S druge strane rampe

Teatar Manje je više, Zagreb: Jean-Baptiste Poquelin Molière, Don Juan, red. Ivica Kunčević

• Nakon duge i vrlo bogate karijere u kojoj je režirao i niz spektakularnih predstava Ivica Kunčević prošle se godine sa Cyranom prema Edmondu Rostandu, prvom predstavom svog Teatra Manje je više uspješno uputio novom stazom sažimanja klasičnih djela dramske književnosti na njihove temeljne dramske situacije, najznačajnije ideje i značenja koje će u skraćenom obliku prikazati manji broj (tada pet) glumaca. Minimalistička, ali funkcionalna scenografija Ivice Prlendera (manji, pokretni crveni zastor), kostimografija Danice Dedijer koja je uspjelo spajala neke značajke onodobnih kostima i suvremenosti, sugestivna glazba Nevena Frangeša, a i maštovita Kunčevićeva redateljska rješenja prvenstveno su služila tome da se kazališni izraz svede na svoj najbitniji i povijesno gledano prvi i osnovni odnos glumca i gledatelja. To je rezultiralo iznimno uspjelom predstavom koja je baš na toj glumačkoj komunikaciji izgradila kompleksno sagledavanje vrijednosti Rostandovog teksta, a posebice njegovih središnjih tema.
  
  S Molièreovim Don Juanom Kunčević i njegov teatar su po njegovim riječima nastavili istim putem „interpretacijama najvećih dramskih naslova u dramaturškim obradama za minimalan broj glumaca, u inscenaciji i kostimeriji svedenoj na bitno, uvjereni da nas odbacivanje spektakularnog nužno privodi poetskoj esenciji djela“. Pokazalo se međutim da se ništa u kazlištu ne zbiva nužno, samorazumljivo ili podrazumijevajući, pa čak niti onda kada se ponavljaju jednom uspješno upotrebljena rješenja. Don Juan u mnogome slijedi ili čak i ponavlja uspjele sastavnice prethodne predstave Teatra Manje je više. Kunčević je ponovo uspješno sažeo opsežni Molièreov tekst na temeljne dramske sukobe i svjetonazorske suprotnosti.
  
  Danica Dedijer i opet uspjelo kombinira karakteristike suvremenog odijevanja (posebice u crnim varijacijama kod dvojice protagonista) i naznaka vremena u kojem se radnja komada zbiva kod ostalih. Neven Frangeš stvara funkcionalnu glazbu kao podršku glumačkim nastojanjima, a scenografiji Ivice Prlendera i opet je najbitniji element manji zastor usred pozornice, no ovaj put ne asocira na kazališnu dvoranu nego je bijele boje, a osim za promjenu scena inventivnim redateljskim rješenjem uz pomoć oblikovanja svjetla (Zdenko Trandler) sjenama koje se na njemu pojavljuju dovitljivo rješava pojavljivanje Don Juanovog oca i oživjelog spomenika vojnog zapovjednika kojeg je Don Juan ubio.
  
  Unatoč svim tim srodnostima Don Juan ipak daleko zaostaje za Cyranom. U njemu su svi ti elementi uprizorenja, a i cjelokupni redateljski postupak bili jasno i precizno usmjereni prema vraćanju počecima teatarske umjetnosti kroz naglašenu usredotočenost na odnos glumca i gledatelja kao daleko najvažniji segment predstave koji se uspješno potvrdio iznimnim glumačkim umijećem. U Don Juanu su doduše tumačeći brojne raznovrsne uloge Anja Matković (Dona Elvira, Mathurine, Prosjakinja , Časna sestra, Otac) i Mia Krajcar (Charlotte, Prosjakinja, Časna sestra, Otac) pokazale zavidno umijeće transformacije, dok je Filip Riđički kao priprosti sluga Sganarelle imao trenutaka šarmantnog komuniciranja s publikom.
  
  Konačno i Hrvoje Klobučar kao Don Juan se u prvim scenama uspio nametnuti kao snažna osobnost koja će uspješno balansirati na granici između bezdušnog poklonika užitka i beskompromisnog pobunjenika protiv svih društvenih normi, pa čak i u vrijeme nastanka teksta neupitnog autoriteta Crkve i Boga. Nažalost Klobučar je većinu dramskih sukoba rješavao tako da je njegov Don Juan sve više podizao glas, prelazeći u viku koja gledatelju nije mnogo govorila, ali ga je mogla iritirati. Taj nedostatak s kojim se uz glumca trebao pozabaviti i redatelj narušio je povezanost ansambla i publike tako da predstava nije prešla rampu, pa je djelovala kao ilustracija tema Molièreova komada, ne ispunjavajući namjeru da postane scenski atraktivno bavljenje mnogim značenjskim razinama Don Juana koje i danas mogu biti relevantne.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 27. studenog 2014.

Piše: