Najčešće se fotografije uspoređuju s prizorima i zrcalima, a o fotografskoj slici često se govori kao o odrazu vidljiva svijeta ili društvene stvarnosti. Tvrdi se da fotografije ne mogu lagati, i da je riječ o iskušenju realizma koje fotografijama posvjedočuje svoju vjerodostojnost. Roland Barthes to naziva efektom stvarnosti, a primjer su za to, npr., stare fotografije gradova, pogotovo ako su opasane zidinama, kad gledatelj ima snažan dojam da ulazi u fotografiju i silazi ulicom. Prema riječima francuskoga pisca Paula Valéryja, mjerilo povijesne istinitosti od trenutka izuma fotografije uključuje pitanje: „Možemo li neku činjenicu, koju možemo opisati riječima, i fotografirati?”
Danas legendarni film slavnoga talijanskoga redatelja Michelangela Antonionija Blow-Up (u prijevodu na hrvatski Povećanje) nastao je 1966. na samu rubu završetka ciklusa u kojemu genijalni autor ostvaruje psihološku anatomiju više klase talijanskoga društva i početka ciklusa političkoga filma i prikaza emancipacije mladoga naraštaja. Antonioni je Povećanje režirao u Velikoj Britaniji kada je na dulje vrijeme napustio Italiju, a u filmu prevladavaju elementi filma detekcije, utemeljeni na iznenadnu otkriću detalja s jedne usputno snimljene fotografije i njezine rekonstrukcije koja otkriva cijeli slučaj složenih ljudskih odnosa. Mladoga modnoga fotografa pojava incidentnoga događaja potpuno mijenja, dovodeći ga do sumnje u vrijednost i objektivnost pojavnoga sve većim i većim povećanjem minijaturnoga detalja sa slike u prirodi koji proučava na nizu fotografija nalijepljenih na zidove svoga londonskog atelijera. Unoseći u film mentalitet talijanskih figura i ostvarujući analizu razuzdana Londona u pozadini uzbudljive radnje,
Antonioni u tom remek-djelu fokusira sve značajke svoga stvaralaštva: poetiku neorealizma, zaokupljenost društveno-ekonomskom tematikom, psihološku analizu likova, prikaz stanja svijesti građanske klase nakon Drugoga svjetskog rata, kritičku prodornost, gotovo dokumentaristički objektivizam, neorealizam duše, reduciranost izvanjskih glumačkih izraza i ilustrativne retorike u korist izražavanja unutarnjih stanja i stvaranja tzv. unutarnjeg filma. Antonionija su brojni stvaraoci pokušali oponašati, imitirajući i njegov pokušaj svođenja trajanja radnje na zbiljsko trajanje, ali im nije uspjelo stvoriti takva remek-djela kao što su Blow-up, Profesija: reporter (Professione: reporter, 1975) s Jackom Nicholsonom, Noć (La notte, 1961) s Jeanne Moreau i Marcellom Mastroiannijem, Pomrčina (Ľeclisse, 1962) s Monicom Vitti i Alainom Delonom, Avanturu (Ľavventura, 1960), Crvenu pustinju (Il deserto rosso, 1964), Krik (Il grido, 1957), Damu bez kamelija (La signora senza camelie, 1953) ili Prijateljice (Le amiche, 1955).
Budući da mislim kako je većina navedenih odrednica Antonionijeva filmskoga stvaranja bila karakteristična za zlatno, veličanstveno doba Dubrovačkih ljetnih igara, od 1964. do 1972., u vrijeme kad je snimljen i Blow-up i Profesija: reporter, u šezdesetima i na početku sedamdesetih godina 20. stoljeća, i budući da mislim kako većina današnjih posjetitelja ovoga dubrovačkoga, najistaknutijega i najdugotrajnijega hrvatskoga i svjetskoga scensko-glazbenoga festivala s neprekidnim trajanjem od 1950. do danas, nije mogla vidjeti te predstave ili ih se sjeća samo u magli, ovim nizom tekstova želim podsjetiti na zrcalne odraze predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama na temelju gledateljskoga iskustva i sjećanja i na temelju vlastite profesionalne dramaturške i teatrološke analize, tekstualnih i fotografskih i drugih zapisa, anketa i razgovora. Isto tako, uzimajući stare fotografije, plakate i programe predstava iz različitih razdoblja Dubrovačkih ljetnih igara, na njima pronalazim zaboravljene ili neprimijećene detalje s predstava, iz Dubrovnika, iz izascenskoga života; gradeći i na njima analizu cjeline, misleći da su jednako i više važni od spektakularnih prizora često hinjene festivalske svečanosti i ushita kulturološkom pričom; rekonstruiram dijelove kazališne svakodnevice i intime Dubrovnika tzv. metodom očevida, promatranjem viđenoga i ugledanoga, a ne komentiranjem umetnute povijesti nadograđene ideologijom.
Ovim nizom tekstova želim odati počast i poštovanje i svim fotografima koji su zabilježili za povijest i sjećanje trenutke iz publike, iz predstava, s gledališta i iza kulisa, i svim osobama kojih se stalno sjećamo a koje su samozatajno gradile duh i dušu Ljetnih igara. Zapise posebno posvećujem umjetničkim fotografima i divnim ljudima koji igrom proklete sudbine više nisu među nama a koji su izgarali za svaki prizor iz Dubrovnika i s Dubrovačkih ljetnih igara: dragim nam umjetničkim fotografima Krešimiru Tadiću i Milu Kovaču, a najviše od svih profesorici Fani Muhoberac, dugogodišnjoj intentantici i ravnateljici Dubrovačkih ljetnih igara.
© Mira Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 14. siječnja 2015.
(nastavlja se)
Šesta knjiga Snježane Banović - Vila Lutaka bavi se osobnim i profesionalnim biografijama izabranih dramskih, glazbenih, plesnih i filmskih umjetnica..png)
ČASOPISI
mjuzikl.png)
ESEJI