu s tim i glumački oživjeli.
  
  Ivana Krizmanić podjednako je sugestivna i kao gorljiva istraživačica i kao sluškinja u svratištu kojoj je muž na frontu, a desetogodišnji sin pripadnik zapuštene djece, kojoj su očevi na frontu ili poginuli i koja zbog nedostatka brige postaju najistaknutija grupacija društvenog otpora ratnoj propagandi. Vedran Živolić je najneurotičniji istraživač, jer ga emocionalno najviše pogađaju tragedije koje su se zbile prije stotinjak godina, a iz te pozicije vrlo dojmljivo interpretira i spomenutog sina. Gošća iz Srbije Dubravka Kovjanić suvereno tumači modernu šarmantnu djevojku koja sa zanimanjem istražuje njoj strano vrijeme, da bi potom nijansirano prikazala prvu ženu kaplara u austrougarskoj vojsci, dobitnicu odlikovanja koja teško održava zahtjevani privid junakinje, jer iskreno mrzi rat, dok je gost iz Bosne i Hercegovine Enes Salković uvjerljiv predstavnik patrijarhalnog društva koji snagom želi održati primat i kao vlasnik stratišta i kao policajac i kao predstavnik društva koji želi okrutno kazniti zapuštenu djecu.
  
  Prelazak iz sadašnjosti u prošlost nije samo povod za iskazivanje znatnog raspona glumačkog umijeća vrlo dobrog ansambla nego i pokazatelj kako je viđenje prošlosti bitno uvjetovano interpretacijom činjenica koje gotovo nikada nisu potpune. Takvom zanimljivom viđenju povijesti dodatnu scensku efektnost pridaje i VJ Ivana Lušičića koji kompjuterski generiranim naznakama ocrtava karakteristike ambijenta svratišta, a uporabom dokumentarnih fotografija i filmskih inserata i duh razdoblja Prvoga svjetskog rata, a dojmu sklapanju cjelovite slike iz različitih, ponekad nedovršenih sastavnica pridonosi i funkcionalna kostimografija Marte Žegure koja brzom izmjenom ponekog detalja omogućuje brz prijelaz između dva vremena radnje udaljena stotinjak godina. Anica Tomić je sve te elemente vrlo maštovitim rješenjima, često i neočekivanim spojevima različitih vremena i situacija redateljski uklopila u cjelinu iznimnih dometa.
  
  Kokoš
  
  Potpuno drugačija je vrlo potresna sarajevska predstava Kokoš u režiji Selme Spahić prema tekstu koji je Team B.A.D. (nazvan prema prvim slovima imena troje koautora različitih nacionalnosti Bojane Vidosavljević, Adnana Lugonića i Darija Bevande) uobličio prema glumačkim improvizacijama vrijednog ansambla – Jelene Kordić-Kuret kao bake, blizanaca Filipa i Nikše Eldana kao unuka i fascinantnog Albana Ukaja kao vojnika – na temelju romana Velika bilježnica (Le grand cahier, 1986) mađarske spisateljice Ágote Kristóf (1935-2011) koja je nakon mađarske pobune 1956. emigrirala u Švicarsku i pisala na francuskom. Iako je nadahnuće tim romanom nedvojbeno bitno odredilo osnovne emocije i osjećaj mučnine, kao i besmislenosti i nehumanosti rata, ipak se radi o predstavi koja vrlo autentično i duboko proživljeno prikazuje strahote posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Tome je bitno pridonijela scenografija Mirne Ler koja je u sredinu pozornice postavila prostor ograđen daskama dovoljno razmaknutim da bi gledatelji koji sjede uokolo mogli naći neku poziciju iz koje će vidjeti što se zbiva.
  
  Za razliku od mnogih predstava u kojima slična scenografska rješenja proizlaze ponajviše iz želje za teatarskom originalnošću ovdje se radi o funkcionalnom rješenju koje ne samo da odmah stvara dojmljiv okvir zbivanja nego pozicijom gledatelja asocira na voajerski odnos drugih sredina bez ozbiljnijih nastojanja da se pomogne stradalnicima i prekine rat. U tom prostoru (vjerojatno podrumu) u kojem baka i dvojica unuka žive tjednima samo od krumpirove juhe dok unuci mučeni glađu konačno ne zakolju posljednju kokoš koju je baka čuvala kao zalog za spas u još goroj situaciji. To dovodi do žestokog sukoba sve dok u njihov prostor ne upadne vojnik, dezerter kojem se smučilo ubijanje, ali koji postupno od prijateljskog pristupa prelazi na maltretiranje kojim kao da traži da i sam bude ubijen. Selma Spahić je kao redateljica vrlo pomno i nijansirano vodila vrsne glumce u tim promjenama odnosa stvarajući od malog, izoliranog događaja impresivnu sliku života u mjestu zahvaćenom ratnom olujom.
  
  Orao
  
  I dok se zagrebačkla i sarajevska predstava bave životom ljudi koji jesu u ratu, ali ne na bojišnici, beogradski Orao redateljice Ane Tomović u središtu pozornosti ima sudbinu ratnog invalida nakon završetka rata i to ne u vlastitoj sredini nego negdje gdje ljudi imaju njemačka imena, a ta daleka zemlja možda bi trebala ukazati na univerzalnost problema. Predstava je nastala prema suvremenom njemačkom piscu,glumcu i redatelju Franzu Xaveru Kroetzu (rođenom 1946), a uz njega tekst potpisuje i Tvrdoglavi (Stubborn) čiji identitet nisam uspio doznati, ali vjerojatno nije stariji od Kroetza, dočim se tekst doima kao da je potrošna, melodramska literatura iz vremena neposredno nakon Prvoga svjetskog rata u kojoj je glavni zaplet taj hoće li otac gostioničar dopustiti svojoj kćeri, jedinoj nasljednici, da se uda za mladića koji je izgubio nogu u ratu, a i hoće li njegov otac ostaviti svoje bogatstvo njemu prvorođenom ili njegovom umno zaostalom, ali fizički razvijenom mlađem bratu. Tako postavljeni problemi ne samo da ukazuju na naivnost teksta nego i na to da je BITEF Teatar bio zainteresiran tek za sudjelovanje u jednom ovakvom regionalnom projektu, ali ne i da ozbiljno razmotri zajedničku temu i ostvari ozbiljan odnos ne samo svog kazališta nego i sredine prema njoj, iako bi s drugačijim pristupom ekipa koju smo vidjeli zasigurno mogla ostvariti i pamtljivije domete.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. siječnja 2015.
  
  Jelena Kovačić / Team B.A.D. / Franz Xaver Kroetz
  Janje / Kokoš / Orao
  redateljice Anica Tomić / Selma Spahić / Ana Tomović
  premijera 5. prosinca 2014. (Sarajevo), 15. siječnja 2015. (Beograd), 23. siječnja 2015. (Zagreb)
  izvode:
  Janje: Dubravka Kovjanić, Ivana Krizmanić, Vedran Živolić, Enes Salković
  Kokoš: Jelena Kordić-Kuret, Filip Eldan, Nikša Eldan, Alban Ukaj
  Orao: Miloš Timotijević, Maja Izetbegović, Miralem Zupčević, Feđa Stojanović, Branka Šelić, Luka Mihovilović

Piše: