To ipak nije teatar apsurda

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb, Theater und Orchester Heidelberg: Ivor Martinić, Bojim se da se sada poznajemo, red. Dominique Schnizer

• 
  
  GDK Gavella je član Europske kazališne konvencije (ETC) koja je izabrana da realizira projekt Europske unije Umijeće starenja (The Art of Ageing). U tome sudjeluju kazališta iz četiri države – Rumunjske, Slovačke, a uz Hrvatsku i Njemačka iz koje je i Gavellin partner – Theater und Orchester Heidelberg. Oba su teatra krenuli na početku suradnjom i izmjenom iskustava, a zatim nastavila različitim putem u postavljanju teksta Ivora Martinića Bojim se da se sada poznajemo. Izbor autora potpuno je opravdan, jer je često prevođenim, nagrađivanim i izvan naših granica uspješno izvođenim komadima Drama o Mirjani i ovima oko nje i Moj sin samo malo sporije hoda nadišao hrvatske okvire. Ipak to i nije posve neočekivano s obzirom na temu, jer se radi o mladom dramatičaru (rođenom 1984).
  
  Očito je zamisao kazališta koja su se odlučila za njega i njegov komad Bojim se da se sada poznajemo bila da se izbjegne doslovna ilustracija zadane teme umijeća starenja. Naime zaplet Martinićevog komada je rastanak dvoje mlađih ljudi nakon nekoliko godina zajedničkog života, a uzeti to na realističkom planu kao početak starenja (i traženja umijeća kako ga preživjeti) bilo bi u kategoriji istinitosti poput one poznate da je rođenje prvi korak prema smrti. Martinić je i dosad kretao od neke realističke situacije koju bi onda neuobičajenom uporabom naizgled banalnih svakodnevnih rečenica uz znatnu dozu humora (često i crnog) pomicao prema dramskom sukobu koji bi nadilazio okvire realiteta, ali je u tom približavanju fantastici i stilizaciji samosvojno i vrlo precizno pronalazio originalno i značenjski kompleksno sagledavanje problema koje je postavio na početku komada.
  
  I Bojim se da se sada poznajemo počinje na sličan način. Lisa iznosi kutije sa svojim stvarima i povremeno se sudara s Fabijanom, otkrivajući (u vrlo uspjelom tumačenju Ivane Bolanče koja vrhunski balansira na tankoj granici između kontroliranih osjećaja i suspregnute ljutnje) da joj je glavni problem rastanka u kojem nema dramatičnih sukoba to što joj on niti odgovara niti prigovara, a posebno mu zamjera što se ne može sjetiti trenutka u kojem joj je prvi put izjavio ljubav. Bez toga ona nije sigurna da se to uopće zbilo, što znači gubitak vjerovanja u sve što joj se događalo i nemogućnost kretanja dalje, a možda (uz prilično nategnuto tumačenje) gubitak puta prema „umijeću starenja“. Fabijan (u uvjerljivom tumačenju Filipa Križana mlad čovjek koji teško komunicira) konačno izusti potpuno neprimjeren odgovor i ostaje pri njemu, da bi se tek postupno otkrilo da on možda i ne misli to što kaže, jer nema sigurnosti u to da se riječima mogu iskazati pravi osjećaji pa čak ni u to izgovorene riječi ne mijenjaju ono o čemu govore. Zato nikada nije govorio Lisi da je voli, jer mu je želja za tim dolazila dok ju je gledao kako spava, ali i nestajala čim bi se ona probudila. U takvim situacijama Martinić iznimno vješto oblikuje svoj teksrt na dvije paralelne razine – na jednoj odnos prema izgovorenom bitno određuje karakter likova, a na drugoj izgovoreno u nesigurnom odnosu prema onome što opisuje iskazuje i dvojbe o značenju kazališta kojem bi dijalog trebao biti bitna sastavnica u oblikovanju smisla.
  
  Scenografija Christin Treunert funkcionalno i efektno iskazuje tu potragu za smislom, a i uspostavljanjem međuljudskih odnosa postavljajući na crnu pozadinu troja bijela vrata i jedan također bijeli ormar kroz koji likovi ulaze i izlaze, a ponekad kao Jozefa (Nataša Đorđević) i Irena (Irena Tereza Prpić) i nestaju ili nenadano iskrsavaju. Već i po tome njih se dvije bitno udaljuju od realnosti, a to Christin Treunert naglašava i kostimima, pa tako najvjerojatnijim postaje tumačenje da su njih dvije zapravo projekcije Fabijanova uma i da uz glavnu relaciju prema Lisi predstavljaju dodatno objašnjenje njegovog odnosa prema ženama.
  
  U takvom tumačenju austrijski redatelj Dominique Schnizer, koji pretežno režira u Njemačkoj, ide u prenaglašavanje temeljnih karakteristika komada, pa Jozefa i Irena ne samo da su posebne po načinu odijevanja, ponašanju, odnosu prema protagonistu te načinu ulaska i iščezavanja s pozornice, nego i po tome što vrlo glasno, gotovo vičući izgovaraju svoje tekstove, što je očito redateljev zahtjev, a ne glumačka kreacija. U tome se gube nijansiranost i višeznačnost teksta, pa predstava sve više ide prema grotesci i teatru apsurda, što osiromašuje njenu moguću višeslojnost.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 20. siječnja 2015.

Piše: