Fascinantno provincijalno blato

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu: Miroslav Krleža, Vučjak, red. Ivica Buljan

• 
  
  Predzadnji dan kalendarske godine, 30. prosinca, neuobičajeni je datum za premijeru u suvremenom kazalištu, no namjerno je odabran zbog toga što je prije devedeset i jednu godinu na taj dan praizveden Vučjak, bitan komad za Krležin dramski opus, jer se u njemu na vrlo zanimljiv način miješaju postupci spisateljeve prethodne ekspresionističke faze i ibsenovskog modela koji dominira njegovim zrelim razdobljem. Dva dana nakon te praizvedbe počela je godina desete obljetnice početka Velikog rata, dok je nova premijera ostvarena pretposljednjeg dana godine u kojoj se obilježavalo stotinu godina tog masovnog klanja koje se sada naziva Prvim svjetskim ratom i koje je bitno promijenilo sliku svijeta. Za nas je uz posljedice rata i socijalne promjene i bune presudno bilo nestajanje Austro-Ugarske i ulazak u novu jugoslavensku državu.
  
  Radnja Vučjaka zbiva se pred sam kraj tog rata, a protagonist mu je Krešimir Horvat, idealist rusoovskog tipa, ratni invalid, apsolvent filozofije i novinar u listu Narodna sloga kojem su se smučile laži, licemjerje i korupcija gradske sredine. One se odražavaju i na odnose i sukobe u redakciji kojoj dan započinje tako da je u njenom haustoru nađen mrtvac što ipak nikoga ne zanima. Bezosjećajnost, ali i neprofesionalnost vladaju redakcijom u kojoj se odvija prvi od tri dijela predstave (predigra i prvi čin). Nju do stanja u kojem će ipak uspjeti ispuniti stranice novina nastoji dovesti Polugan kojeg Bojan Navojec vrlo precizno i uvjerljivo tumači kao potpuno rezigniranog tipa koji otaljava svoj posao bez ikakvih ambicija samo zato što ne vidi nikakvog smisla u bilo kakvom djelovanju ili riziku. Glavnu dramsku napetost u taj prostor donosi Venger-Ugarković, neobična kombinacija alkoholičara, slobodnog  mislioca i gorljivog katoličkog vjernika, pokretač i nekadašnji vlasnik Narodne sloge koju mu je je pretvorbenim makinacijama oteo novi Šef-redaktor i vlasnik koji ga je čak uspio i strpati u zatvor na jedanaest mjeseci, a sada mu zabranjuje dolazak u redakciju.
  
  Livio Badurina svojom sjajnom interpretacijom Vengera kao čovjeka koji živi u nekom svom potpuno drugačijem, pomaknutom, ali ipak smislenom svijetu nosi taj prvi dio predstave u kojem Horvat (Silvio Vovk) nije naročito zamjetljiv, pa i njegova najava da zbog pokvarenosti gradske sredine odlazi za seoskog učitelja i djeluje više deklarativno no doista scenski pripremljeno i motivirano.  Taj nedostatak doduše dijelom proizlazi i iz nepostojanja atmosfere prave novinske redakcije, vjerojatno stoga jer je tek nekoliko novinara za malim brojem stolova na velikoj pozornici ne mogu ni stvoriti, pa se scenarističko-redateljska dosjetka s ogromnim natpisom „Na selo“ koji prekriva čitavu pozadinu scene doima kao izravna podrška ideje teksta, a ne kao eventualna ironična parafraza nekih rješenja sovjetskog revolucionarnog avangardnog teatra iz vremena u kojem se i radnja Vučjaka događa. Ipak već taj element scenografije Aleksandra Denića pokazuje odmak od realizma i put prema nesputanoj maštovitosti koja karakterizira čitavu predstavu kao scensko predstavljanje situacija koje su jednako prisutne posljednjih stotinjak godina. Za takav kontekst simbolična je i pozicija Krešimira Horvata kao onoga kome se stvari događaju, a ne protagonista koji bi na njih mogao značanije utjecati, što je naznaka kasnijih sukoba koji pokazuju njegovu zabludu o selu kao idiličnoj i potpuno nepokvarenoj sredini.
  
  Svi ti elementi koji su se u uvodnom dijelu tek nazirali svoj puni smisao dobivaju u sljedeća dva znatno veća dijela predstave (drugi čin, pa nakon još jedne stanke treći čin s intermezzom) koja svojom cjelovitošću i kompleksnošću pripadaju vrhu našeg teatra. U njima Aleksandar Denić izvanredno koristi rund-binu da bi povećao broj prizorišta i iz raznih perspektiva pokazao blatno selo Krležine provincije koje ne samo da apsorbira neke elemente grada i to u vremenskom okviru koji obuhvaća stotinjak godina (npr. olupine automobila koje se koriste kao spremišta u seoskom dvorištu) nego i lukavo i domišljato nameće svoju primitivnu lukavost, otimačinu i neljudskost kao način na koji se jedino može preživjeti u zemlji u kojoj takva zabit postoji i u kojoj se nezaustavljivo širi osvajajući postupno sve centre moći. Poput scenografije i kostimi Ane Savić Gecan ponekim karakterističnim ili upadljivim detaljem efektno spajaju vrijeme u kome se radnja zbiva s raznim modama i promjenama koje su protutnjale našim prostorima u isto toliko dugom razdoblju, a i s ničim sputanim fantazijama Horvatovog sna u intermezzu.
  
  Doduše izravna ili očita aktualizacija koja je nekim svojim elementima prisutna u ovoj predstavi najčešće nije potrebna za velike kazališne doživljaje, pa i ovdje nije teško bilo kojem gledatelju shvatiti koliko ovaj (i ne samo ovaj) Krležin tekst korespondira s našom današnjicom. Međutim oduševljava  način na koji Ivica Buljan redateljski osmišljeno isprepliče sve (pa i te aktualizirajuće) razine scenskih zbivanja koja silovitim ritmom i energijom, izmjenama i snažnim glumačkim nabojem stvaraju fascinantnu sliku našeg mentaliteta i podneblja, a i društvenih prilika koje donekle mijenjaju svoju pojavnost, ali ne i suštinske odnose. Iako se u nekim trenucima može učiniti da taj kovitlac niskih strasti pada na razinu krvi, znoja i sperme kao dostatnih za zadovoljenje svačijih potreba, ali i za manipulaciju svakim ljudskim bićem, neki pomaci u odnosu na Krležin tekst ili bar na njegova uobičajena čitanja otkrivaju da Buljan u Vučjaku nalazi i neka vlastita originalna viđenja.
  
  U njegovoj interpretaciji protagonistova drama nije u tome da stvarnost ne odgovara njegovom idealizmu i da su zbog toga svi njegovi pokušaji nalaženja izlaza iz pokvarene sredine osuđeni na propast nego je Krešimir Horvat osuđen na poraz zbog svog nedjelovanja (pa to daje stanovito opravdanje za nedovoljno nijansiranu i ekspresivnu interpretaciju Silvija Vovka). Ta je neaktivnost donekle uočljiva već pri Horvatovom dolasku u Vučjak, to selo koje je postalo simbol pokvarenosti, kada ga u noći napadnu „zelenokaderaši“ (dezerteri iz Velikog rata koji su se po povratku u domovinu odmetnuli), a u potpunosti se otkriva u sjajnom verbalnom duelu između Horvata i jedne od njegovih ljubavnica Marijane Margetićke, žene nekadašnjeg učitelja za koga se misli da je poginuo u Rusiji i s kojom on dijeli stan namijenjen učitelju.
  
  Silvio Vovk kao Horvat ovdje nastoji snažno uzdrmati Marijanu predbacujući joj nemoralnost onim argumentima koje je čuo od vodećih ljudi sela (mahom njenih bivših ljubavnika), ali mu Marijana u snažnim emocijama nabijenom tumačenju Alme Price uzvraća takvom silinom da Horvat ostaje bez odgovora na snagu njenog priznanja svega što joj se stavlja na dušu od krađe do prostituiranja kao neophodne obrane egzistencije i nje i njezine djece bez čega žena u njezinom položaju u kalu tog pokvarenog sela ne bi mogla preživjeti. U većini predstava, a djelomice i u Krležinom tekstu njezin iskaz djeluje kao opravdanje poražene žene. Međutim raznovrsnošću kako glasovne tako i fizičke interpretacije uz pravu erupciju dugo potiskivanih strasti i osjećaja Alma Prica taj tekst izgovara kao napad na postojeće ne samo muško-ženske nego i društvene odnose. Tako velika glumica ostvaruje neporeciv dokaz Marijanine nepobjedivosti, ostvarujući jednu od svojih najboljih uloga, što bi već bilo dovoljno da ovaj Vučjak postane predstava vrijedna hvale.
  
  No, u trećem dijelu predstave na jednako dojmljiv način dominira Eva, povratnica iz Amerike u vrlo nijansiranom tumačenju izvanredne Nine Violić koja postupke slične Marijaninim izvodi mnogo očitije i samosvjesnije, s mnogo šarma upotrebljavajući svoj atraktivan izgled ne bi li se nametnula kao prikriveni vođa pljačkaša i ubojica. I ona kao Horvatova ljubavnica manipulira glavnim junakom, dominirajući čak i njegovim snom u intermezzu koji pokazuje svu raskoš Buljanove redateljske invencije koja koristi vrhunske domete dvije glumice, ali i preciznu i točnu igru čitavog ansambla, te sjajnu scenografiju i kostimografiju da bi nakon ponešto blijedog uvoda ostvarila veliku predstavu koja može obilježiti novi i osmišljeniji put Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu nakon promjene njegovih vodećih ljudi.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 4. siječnja 2014.
  
  Miroslav Krleža
  Vučjak
  redatelj Ivica Buljan
  premijera 30. prosinca 2014.
  
  dramaturg Vlaho Bogišić, skladatelj Mitja Vrhovnik Smrekar, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, dizajn svjetla Son:Da, kondicijski trener Marinko Petričević, asistent redatelja Paolo Tišljarić, asistentica kostimografkinje Antonija Jakšić Dorotić. asistent scenografa Ante Serdar
  
  izvode:
  Lica predigre
  Bojan Navojec (Polugan), Nikša Kušelj (Dr. Zlatko Strelec), Livio Badurina (Venger-Ugarković), Damir Markovina (Šef-redaktor), Ivan Glowatzky (Šipušić), Alen Šalinović (Korektor), Silvio Vovk (Krešimir Horvat)
  Lica prvoga, drugoga i trećega čina
  Silvio Vovk (Krešimir Horvat), Alma Prica (Marijana Margetićka), Nina Violić (Eva), Goran Grgić (Juraj Kučić), Slavko Juraga (Vjekoslav Hadrović), Milan Pleština (Pantelija Crnković), Kristijan Potočki (Mitar), Franjo Kuhar (Lukač), Dušan Bućan (Grga Tomerlin), Siniša Popović (Starac), Ivan Glowatzky (Perekov Juro), Dragan Despot (Lazar Margetić), Ana Begić (Evina mati)
  Lica intermeca
  Marija Šegvić (Nevjesta), Slavko Juraga (Otac), Ana Begić (Mati), Livio Badurina (Venger-Ugarković), Damir Markovina (Šef-Redaktor), Bojan Navojec (Polugan), Iva Mihalić (Poluganova žena), Alma Prica (Marijana Margetićka), Nikša Kušelj (Zlatko Strelec), Goran Grgić (Kelner Juro), Dušan Bućan (Grga Tomerlin)

Piše: