Sonata za obiteljsku baštinu i neimaštinu

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Slavko Kolar, Svoga tela gospodar, red. Georgij Paro

• 
  
  Dragi Žorž!
  Zapravo, dvije su ključne rečenice komada:
  ROŽA: „Vudri, mili Ivek... vudri, neka bar po šake tvoej znam da sam ti žena“, i
  IVA: „Ja sam svoga tela gospodar!“
  
  Između te dvije izjave stoje čak četiri obitelji i četiri krave. Prva je obitelj Jakoba Pavunčeca (Ivina matična obitelj), druga je Jure Brezovića-Amerikaneca (Rožina matična obitelj), treća je Ivina i Rožina obitelj koju tijekom cijeloga komada mladi pokušavaju uspostaviti i četvrta je obitelj Rožina brata Jože i Snehe koja sprečava povratak Rože kući. Suvremena urbana atomizacija obitelji u 21. stoljeću zapadnog svijeta čini se da će uskoro onemogućiti razumijevanje spomenutih odnosa. No, kako taj proces teče, o njemu je još uvijek teško svjedočiti. Kao što u antičkim dramama nalazimo brojnih tragova matrijarhalnih odnosa u strogom patrijarhalnom društvu, tako i u nizu pripovijetka/drama/predstava/film Svoga t(ij)ela gospodar nalazimo izvrsnu prigodu za uvid o promjeni svijeta tijekom posljednjih stotinjak godina. Osobito kad su posrijedi odnosi muškaraca i žena.
  
  Oduševljenje Vašom predstavom Svoga tela gospodar u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu pokušavam samom sebi i papiru pojasniti i dekonstruirati postupak kojim ste polučili učinak. Poslije velikih predstava (Krležine Zastave, Međimorčeve Zastave, barjaci, stjegovi vraćate stvar na početak, obitelj, male zajednice...
  
  Iz zamračenoga gledališta gledatelj (kritičar) istovremeno je u poziciji kralja i prosjaka. Kraljevski promatra sat-dva to što su na pozornici mjesecima stvarali ljudi darovitiji i kompetentniji (nadasve informiraniji o samoj predstavi) od njega i potom može svoj sud usmeno (i pismeno ako je kritičar) dati, bez da strahuje od kritike. Sirotinjski, pak, skuplja mrvice značenja, pokušava ih posložiti u skladu s pretpostavljenim nakanama i postupcima autora i izvođača te ih potom nudi na tržištu u tekstu koji je samo tekst o tekstu (predstave), ali koji treba biti spoznajnim okidačem i za one koji će poslije njega pogledati predstavu. A što učiniti kad je predstava biser koji je teško obuhvatiti i opisati kao što je ova? Znamo da glumci dugo krvare i dugo pamte (loše) kritike, a one sada, da zlo bude veće, ostaju vječno na internetu, ne stare, ne odlaze u arhivu poslije par dana gdje će ih tek za desetak godina neki novi znalci upotrijebiti u analizama kazališta predaka. Može li, dakle, kritika uopće doseći predstavu, osobito u ovo vrijeme smrti postmoderne i nesvijesti stilske formacije koju živimo, a još je nismo kadri opisati i spoznati.
  
  Znamo da o svakom čovjeku najbolje govori njegovo djelo, no Vaša zasad posljednja predstava ponovo pokazuje kako umjetnost ne stari, kao što stvaralački ne stare niti istinski umjetnici. Uz to, kao što se književna remek-djela pojavljuju izvan i iznad stilske formacije svog vremena, nije li tako i s kazalištem?
  
  Čini mi se da ste svoju zasad posljednju predstavu Svoga tela gospodar davno započeli raditi. Još 1956. kad je pripovijetka Slavka Kolara Svoga tijela gospodar (objavljena prvi put 1931., Kolar je tada imao 40 godina) zaživjela u Zagrebačkom dramskom kazalištu u režiji Branka Gavelle (48 izvedaba do 1961.), potom ste (također kao gledatelj i budući redatelj te drame), odjeke te predstave vidjeli u filmu Fedora Hanžekovića Svoga tela gospodar iz 1957. godine za koji je Slavko Kolar napisao scenarij. U njemu su glumili Marija Kohn (Roža), Nela Eržišnik i Mladen Šerment iz Gavelline podjele, a ulogu Ive preuzeo je Julije Perlaki (na kazališnoj praizvedbi glumio ga je Zvonimir Ferenčić). Perlakiju je ta uloga odredila kazališnu i filmsku budućnost. Govorio je nekoliko jezika, snimio nebrojene koprodukcijske filmove i napustio nas je kao prvak Zagrebačkoga kazališta lutaka sačuvavši do posljednjeg daha svoj baritonski njegovani glas (i basovski stas) koji je i šaptom dospijevao do posljednjih redova gledališta, iako najčešće skriven lutkarskim paravanom.
  
  Pak, što će nam danas ta „smešna pripovest u dva dela; koju je vu četiri dogodov obdelal Georgij Paro“, smešna pripovijest s Bikovskog vrha, o sirotinjskim tegobama hrvatskog sela, što će ta malena pripovijetka, istina remek-djelo, ali o svijetu koji je nepovratno nestao, danas nama i Paru. Nije li bila staromodna i onda kad je nastala!? Ne samo da je sve manje krava, već je i sve manje seljaka, a još i više svjedočimo smrti ili barem predsmrtnom hropcu patrijarhalna svijeta u kojem smo rođeni. Žena se više ne kupuje kravom! Svijet nepovratno, na svoje dobro ili zlo, hrli u novi oblik matrijarhalnih zajednica čije obrise još nismo kadri dokučiti, ali ih osjećamo i živimo, osobito u urbanim sredinama na svim razinama, a najviše kulturnim i umjetničkim. Ostalo je kao provodni motiv jedino siromaštvo, koje je i na svjetskoj razini sve veće. Pak, što će tom Paru „ta smešna pripovest u dva dela“ koju je oblikovao s izvrsnim i tihim dramaturgom Marijanom Varjačićem.
  
  Odgovor se sam nameće, predstave razgovaraju s predstavama, ostaju zapisane, a Paro ovom premijerom nije niti bježao od pripovijetke, praizvedbe i filma, niti sa na njih pretjerano osvrtao. Posložio je sve da se predstava napravi sama. Izabravši Ljubomira Kerekeša za ulogu Jakoba Pavunčeca i njegova sina Jana Karekeša za Ivu Pavunčeca, svom je sonatnom obliku predstave zadao prvu temu: mušku. Njihov kontakt i nevjerojatan osjećaj za bilo publike, sposobnost da balansiraju na rubu varijetetske komike i groteske, a da istovremeno ne prijeđu prag ozbiljne dramske situacije, rijetko je viđen, osobito među kajkavskom glumačkom populacijom. S druge strane Paro je izabrao za ulogu Rože Hanu Hegedušić i tako je, davši lijepoj ženi da igra ružnu (i šepavu, što je učinio i Gavella davši ulogu Rože Mariji Kohn, također prvorazrednoj ljepotici) odredio drugu temu svog sonatnog oblika predstave. Sve su žene Svoga tela gospodar HNK-u u Varaždinu ozrcaljene u Haninoj Roži.
  
  Njezina je treperavost, stalna dinamika inzistiranja na psihološkom realizmu lika potresna. Ona svoj lik rastvara kao latice cvijeta: njena Roža hoće biti i ljubavnica i supruga, ali najviše od svega majka. Budući da joj to svijet nije omogućio pomoć traži u okultnom. Iva, pak, u tijelu i duhu Jana Kerekeša dječački je emotivno uskraćena osobnost. Dramaturški je to danak redateljskoj/dramatičarevoj nakani da priču odigra kroz očište Rože. Dakle, Paro nam nudi pogled na patrijarhalni svijet kroz ženske oči. I nismo se svidjeli sebi u tom zrcalu, koje sada ionako razlomljeno i fragmentirano. No, Paro je i tome doskočio. Umjesto, vremenske nelinearnosti kojom se pripovijetka Svoga tijela gospodar odlikuje (počinje pismom iz vojske, praktički iz sredine radnje), Parovo Telo radnju prati linearno, od početka, a to je erotska scena u kojoj Iva u postelji s udovicom zaboravi na kravu, pa ona otišavši u djetelinu, ugiba, do kraja u kojem Iva kapitulira i odriče se prava na gospodarenje svojim tijelom ispivši svjesno copriju koju je Roža pribavila kako bi ga dovela u postelju i od njega učinila pravog supruga.
  
  Dramaturški tu su i dva presudna monologa. Prvi je Ivin, njegovo pismo iz armije, iz Kosovske Mitrovice, odakle sve pozdravlja, pa čak i krave i živinu, samo svoju suprugu ne spominje (dirljiv detalj u kojem Roža usprkos tome šalje svome suprugu novac za odijelo) i Rožin monolog koji započinje dijalogom s Morenom, a temelj je želja za djetetom i pravom obitelji.
  
  Georgij Paro je sa svojim suradnicima ponovo pokazao kako kajkavski govor i narječje ne žive samo u usmenom sporazumijevanju onih koji su u tom govoru i mentalitetu rođeni, nego kajkavci i dalje imaju u svom neumrlom, ali zapostavljenom književnom jeziku potenciju za stvaranje. Osim zagrebačke Glumačke družine Histrion, varaždinski je HNK posljednje mjesto na kojem lako možemo provjeriti kako je jedan od tri hrvatska književna jezika (kajkavski, štokavski i čakavski) i dalje živ i umjetnički podatan. To veliko nešto što je ova predstava prenijela publici, ne da se drukčije ispričati nego kroz kajkavski govor, a tu je Ljubomir Kerekeš odigrao presudnu ulogu kao suradnik za govor, dok je Hana Hegedušić kao asistentica redatelja točno povezala sve šavove tako da se i ne vide. Predstava je prepuna briljantnih detalja, primjerice Rožina je šepavost objašnjena njenim položajem u maternici. Kao beba, zbog premalo mjesta, savinula su se stopala u majčinoj utrobi. Današnja medicina taj problem s lakoćom otklanja kod novorođenčadi, nekoć su ta djeca imala ozbiljnu falinku i drastično im je na tržištu pala cijena. O tome se radi, čovjek/žena su na Bikovskom vrhu roba čija se cijena mogla izmjeriti novcem i kravom.
  
  O kravama kad je riječ, spomenimo da je krava sokol pripovijetke i predstave (kao što je breza sokol Kolarove Breze). Čak ih je, kao i obitelji, četiri bitnih u predstavi. Rumenka pogiba na početku zbog Ivine nepažnje, druga je rasna junica kojm Iva otkupljuje svoju nepažnju, treća je mršavica koju Pavunčec kupuje kao miraz svojoj kćeri, prodavši rasnu junicu, a četvrta je tele koje od nje ostaje Pavunčecima.
  
  Što će biti s obitelji, strah od gladi i neimaštine, rat (Prvi svjetski) koji se spominje tek u naznakama kao netom prošla kataklizma, odlazak iz roditeljskog doma u drugu obitelj... Mogli bismo nizati motive u nedogled jer se ova predstava semantički rastvara u nebrojenim smjerovima, ovisno o gledatelju (njegovom spolu, dobi, mentalitetu, urbanom/ruralnom svjetonazoru). Ona istovremeno baca sjenu na našu (kazališnu) prošlost i na našu budućnost, a opet je sva sada i ovdje.
  
  I ostali likovi preneseni u uloge funkcioniraju sami od sebe i po sebi. Taj je zamah, u dosad nepoznatoj transformaciji, iskoristila Sunčana Zelenika Konjević (Bara Pavunčec). Njezin lik glumi kad je potrebno i podložnu ženu i gospodaricu kuće, a energičnost s kojom to čini svjedoči o neumrloj ljubavi za kazalište i glumu. I Ljiljana Bogojević (u ulozi Kate Brezović) prihvatila je smjerno ulogu bistre, blage i mirne majke i supruge, nadasve mudre, ali do neke mjere i bespomoćne da pomogne svom djetetu na pravi način. Njena je Kata jedna od onih žena čije sjećanje ne seže do sutrašnjeg dana, već vodi brigu o svom djetetu i za ona vremena kad je neće biti na svijetu. Život sada i ovdje za sebe žrtvuje se, majčinski, za sutra i tamo za druge. Ljiljana Bogojević uvjerila nas je kako je to nužno i kako je to moguće. Zdenko Brlek (kao Jura Brezović – Amerikanec) izvrsno je, osobito u duetima s Ljubomirom Kerekešom, s mjerom odigrao napuhanca koji se imućan vratio iz Amerike. Njegov Jura i Jakob Kerekešov su „kriks kolege“, dakle ratni drugovi koji su zajedno boravili i u Americi („a ni ona nije više što je bila“). Tom je dramaturškom linijom Paro gotovo uveo Krležine razvojačene domobrane u ovu predstavu koji se u civilnom životu snalaze različito.
  
  I Monika Roth, Darko Plovanić, Nikolina Herceg i Mirela Videk grade skladne uloge čineći pravu stvar na pravome mjestu s pravom mjerom. Pravedno je izdvojiti Mrijanu Sinožić koja je kao Marena, soseda, ostvarili zaokruženu i vrlo lijepu ulogu Rožine prijateljice i pomagačice, slušateljice.
  
  Aljoša Paro osmislio je vrlo zanimljivu i za igru dragocjenu scenografiju koja funkcionira kao golema igračka koja se sama rasklapa i otvara. U pozadini je oblikovao rabuzinovske motive, sljedeći otklon od realizma. Tu je velika poluprozirna rešetka koja sa svake strane označava jedan dom (Pavunčeci ili Brezovići), a realistički, gotovo na razini pučkog igrokaza, na sceni su stolovi i stolci iz predratnog vremena (prije Drugoga svjetskog rata). Marijan Štrlek imao je tako izvrsnu prigodu da se igrom svjetla i sjena nametne i dade bitne tonove, kao dizajener rasvjete, ovoj predstavi stvarajući dubinu i u trenu oblikujući interijere i eksterijere. I kostimografkinja Jadranka Tomić slijedila je realističan kod, odjenuvši svoje glumce u međuratne kostime, dakle narodne nošnje izmiješane su s iznošenim građanskim odijelima. Glazbeni motivi Dragutina Novakovića – Šarlija u ovom suradničkom trojcu podjednako su važni i stvaraju uvjerljivu zvučnu kulisu koja gledatelja nosi iz slike u sliku, iz prizora u prizor iz prštavog smijeha u tugu i sućut za sebe i druge. Scenograf, kostimograf, dizajner svjetla i skladatelj zajednički stvaraju atmosferu predstave. I ovdje je to tako nenametljivo učinjeno, redateljski vješto spojeno bez vidljivih šavova, pa je moguće samo pohvaliti izvrstan posao četverca (s kormilarom) koji je posve na razini glumačke izvrsnosti cjelokupnog ansambla.
  
  Ova predstava svakako zaslužuje gostovanje u Zagrebu, gdje će također naći svoju brojnu publiku. Ona svjedoči kako se danas, u vrijeme spektakla, kada se predstavljanje seli na trgove i u sportske dvorane, te svakovrsne ekrane, scenske kutije postaju dragocjena mjesta za čuvanje obiteljskog (kulturnog) srebra (i zlata). Baštine u vrijeme neimaštine. Pozornica kutija sada je mjesta pri kojem publika i dalje ima pravo misliti i osjećati se kao zbir pojedinaca, a ne kao gomila koja formira jedan pseudomozak.
  
  Ujedno, upravu (sadašnju i buduću) obvezuje da, po uzoru na devedesete i pothvate Tomislava Lipljina, Vladimira Gerića, Georgija Para i drugih nastave propitivati našu baštinu (i) na kajkavskom. U mentalitetu je kajkavaca da odmah progovore štokavski, čim je i jedan štokavac u društvu, svjedočeći tako toleranciju i gostoljubivost. No, zahvaljujući tome mnogi štokavci niti ne znaju što gube i nikada ne upoznaju tu granu hrvatskog jezika i kulture i mentaliteta.
  
  Dragi Žorž, Vi ne samo da ste je upoznali, nego je i dalje razvijate, afirmirate i na njoj vrlo uspješno stvarate. Podsjećate nas na naše dugove precima i potomcima. Predstave razgovaraju s predstavama, umjetnička djela s umjetničkim djelima, uspješno ste uspostavili kontinuitet od 1931. do 2014. pod osobnim sloganom „Svoga t(ij)ela gospodar!“ Uostalom, mislim da je ova predstava i za Vas osobno programatska, jer ste mi svojevremeno kao novinaru odgovorili, na možda neprikladno sugestivno pitanje ovo: „A, zašto bih ja radio ono što oni žele?“
  
  Da, zaista, zašto bismo to činili?! Do sljedeće predstave....
  Srdačan pozdrav!
  
  © Želimir Ciglar, KAZALIŠTE.hr, 17. prosinca 2014.
  
  Slavko Kolar
  Svoga tela gospodar
  redatelj Georgij Paro
  premijera 12. studenoga 2014.
  dramaturg Marijan Varjačić, scenograf Aljoša Paro, kostimografkinja Jadranka Tomić, scenska glazba Dragutin Novaković – Šarli, jezični suradnik Ljubomir Kerekeš, dizajn rasvjete Marijan Štrlek, asistentica redatelja Hana Hegedušić, asistent kostimografa Mladen Grof Jerneić, kompjutersko aranžiranje i snimanje glazbe Petar Eldan
  izvode: Ljubomir Kerekeš (Jakob Pavunčec), Sunčana Zelenika Konjević (Bara, njegova žena),Jan Kerekeš (Iva, sin), Monika Roth / Nikolina Hercerg (Marica, kčer), Darko Plovanić (Ded Markan), Zdenko Brlek (Jura Brezović – Amerikanec), Ljiljana Bogojević (Kata, njegova žena), Hana Hegedušić (Roža, kčer), Nikolina Herceg / Monika Roth (Janica, kčer), Ozren Opačić (Joža, sin), Mirela Videk (Ljuba, sneha), Mirjana Sinožić (Marena, soseda), Jaga, vdovica

Piše: