Potiskivanje teksta i autora
Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb: Fadil Hadžić, Političko vjenčanje, red. Borna Baletić
-
Na kraju godine u kojoj slavi pola stoljeća postojanja Satiričko kazalište Kerempuh postavilo je Političko vjenčanje Fadila Hadžića, svog utemeljitelja i jedne od najznačajnijih ličnosti hrvatske kulture druge polovice dvadesetog stoljeća. Njegovih šezdeset djela doseglo je nevjerojatnu popularnost, pa se u vrijeme Jugoslavije gotovo svake godine odigralo barem nekoliko stotina izvedbi njegovih komada u raznim kazalištima tadašnje države. No, Hadžić nije jedan od najvećih hrvatskih komediografa samo zbog velike gledanosti. Njegov duhoviti dijalog uz umijeće povezivanja komedije zabluda i satire raznih društvenih slojeva predstavljenih karakterističnim likovima literarno i scenski je vrijedno svjedočanstvo ne samo o mijenama društva nego i mentaliteta ljudi ovoga podneblja. Radnja se zbiva u svakodnevici koju Hadžić precizno opisuje uz pronalaženje karakterističnih situacija koje blago karikira uz začudan pomak u kojem njegovi protagonisti i dalje nastoje djelovati ozbiljno, ali njihova neusuglašenost sa situacijama u kojima se nalaze, a i s vlastitim poimanjem svoje osobnosti izazivaju niz izrazito komičnih situacija.
Nažalost redatelj Borna Baletić u Političkom vjenčanju, jednom od najuspjelijih Hadžićevih komada nije vidio većih tekstualnih vrijednosti, pa je napravio predstavu koja bi grotesknošću gotovo svih svojih elemenata trebala zabavljati publiku, što joj kod manje zahtjevnih gledatelja i uspijeva, iako je većina mogućnosti Hadžićevog teksta ostala neostvarena. Političko vjenčanje nastalo je 1968. u vrijeme velikih studentskih buntova i žestokog sraza generacija koji se nije zasnivao tek na razlici u životnoj dobi nego i na bitno različitom svjetonazoru. Hadžić to u uvodnim prizorima predstavlja kao ozbiljan problem koji postupno postaje sve trivijalniji i komičniji. U Baletićevoj predstavi Vera i Kiki, dvoje mladih u donjem rublju u uvodnim scenama u kući njezinih roditelja svoje replike izgovaraju dok groteskno simuliraju seksualni akt. Iako to čine usred salona dok su njezini roditelji u kući ipak bi željeli sklopiti brak da to nesmetano mogu činiti kad god im padne napamet.
Tako osiromašeni likovi i nedovoljne motivacije njihovih postupaka predstavljali su očit interpretacijski problem Miji Anočić-Valentić u ulozi Vere i Filipu Deteliću kao Kikiju, što je trebalo nadoknaditi nekim vanjskim atrakcijama, najčešće pretjeranim gegovima. To je međutim dovelo do gubitka psihološke ili značenjske slojevitosti ostalih elemenata zapleta i postalo povod za komiku kojoj je jedini smisao bio da izazove smijeh pokretima poput lupanja tavom po glavi, preglumljenim nespretnostima ili vizualnim efektima kakvi su primjerice ogromne količine dima u trenucima kada Verinoj mami pregori jelo. Primjereno takvoj redateljskoj koncepciji i scenografija Tanje Lacko bila je usmjerena na pojednostavljene komične efekte i karikature tako da je bilo važnije da je namještaj na kotačićima pa da se njegovom vožnjom izazove još nešto smijeha nego da se dobije naznaka građanskog salona što određuje Verinu obitelj. I kostimi Irene Sušac bili su podređeni tome da sami po sebi budu smiješni, a ne da određuju vrijeme događanja bilo to doba nastanka teksta ili danas kada se većina situacija iz Hadžićevog teksta nije bitnije promijenila. No, redatelju do teksta i nije bilo stalo, što se najbolje vidjelo iz poduljeg verbalnog okršaja Verine mame gospođe Krajšek i Filipove (gospođa Janjić) koje stalno govore istovremeno tako da je razumljiva tek poneka riječ, ali je jedino važno da publika bude svjesna kako se njih dvije svđaju i da pritom rade što više smiješnih pokreta.
U čitavoj toj situaciji bolje su se izvukli glumci s više iskustva koji su uloge gradili dobrim dijelom na izrazitoj vlastitoj osobnosti, a dijelom uspijevali i adekvatno izgovoriti poneku Hadžićevu rečenicu uz nešto više invencije pri kreiranju gegova. Najbliža redateljevoj koncepciji fizički naglašene grotesknosti bila je Elizabeta Kukić kao gospođa Janjić koja je u početku izazivala i najviše smijeha, ali prema kraju predstave ipak nije u potpunosti uspjela izbjeći zamor takvim načinom igre. Nina Erak-Svrtan svojom je mirnoćom i tek povremenim iskakanjem u karikaturu uspjela na zanimljiv način prikazati Verinu mamu. Ozren Grabarić je s očitim užitkom nakon niza velikih dramskih rola odigrao Verinog oca i pokazao da je jednako talentiran i kao komičar, dok je miljenik Kerempuhove publike Željko Königsknecht tek ponešto varirao neke od posljednjih svojih uloga prispodobljujući ih uspješno liku Kikijevog oca.
Upravo zahvaljujući tim glumcima Političko vjenčanje bilo je gledljivo, a povremeno i zabavno. Ipak ostaje pitanje zašto je Borna Baletić režirao tekst koji očito ne cijeni naročito. Ukoliko je vjerovao da će njegove redateljske atrakcije nadmašiti Hadžićev tekst, ta se nadanja nisu ostvarila. A čak da i jesu pitanje je da li je to pravi način da se Kerempuh o svojoj pedesetoj obljetnici oduži svom utemeljitelju.
© Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. prosinca 2014.
Piše:
Kurelec